Vlada Divljan, frontmen novovalne grupe Idoli, povodom skorašnjeg koncerta u zagrebačkoj Tvornici kulture u svojem prvom intervjuu za Muzika.hr govorio je o samostalnoj karijeri, pisanju glazbe za filmove, dugoočekivanom novom albumu “Esperanto”, filmu “Sretno dijete“, suradnji s Mišom Kovačem…
Najmanji dio intervjua se odnosi na njegovo vrijeme provedeno s Idolima, jer je o tome, riječima samog Divljana, već sve rečeno.
Osim nastupa s Cubismom u Aquariusu te gostovanja na koncertu ‘Sedam veličanstvenih‘ već dugi niz godina niste nastupili u Zagrebu. Kako se to dogodilo?
U Zagrebu na samostalnom koncertu nisam nastupao od 2003. kad smo svirali dva koncerta u KSET-u i krajem godine u Močvari. Zatim sam 2004. imao nastup s grupom Le Cinema na posljednjoj projekciji filma “Sretno dijete“. Uslijedilo je nekoliko propalih, višemjesečnih dogovora i tako sve do prošle godine i spomenutog koncerta… 
Inače, u Zagrebu uvijek s posebnim zadovoljstvom sviramo, jer je moja karijera i karijera Idola na neki način i krenula iz Zagreba. Do osamdesete godine sam možda svega par puta prošao kroz Zagreb, a od osamdesete do 1991. sam bio nebrojeno mnogo puta… što se nastavilo od 1997. kada sam se iz Australije vratio u Europu.
Spomenuli ste film “Sretno dijete“. Kako vam se sviđa?
Svidio mi se film. Kao što je i sam redatelj Igor Mirković rekao, to je njegova vizija tog vremena, i smatram da je u tom smislu izuzetno uspio. Možda je za nijansu romantiziran (smijeh). Bilo je ipak malo tvrđe.
Drago mi je da je film izašao, isto kao i DVD i knjiga. U svakom slučaju, dobro i visoko profesionalno napravljen posao, značajan i kao dokument vremena.
Film je na neki način potaknuo reunione nekih novovalnih sastava poput Bijelog dugmeta i Lačnog Franza. Koje je vaše mišljenje o reunionima ovdje?
Zašto ne, ali ne pod svaku cijenu. Osobno mislim da ima više smisla da se neki sastav okupi ako ima ideju da snimi nešto novo i tada da u okviru toga napravi turneju, ali svaki bend je priča za sebe.
Pročitao sam u jednom našem tjedniku da ljetujete u Istri. Dogodi li se tamo koja spontana svirka?
Od 1999. ljetujem u Rovinju. Bio sam dvije godine na Susku i poslije ponovo u Rovinju devet ili deset godina za redom.Kod mojeg dobrog prijatelja Ivice Matoševića u njegovoj obiteljskoj kući i vinskom podrumu svake se godine okupimo i tom prigodom se događaju spontane svirke, toliko spontane da su već postale dio tradicije.
Od stalne postave tamo smo Jura Novoselić – nekada iz Filma a danas iz Psihomodo popa – ja i nekolicina naših prijatelja iz Pule uključujući i Ivicu.
Osim Kuzme s kojim ‘surađujete’ u Istri, zanimljiva je jedna vaša suradnja iz vremena Idola. Na posljednjem vašem albumu surađivali ste s Mišom Kovačem?
To je bio soundtrack iz filma “Šest dana Juna”, kojem se radnja odvija u Bosni 1968. Za film sam ja radio glazbu i to je, osim sto mi je to bio debi, bio u stvari i moj prvi solistički album jer su se Idoli prije snimanja filma razišli…
Jugoton je inzistirao da ploča izađe pod imenom Idoli i to je bio posljednji zvučni zapis na kojem su se svi članovi sudjelovali.
