Vlada Divljan: “Ljetno kino je punkustika!”

Vlada Divljan i Ljetno kino nakona godinu dana ponovno u subotu, 5. travnja, ponovno nastupaju u zagrebačkoj Tvornici kulture.

Zadnji snigl koji je izašao s njihovog EP-a “Četiri godišnja doba“,
“Iza osmeha” dobio je dobre kritike, i dosta je emitiran po radio
stanicama, ali i na YouTubeu. EP su promovirali diljem cijele bivše
države, a koncertna aktivnost nastavlja se i dalje.

S Vladom Divljanom i Maxom Jurčićem popričali smo netom po izlasku EP-a, a sada nam otkrivaju što se događalo u ovih godinu dana, i kakvi su planovi po pitanju daljnje suradnje. Vlada, suradnja vas dvojice započela je još osamdesetih, a nekako se nastavila kada ste sudjelovali kao gost na koncertima Ljetnog kina u Sax!-u…
Zapravo sam početak je bio u Puli. Prije tri godine smo se našli. Bio je studentski festival kufer, a oni su zvali Ljetno Kino, Rundeka, i mene kao gosta, i to je bio početak jedne lijepe suradnje.Prošla je službeno godina dana od EP-a “Četiri godišnja doba“…
Max: Vrijeme tak brzo leti pa je sve kao da je bilo jučer. Cijelo ovo vrijeme nam izgleda kao da smo to sada snimili.
Vlada: Ja živim u Beču, bend u Zagrebu, i postiremo. Jednostavno je fizički teško postići sve to. Kad čovjek krene, jednostavno svatko stotinu stvari radi, tako da nije u principu jednostavno. Ima ideja. Čitava stvar je krenula nepretencizno. Muzičari smo i prijatelji, a kad su muzičari sami malo pričaju i sviruckaju, i tako je krenulo. Max je htio napraviti “Najlepšu”, svoju verziju te pjesme, i to se meni dopalo kako to zvuči. Ukulele, klarinet i stand bubanj, i vokali koji su zaštitni znak Ljetnog kina. Kad smo jednom zasvirali krenulo je to samo od sebe. Izgleda da smo prenijeli dobru i početnu energiju, da tako kažemo.Jeste zadovoljni reakcijom publike?
Max: Vidi se na YouTubeu da su se stvari dobro zavrtile. Neka blokada je na sceni, ali po vrćenju spotova vidi se da su se jako zavrtili. Naročito za pjesmu “Samo jednu ljubav imam”.
Vlada: Dobili smo platinastu i zlatnu nagradu za vrćenje na MTV-u. Super da smo opet uletili na scenu i u mašinu.
Max: Veš mašinu (smijeh).

