“Vinyl” donosi nimalo uljepšan pogled u glazbenu industriju ’70-ih

Konačno ljudi mogu doznati što doista znači stih “They threw outragoues parties, they paid heavenly bills” iz pjesme “Life in the Fast Lane” grupe Eagles.

Prostakluk, nasilje, rasizam, politički nekorektan humor, seks, obilje droge i dobra muzika krase prvu epizodu serije “Vinyl”, koja nudi nimalo uljepšan pogled u glazbenu industriju u sedamdesetima, pogotovo onaj dio koji je bio smješten u New Yorku.Ima još: histerija, agresivnost, manipuliranje, moralni bezdan, ovisnosti, oružje, paranoja, životni krahovi, sjajna muzika uredno se kvrčkaju jedno kraj drugog kao da su od iste majke rođeni. Pratitelji rock glazbe na filmu će se sjetiti filma koji pokriva isto razdobolje u muzici, riječ je o filmu “Almost Famous”, koji je kod nas preveden pod naslovom “Korak do slave”. U odnosu na “Vinyl”, “Korak do slave” izgleda kao dječja bajka.

Pretpremijera prve epizode HBO serije održala se u zagrebačkom kinu Europa (s redovnim emitiranjem starta 15. veljače), a ta famozna prva epizoda funkcionira kao dvosatni mamac da gledatelja prikuje za ekran. Ukratko, u ta dva sata nema čega nema. Nekoliko je paralelnih radnji: kako je glavni junak Ritchie Finestra (Bobby Cannavale) počeo svoju karijeru kao mali od kužine postepeno postajući diskografski mogul, njegov odnos s afroameričkim pjevačem i muzičarem Lesterom Grimesom, razmišljanja o budućnosti, relacije s obitelji, kao i s poslovnim partnerima te samim umjetnicima.

Prvu epizodu je režirao Martin Scorsese i odlikuje se dobrim ritmom, jakom uvjerljivošću i dobrom muzikom.

Scorsese je gotovo od samog početka svog umjetničkog rada povezan s rock muzikom, ljubitelji americane će ga se sjetiti kao režisera filma “The Last Waltz” koji govori o posljednjem koncertu grupe The Band u originalnoj postavi. Gitarist grupe The Band Robbie Robertson je s njim često surađivao, a ovakva serija je na neki način Scorseseova posveta svojoj mladoj odrasloj dobi koju je proveo u New Yorku ’60-ih i ’70-ih.

Nije nevažno da je koproducent filma Mick Jagger, koji se pobrinuo za muziku, a njegov sin James (ne možete ga promašiti ako gledate seriju) tumači jednu od rola, kao i Juno Temple, kći redatelja Juliena Templea, priznatog redatelja s iskustvom snimanja muzičkih spotova (“Undercover of the Night” Stonesa, “Absolute Beginners” Davida Bowieja, “Rockin’ in the Free World” Neila Younga, “See You” Depeche Modea…).

Tu je još iza brade skriven komičar Ray Romano kojeg ćete prepoznati prvo po glasu, a tek onda po izgledu, kao i Andrew Dice Clay, u SAD poznat kao politički izrazito nekorektan stand up komičar koji je ovdje sjajno odglumio pomahnitalog vlasnika radio postaja Franka “Bucka” Rogersa.

U epizodi možemo čuti New York Dollse, grupu ABBA, puno bluesa, i nezaboravnih melodija, što će reći da je stariji Jagger obavio dobar posao.

Zanimljiv je jedan trenutak koji bi, da je serija snimana 1973., kad se većina radnje odvija, bio realističan, a danas je naprosto komičan, kada kamera pokaže unutrašnjost luksuznog auta s telefonom između sjedala, a telefon ima brojčanik. Dvoranom se razlio smijeh, iako, da se to prikazuje 1973., tada bi gledatelji telefon u autu prihvatili kao luksuzni simbol.

Drugi detalj koji je jednostavno van dvosatne prve epizode je posljednja scena rušenja stare zgrade. Naravno, riječ je o simbolici kada disco i punk kucaju na vrata i kada se poslovanje dotadašnje rock industrije nužno mijenja, tako da se sve staro i dotrajalo ruši i utire put novom i primjerenijem, no u kontekstu same epizode nije ostavila dojam da se najs(p)retnije uklopila.

Prva epizoda serije funkcionira i kao dobar naputak za sve ljubitelje radikalno desnih političkih opcija: ona je donijela nekoliko masnih viceva na račun uloge Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Kako kaže Židov u samoj sceni: “Kad čujem da su Nijemci temeljiti, odmah se sakrijem na tavan i počinjem pisati dnevnik“, tako da si svaki slobodni radikal može postaviti pitanje želi li da umjesto riječi ‘Nijemac’ stoji ‘Hrvat’ i da tako nešto ide u seriji koja će se emitirati diljem svijeta.

I kad već spominjem Hrvatsku, ne može se ne postaviti pitanje, bi li se ovako nešto moglo snimiti u Hrvatskoj? Dakle, postojala je diskografska industrija (i postoji još uvijek), i to vrlo razvijena, postojali su festivali, razne ‘kuhinje’, klanovi, ubojstva, malo više alkohola, malo manje droge, puno dobre muzike… što se čeka? Dala bi se uloviti neka vremenska točka (1971., tek pred ekspanziju rocka? 1991., na samom kraju ‘zlatnog doba’ i pred početak privatizacije?) i ispričati par nevjerojatnih priča domaće proizvodnje…