Jedna od pjesama koju sam pamtio iz razdoblja ’68 je da je “Da je duži moj dan” koju je tada u našem prepjevu pjevao Mišo Kovač. Palo mi je na pamet da tu pjesmu u našem coveru ponovo otpjeva Mišo i on je pristao, došao je na jedan dan u Beograd i snimio je.
Sa mnom je tada svirao i gitarist Gagi Mihajlović koji je, uz Milana Mladenovića, osnivač Katarine II iz koje je poslije izrastao EKV. Piko Stančić je lupao bubnjeve… bila je jedna vrlo zanimljiva postava – danas bi bila internacionalna.
Kod Idola zanimljiva je jedna epizoda iz samog početka karijere, kad su u Beogradu osvanuli grafiti s komičnim natpisima poput ‘Margita je dečak’, ‘Dečaci ne plaču’ i ‘Srđane budi čovek’ koje ste vi sami nanosili. Možete li malo opširnije o tome?
To je bio sam početak, prethistorija… Krajem 1979. je nastao bend koji se zvao Dečaci i koji je prethodio Idolima, u kojem smo sudjelovali Nebojša Krstić, Srđan Šaper i ja. To je bila više konceptualna skupina nego bend, a u svemu tome veliku je ulogu igrao i jedan beogradski umjetnik pod imenom Dragan Papić, koji je u cijeloj priči bio neka vrsta Warholovske figure.
Mi smo, za jedan rock bend, imali vrlo neobičan početak – o nama se pričalo i izlazile su nam slike po omladinskom tisku, iako nitko nije čuo što sviramo i što zapravo radimo. Sami grafiti su zapravo bili uvod u sve to, idealan način oglašavanja.
Iskoristili smo ponovno buđenje omladinskog tiska – kao što je u Zagrebu bio Polet, u Beogradu Omladinske novine, Student, Vidici… Krenuli smo dakle alternativnim medijima da bi se za nas zakačili mainstream mediji. A onda smo snimili “Retko te viđam sa devojkama” i cijela je priča krenula…
Budući da ste spomenuli Krstića, izjavili ste da sa Šaperom i Krstićem ne razgovarate i da mislite da više nikad ni nećete te da čak ni ne želite pričati o tome. Još ste tog mišljenja?
Da budem iskren, mnogo je vremena prošlo i ta me priča umara, nisam zagrižen, više sam ravnodušan… sa Srđanom sam nekad bio blizak prijatelj, prekid našeg prijateljstva mi je teško pao, ali je to bilo jako davno, još sredinom osamdesetih… izrasli smo u drugačije ljude, a sto će sutra biti, tko zna…
Zanima me kako se pripremite na neočekivane stvari na koncertu. Primjerice, na koncertu ‘Sedam veličanstvenih‘ kad je za vrijeme vaše svirke na pozornici neočekivano zaplesao Jura Stublić?
Nema za to specijalne pripreme već jedino iskustvo koje skupljam već više od trideset godina. Nekad čovjek malo burnije ili oštrije reagira, ali meni je Jurin ples osobno bio simpatičan i nisam imao nikakav problem s tim. Sve dok se ne osjećam ugroženim ja reagiram ok.
Na tom nastupu ste izveli svoj gay narodnjak. Planirate li izvedbu ponoviti na skorašnjem nastupu?
Ne vjerujem. Mislim da bi ga prvo trebalo snimiti, da ne ostane na nivou pošalice.
Spomenuli ste da radite na novom albumu “Esperanto”?
Da. To prilično sporo ide jer sam u međuvremenu radio glazbu za nekoliko dokumentarnih filmova, a sad baš snimam posljednje taktove soundtracka za igrani film “Čekaj me, ja sigurno neću doći”, režisera Miće Momčilovića, koji je krajem prošle godine snimljen u Beogradu, ali namjeravam poslije ovog koncerta se početi ozbiljnije baviti albumom.