Dostupnost interneta puno pomaže. Vjerojatno je znatno drugačije od nekakvih vaših početaka dobiti svoje mjesto pod suncem.
Max: Bilo je puno jasnije, po knjizi si mogao sve napravit. Još je bio jedan fenomen koji je danas nezamisliv. Kad si išao u srednju, gimnaziju, imao si otprilike pola ljudi koje muzika nije zanimala, slušali su bilo šta i nije im to bilo napeto. U drugoj polovici su bili ljudi koji su voljeli muziku i skupljali ploče, i to je bilo kao pleme. Sad kad pogledaš u svakom razredu je pet plemena, svatko brije svoju glazbu, neki na punk, neki na elektroniku, ali svi slušaju mjuzu. Uhvatiti svoju publiku, to je složena stvar. To je jednadžba s toliko nepoznanica.
Vlada: Nekada si imao dva programa. Svatko tko je bio zainteresiran za rock and roll, šezdeset posto je gledalo emisiju “Rock and roller”, a istovremeno se stvarao filter. Nisi mogao doći na televiziju ako taj snimak nije bio ok. Bilo je raznih kriterija, ali je postojao filter. Kad si došao na televiziju dostigao si nivo profesionazlima koji je nepohodan da ga preneseš to što radiš.
Max: Nisu se miješale kruške i jabuke. Bila je emisija “Hit meseca” gdje su bili rock bendovi. Vidio si iz cijele Juge friške singlove i sve si znao. Sve je bilo jasno kaj treba napraviti. Mora doći “Hit meseca” i izaći po par novina.
Vlada: Ako valja, sve ide dalje.
Max: Ako hoćeš danas napraviti klupski koncert moraš raditi reklamu kao da radiš sportsku dvoranu. Ok, sportske dvorane navlače više ljudi, ali jednaki trud je bitan da bi provirio.Zadnji singl vam je zimska pjesma “Iza osmeha”…
Max: Vrti se više nego kaj smo očekivali. Potegla se kao singl koji ovaj koncert najavljuje. Sve je malo iznad očekivanja.
Vlada: Kad radiš nešto raduješ se koliko to prođe. Ali nismo se lomili specijalno, uradili smo kako smo htjeli i kao nam se dopalo, i sreća da je to zaživjelo. Po pitanju reakcije, svuda se singl puštao. U Srbiji prošle godine kada smo svirali, koncerti su bili posjećeni, i bile su super reakcija publike. Konačno imamo situaciju da na ove nove pjesme bolje reagira mlađa publika nego na Idole i sve to, što je meni osobno velika satisfakcija da se sve to pokrenulo.

Proljeće je vaše doba. Prošle godine ste evo skoro u isto vrijeme imali koncert u Tvornici i sada se ponovno vraćate na isto mjesto.
Max: U Kulušiću su čuveni koncerti počinjali uvijek na proljeće. U proljeće se nekako i snimala glazba.
Vlada: Kad mislim na Zagreb mislim o proljetnom Zagrebu, jer taj prvi period kad sam bio duže u Zagrebu, to je bilo proljeće ’81. To je prekrasno, da ne padam u patetiku, dan danas kad mislim na Zagreb doživim ga s mirisima predčernobilskog proljeća.
Max: Divljan je jednom riječju ‘Purger koji kaže bre’. (smijeh)

Prošli koncert u Tvornici bio je dobar po pitanju kritike i reakcija, bilo je tu svega, od autorskih pjesama Divljana, do covera...
Max: Ove godine ćemo straight koncert odsvirati. Sat i pol koncert. Imamo predgrupu Mare Aiko, djevojka od 16 godina. Ima hrvatske, japanske i engleske korijene, svira ukulele i obrađuje hitove elektronike i r’n’b pjesme.

Dosta se nadovezuje na vašu glazbu...
Max: Ukulele je šifra, sestra po oružju. (smijeh)

Vlada, kad smo pričali prije godinu dana rekli ste da ne želite prognozirati o nekakvoj budućnosti suradnje s Ljetnim kinom oko materijala. Je li danas situacija malo jasnija?
Apsolutno da. Nismo postavili ništa kao granitne okvire po kojima ćemo se kretati jer to je nemoguće. U Maxovo ime mogu kazati, odgovoara taj rad kad postoji to veselje da se nađemo na probi i da se radi nešto novo, to je znak da nam to treba. Problem je vrijeme i usklađivanje, ali imamo raznih varijanta kako ćemo i šta ćemo.
Max: Kad smo snimali extended play od četiri singla, tad smo bili u stanju svijesti ko kad smo prvi put bilo šta radili, otkrivanje tople vode. Imali smo karijere i očekuje se da smišljeno probamo to napraviti. To smišljeno ne pali, neki ljudi rade smišljene pjesme, ali to nije naša priča. Moramo nam se potrefiti privatno i sve u okolini da budemo opet kao klinci koji iz garaže hoće ići nekud.
Vlada: U suštini da to ne bude na silu, a da ima ideju. Široka je ekipa jer je neobična. Max je muzički producent i producent tog projekta, i tu su ljudi s kojima on čitav život svira u raznim postavama i inkarnacijama. Možemo i harfu dovestio u bend ako treba, iako ne mislim da hoćemo. Otvara nam se mogućnost da radimo neke druge stvari ako nam se rade. Mislim da imamo šta reći. Ako vidim još jedno nasmijano lice u publici, onda to što radimo nešto vrijedi.

