Poplave koje su nas zadesile pokazale su da nema tih granica koje će spriječiti vodu, a i neke druge stvari. Pobrisale su se razlike među Srbima, Muslimanima, Hrvatima, pretpostavljam ostalima, svi su pomagali svima koliko su mogli, pa i glazbenici.
Kamion i vlak pomoći
Njima u opisu radnog mjesta stoje sve te države, pa su se uključili grupno i pojedinačno, malo solidarnosti ne škodi. Samo da solidarnost ne prestane kad se voda povuče, a s njom i tragedija iz masovnih medija, pa ljudi ostanu sami sa sobom, bez kuća ali i bez zanimanja javnosti.
Ovom prilikom sve 5; svatko je dao koliko je mogao, među njima i Parni valjak koji ovom prilikom apostrofiram jer uskoro (u četvrtak, 29. svibnja) sviraju veliki Dom sportova, koncert čiji će prihod prenamijeniti za poplavljena područja. Već su slali kamion pomoći, ovo dođe kao mali vlak.
Zadnji put pričao sam o tome s Husom na prošlotjednoj dodjeli nagrada časopisa Story u galeriji Lauba. Bilo je u najblažu ruku nadrealno promatrati sve te toalete, štikle i kravate u trenutku dok su vijesti bile zatrpane slikama sirotinje kojoj je voda odnijela sve, ali dobro, postoji dress code. Mada bi možda bio dobar potez da su gosti donijeli haljine i odijela pod rukama pa ih donirali, a prihod od prodaje dali za postradala područja.
Poplave, poplave neukusa i suša mainstrema
No dobro (ponovo), vjerojatno su i ti ljudi dali koliko su mogli, ali ovom prilikom bitno je opet i ponovo naglasiti da osim ovakvih periodičnih poplava kod nas postoji i stalna poplava masovnog neukusa i suša mainstrema. Stoga će koncert Parnog valjka biti i test inteligencije masovne publike. Ne mislim da će oni koji ne dođu ispasti neinteligentni, ali znajući što sve naša raja sluša čini mi se da bi im dolazak u Dom sportova bio koristan.
Jeste čuli za angdote kad klinci četvrtkom idu na rock koncerte, a subotom se preobuku pa krenu na narodnjake i roditeljima vele “Jer svi idu“?. Kad će na domaći pop i rock mainstream ‘svi ići’, pitanje je sad?
Malo je onih iz sedamdesetih godina koji još nisu pokleknuli i na prste jedne ruke možete izbrojati one koji još djelatno djeluju i danas. Sasvim dovoljno, bolje reći nedovoljno, za uvjeriti se u slab kontinuitet domaće rock i pop scene. Da je taj kontinuitet jači bilo bi manje rupa u branama od masovnog neukusa. Baš zato je uvijek zanimljivo brojati tko sve ‘raste’ i puni veće dvorane, pa i Dom sportova.
Bez srednje struje nema ni alternative
Stara je izreka da da bez zdrave i masovne srednje struje nema niti alternative, a naš problem je da nam alternativa cvjeta s tisuću trnja (pozitivno dakako), a fali nam dobar mainstream. Kad bi na svaki dolazak nekih novih Stonesa, U2, Coldplay, The Killers ili nekog sličnog, publika, mediji i izvođači vani proglašavali one prije njih mlakom vodicom kojoj je najbolje da iscuri i pusti nas na miru, ne bi daleko došao britanski i američki rock mainstream.
Ali vidi vraga, baš obrnuto; suživot starog i novog, klasičnog i avangardnog, ljutog i slatkog osnovni su postulati funkcioniranja glazbene industrije. I svi prodaju, svi su po naslovnicama i u medijima, neki su ušli u modu, neki izašli pa opet ušli, ali ih sve ‘guraju’.
Poplava šunda koji uvijek uspijeva
Jedino kod nas nema mode, nema niti pravila u glazbenoj industriji, pa se od slučaja do slučaja nemušto prepiremo tko je ‘in’ a tko ‘out’. Jedina moda koja vlada i ne prestaje je poplava šunda koji uvijek uspijeva i puni, sve do stadiona čak.
U takvoj situaciji odlazak na koncert Parnog valjka najmanje je star ukusa ili sklonosti, to je stvar zdrave pameti i razuma. I ja koji sam se nagledao ljute alternative i još ju gledam, zadnji put kad sam ih vidio prije Nove godine u ljubljanskoj Areni Stožice, ili na lanjskom unplugged koncertu u malom Donu sportova, ostao sam, kao i publika, poplavljen mislima kako imamo mainstream za velike dvorane, srednju struju koja funkcionira majstorski visokoprofesionalno kao i vani kad naletite na stadion Wembley ili O2 Arenu. Pa za iste novce dobijete duplo veću binu nego kod ‘šunda’, a pride i odličnu svirku.
Pustimo alternativu, primimo se mainstreama
Zato pustimo alternativu na miru, s njom je sve u redu, naš problem je uvijek bio i ostao mainstream. Kad sam sjedio u Laubi s Husom pričli smo i o davnoj povijesti, pa mi je rekao kako pokušava pronaći dvokanalne vrpce sa snimkama proba s Johnnyem Štulićem dok je kratkotrajno bio član Parnog valjka 1979.
Bilo bi ih zanimljivo čuti jer je Johnny tada bio ljuta alternativa, a upravo je Parni valjak – nakon što se ‘razdužio’ i osnovao Azru – snimio njegovog “Jablana” prije same Azre, godinu prije nego je Azra imala svoj debitantski album. Pa onda i pjesmu “Kad Miki kaže da se boji”, a to je bogme bilo itekakvo pomaganje alternative. Tih godina Hus je producirao singleove i albume Azre, Haustora, Patrole, Animatora, Plavog orkestra, Stidljive ljubičice, Cacadou Look i drugih, i uz Piku Stančića presudno pomogao dolasku domaće alternative u domaći mainstream, čije plodove guštamo i danas. Ali, jer uvijek postoji ‘ali’, u puno manjoj mjeri nego tada, jer danas je pakleno teško ući u mainstream i kad svirate deset godina.
Kasno se jebenom mainstreamu kajati
I Dubioza kolektiv nedavno je napunila veliki Dom sportova, i Massimo, i Psihomodo pop mali sa 4 tisuće ljudi. Red bi bio da i neki mlađi napokon dođu u nju jer i alternativni staž ima rock trajanja. I srednja struja, pogotovo kod nas. Nema ih puno koji ulaze u Dom sportova ili Arene, a ima izreka ‘puno ih je premalo’. Stoga svaku priliku koristite na vlastitu odgovornost, jer ima i ona izreka ‘kasno se jebenom kajati’, pa i u slučaju mainstrema…