Kad smo kod jezika esperanta, spomenuli ste da ste fascinirani njemačkim jezikom ali da ga još uvijek niste naučili. Kako to budući da već deset godina živite u Beču?
Zato što sam ja ‘četvrti čovjek’, čak i živim u kući u kojoj su snimljeni neki kadrovi iz čuvenog filma “Treći čovjek”, koji govori o mom prethodniku. Jedino što ja ništa ne švercam niti špijuniram, samo promatram, pa otuda ne moram ni govoriti…
Šalim se, jednostavno, u mome okruženju, svi govore engleski i to me razmazilo. Svi iz svijeta muzike i filma govore engleski i uvijek na kraju završimo na engleskom.
Dosta ste kritički govorili protiv marketinga u jedno vrijeme, a i Šaper je vlasnik jedne marketinške agencije. Zanimljivo je da ovaj koncert održavate na samo Valentinovo koje se smatra marketinškom tvorevinom.
Ja sam za taj St. Valentine’s Day prvi put čuo u Australiji. Od vas prvi put čujem da je to neka marketinška tvorevina, ali moguće. Budući da sam ja napisao mnogo ljubavnih pjesama, valjda sam bio logičan izbor Darka Putaka koji me zvao da održim taj nastup.
Bez marketinga se ne može, ali on može također i mnogo zla donijeti. Mislim da mora postojati određena kontrola, jer se inače sve pretvara u marketing.
Najšire mase imaju dosta nizak ukus i kad bi netko sutra dozvolio gladijatorske igre svi bi umjetnici mogli zatvoriti radnje. Ili javna pogubljenja – to bi bilo super! A ta čitava priča ide u tom smjeru, da vidimo koliko novca možemo zaraditi. No, naravno – nije sav marketing tako crn.
Mnoge su obrade vaših pjesama. Primjerice, riječka grupa E.N.I. obradila je “Retko te viđam sa devojkama”. Poznate su brojne obrade pjesme “Plastika”. Dopada li vam se neka određena obrada?
Dobre su mi E.N.I., vrlo mi je zanimljiva ta obrada. Vrlo mi se sviđa i poljska obrada pjesme “Retko te viđam sa devojkama”. Od verzija “Plastike” najviše mi se sviđa obrada mladog sastava iz Beograda, Euforije.
Koji bi sastav koji vam se sviđa s ovih prostora izdvojili?
Prvenstveno bih rekao da ima jako dobrih i talentiranih glazbenika u čitavoj regiji. Mnogi od njih studiraju u inozemstvu i predstavljaju veliko blago, nadam se da će se neki od njih i vratiti, još više da će imati što za raditi ako se vrate…
Ima mnogo dobrih sastava i svako malo me netko iznenadi. Na beogradskom siteu Popboks koji su osnovali diskografsku kuću Digi Media se okupilo mnogo zanimljivih sastava, tzv. nova srpska scena… poput Repetitora, Nežnog Dalibora, Žene kese… uvijek zaboravim neki sastav i volio bih da mogu više pratiti scenu. Morat ću za to angažirati nekog omladinca (smijeh)…
I da, nedavno sam čuo neke pjesme koje pjeva Maja Vučić i to mi se dopalo, kao i Marko Tolja…
Nisam vas pitao previše o Idolima jer već ste u intervjuima sve rekli…
Da, da. Ne znam više ni sam što da kažem, a da se ne ponavljam tisuću puta. Bilo je lijepo dok je trajalo, kratko ali slatko i pomalo naporno, i iako mi to tada nije tako izgledalo, prestalo je na vrijeme…
Između pisanja glazbe za kazalište, film, solo albuma i albuma s Idolima, što vam najbolje ‘leži‘?
Obiteljski život. Uživam u boravku u kući u Beču zato što mnogo putujem. Jedan sin mi trenira nogomet, drugi započinje s glazbom, i koliko god mi te njihove zanimacije predstavljaju obvezu, ujedno u njima i mnogo uživam.