Trenutno djelujete zajedno, ali i solo radite svoje stvari. Ljetno kino redovito nastupa u Sax!-u…
Max: Ove godine smo to na petak prebacili, i završili smo sezonu. Imamo još jedan petak posvećen Lastovu. Pokrenuli smo akciju ‘Otočka groznica’ i izbacili smo majice ‘Ljetno Kino fashion line’. Od tih novaca se kupuju istrumenti za klince na jadranskim otocima. Tak smo opremili omladinski klub u Komiži, a na koncertu u subotu prodavat će se iste te majice i EP. Idući plan nam je opremiti Lastovo, dofurat ukulele i laptope.

Ljetno kino cover band, razmišljate li o autorskom materijalu?
Max: Nijedan od nas trojice nije jak autor. Ja sam jak u nečem drugom. To mora biti nešto što me jako napali i s čim se mogu identificirati, onda me pukne da nešto izaranžiram i smislim neki štos za to, budem sto posto u tome.
Vlada: Max je iznio dosta bendova na svojim plećima.
Max: Nisam nikad tekstove radio. Jako sam birao s kim ću svirati. Svirao sam s ponajboljim tekstopiscima, od Štulića, Stublića, pa Sacher koji je neobičan, a i Žan je genije, kao i Gego, i na koncu Divljan. Za njega volim reći da su njegovi tekstovi na prvi pogled ljubavne bezazlene pjesme, ali nema ni jedne suvišne riječi, ni jedne banalne riječi. Ljubavnu pjesmu bez banalne riječi je jedino Divljan u stanju napisati. Sve još to je spojeno s njegovim glasom i pristupom, na to se nadovezalo kako ramišljam o Ljetnom kinu. Kliknulo je i urodilo je ovim.
Vlada: Bitno je da kad s nekim radiš da ne moraš nikome objašnjavati kako i što. To zna biti problem, ali kod nas dvojice ga nema.
Max: To je ekipa od deset ljudi, Big Band Ljetno kino, kada se pogleda. Nas dvojica smo u Beču složili strukturu pjesme. Budući da sam zvao najgenijalnije suradnike iz svog života, nikome nisam ništa govorio što da svira. Znao sam da to kaj oni odsviraju da će to rezultirati nečim dobrim. Mi smo instrumentale nasnimavali u Zagrebu i strepio sam da vidi kako će to zatitrati, ali to je od prve ispalo dobro.
Vlada: Meni je bilo zanimljivo što smo na dvije pjesme određivali tempo jer smo se kod mene prvi put sreli u Beču. Dvije pjesme smo snimili na licu mjesta bez ideje da ih uopće sviramo. To je super kada radiš nepretenciozno. Nisu to tako komplicirane pjesme, to je odsvirano prozračno i poletno. To je super jer nas mnogi hvale i govore da je snimak jako dobra, i pitaju gdje smo svirali. Mora se spomenuti Ante Prgin Surka kod kojeg je to miksano i kod kojeg je to urađeno na pravi način. Proces je bio neopterećen, malo se radilo kod mene, malo kod Maksa, malo kod Staneta.
Max: Stane je snimo čela bez da je uopće znao kako to iz Beča zvuči. Složilo se savršeno.
Vlada: Max je imao pola materijala pa je sve bilo dobro.
Max: Nova tehnologija nam je tu dobro došla.

Može se reći, i po vama, da se nekako ekipa iz novog vala smirila po pitanju glazbe; Predin je otišao u gypsy swing, Johnny tu i tamo objavi sporadičnu akustičnu glazbu, vi ste se isto prebacili u akustiku...
Vlada: Treba slušati kako sviramo. Koja iz Dscipline, moram se pohvaliti, bio na koncertu u Beogradu. Veliko je iznenađenje da je došao, a još veće da je ostao cijeli koncert, i još nas je pohvalio. Mislio sam si, ok ne sviramo za Koju, to je nešto što ga ne zanima. Dapače, prepoznao je način na koji sviramo. To je akustika, ali to nosi energiju.
Max: To je čisti punk.
Vlada: To je punkustika!
Max: Kod nas je unplugged uzeo maha, svi su ga krivo shvatili, svi bi ko prvo sjeli na stolice, sve bi usporili. Meni su sve nesnosniji unplugged koncerti svih domaćih bendova, a dobar primjer unplugged koncerta je Springsteenova turneja, čuveni koncert u Dublinu. To frcaju iskre iz te akustične gitare. Žestoko dere s tom akustičnom, a zvuk nije agresivan. To je nešto što i mi radimo.

Trenutno je Nevladina organizacija u mirovanju?
Vlada: Sada su u nekoj vrsti mirovine.

Planirate li ih izvući iz mirovine i ponovno zasvirati zajedno?
Zavisi to od stotinu stvari, to je kako se potrefi. Svirali smo više od 15 godina skupa bez prestanka i ne bi rekao da je došlo do zamora materijala, ali dobro dođe da se napravi određena pauza. Snimao sam nešto u Beogradu s grupom Svi na pod, nešto što je potpuno drugačije od ovoga i vidjet ću kada ću to objaviti. Nema konkretnih planova, što se toga tiče, nisam ugasio bend, želio bih i dalje svirati s tim ljudima.

S obzirom da ste Max i vi dio novog vala, nedavno se kod nas emitirala emisija o rock glazbi “Naši dani”. Obojica ste sudjelovali u njoj, jeste li možda uspjeli pogledati koju epizodu?
Vlada: Nisam to vidio, moram se ograditi.
Max: Nisam vidio sve kak je to bilo petkom, a petkom sam svirao. Vidio sam prvu epizodu i još jednu. Prva je bila dobra, a poslije sam vidio jednu o novom valu i ta me razočarala. Bilo je dosadno, falilo je fotki, bila je o Zvečki, i objašnjavalo se o njoj, ali ima hrpa fotki iz tog doba koje nisu iskorištene, a slikao ih je Pipo Balenić. Ta priča o novom valu je dosadna jer su svi to već čuli. Malo me razočaralo. Nekakva slična stvar je s filmom “Sretno dijete” od Igora Mirkovića”, ali taj film mi se jako sviđa jer je istovremeno i dokumentarac i igrani film.
Vlada: Dobro je zbog neke vrste kontinuiteta, ali u toj čitavoj regiji je problem što nema kontinuiteta ni oko čega. Sve počinje ispočetka i ponovno se uspostavlja, i sve ima svoj smisao. Svi se mi nadovezujemo, da nije bilo bendova i grupe 220, Korni grupe i Timea, na neki način ne bi bilo nas ovaki kakvi smo. Sve to ima svog smisla i eto, ima mogućnost da se isprati priča.

Neki glazbeni kritičari današnje mlade bendove uspoređuju s onima iz novog vala, što je nekako razumljivo jer je potrebna usporedba s nekim. Mislite li da je vrijeme da se zapravo prestane glorificirati novi val i da se fokusira na ovaj trenutak sada, da se cijela ta priča iz prošlosti stavi više na stranu?
Max: To si dobro rekao, ali to smo spomenuli na početku kako je sad drugi sistem izmrvljenih medija i slaba povezanost scena. Ovo o čemu ti pričaš to su službeni mediji gdje radi ekipa koji su naša genracija koja je odrastala na toj mjuzi. Svi smo dobili neki brend kroz te godine, i taj brend hoće staviti u ove službene medije. Mladi bendovi moraju zaobilaznim strategijama. Zaobilaznim strategijama mogu doći na svoje okružje. Nekima je uspjelo tako, Lovley Quinces, cura dobro svira i pjeva. Nije crnjak za mlade bendove i svi su toga svjesni.

Vlada, u jednom intervjuu izjavio si da bi na pusti otok ponio sa sobom Stonse, The Beatlese i narodnu glazbu…
To su glupa pitanja, kao što bi nosio sa sobom. Kao prvo ne bi imao tamo struje pa ne bih mogao niti to puštati na nečemu. Kad netko pita to su mi korijeni, i tu još mogu naći inspiraciju. Daleko od toga da sada to slušam često. Ja jesam odrastao u urbanoj sredini, ali u šezdesetim godinama je bio uplaljen radio, i bila je ta jedna konzervativna radio stanica, Beograd1 i Beograd2, i puštala se stara narodna glazba od Slovenije do Makedonije. Bile su to dobre izvedbe. U tim narodnim pjesmama ima jako puno dobrih tekstova, nekakvih nepatetičnih emocija, pa onda arije. To nas prati čitav život, recimo ruska muzika, kad slušam svoje pjesme svuda ima ta neka ruska harmonija. To je posljedica partizanskih pjesama koje su zapravo ruske. Mi smo Slaveni i to negdje očito osjetimo.
Max: To je jaka mjuza. Iz raznih izvora. Bilo je i europske mjuze puno. Danas možda Pavarotti uleti ili nekaj ovak, ali San Remo kad je bio, kao i naši festivali šezdesetih, to je bilo izaranžirano, odlične pjesme su se radile i bile su dobro otpjevane.
Vlada: Sjećam se kao dan danas da sam imao mali magnetofon i odmah sam snimo takve pjesme, i skinuo lažni talijanski, koliko sam ga mogao razumijeti. Imao sam hit kroz sedam dana u sedmom osnovne. Svi su sijekli vene. (smijeh)
Max: Ima i francuske dobre glazbe. Sad je sve na engleskom.
Vlada: Toliko divnih francuskih pjesama ima, neki ni ne znaju da su francuske jer ima toliko američkih prepjeva. Mi smo neki filteri koji pokupimo to što smo čuli i što smo shvatili. Svirajući nastanu i zanimljive greške kroz koje provedemo svoj stil.
Max: Danas su unificrane stvari. Ja sam ostao slušač radija i dan danas mi gori radio u autu, kuhinij i kupaoni, mijenjam stanice i imam kontrolu. Nepodnošljiva je mjuza, užasno je unificirano, sve stanice osim Radio studenta, svuda je ista mjuza, žive s nekim ‘hitom’ i ne možeš živjeti od toga. Tu mladi bendovi špuše jer je radiofonija bitna. To je ušminkani pop koji dobro zvuči. Nije to neki alter bend sa svojim soundom.
Vlada: Takav im razbija koncepciju.
Max: Sad na radiju treba vijeće što se pušta što ne. Prije je urednik imao moć, ako se njemu nešto dopalo on bi krenuo puštati. Znalo se desiti da je netko napravio hit od nekog benda, recimo pokojni Vrdoljak je progurao novi val na radio Zagrebu.
Vlada: Sjećam dan danas kada je prvi album Kazališta izašao. Kupio sam neki radio i nađem stanicu Zagreb, Vrdoljak predstavlja prvi album Kazališta. Sjećam se bilo je dobro. Ljudi poput Vrdoljaka, Glavana, Slobe Konjovića i Pece Popovića, mnogo su uradili s obzirom da je bilo pritiska da se pušta pogodnija muzika, jer je rock and roll zapadna glazba.
Max: Treba se netko izboriti za ove bendove nove.
Vlada: To sve ide kroz što je isplativo, a što ne, što se uklapa u marketing. Sve što se ne uklapa je već out. Sreća da ima interneta. Čim nešto reži i produkcija je prljavija kažu da je bolje da se to ne pušta, ukaljat će im program. Sve to marketing kontrolira, marketing koji je nepohodan, a s druge strane oni su postali razlog svemu. Ako festival nema pokrovitelja nema festivala, oni određuju tko će da svira.