Thompson je jedna od onih tema koja na sebi ima etiketu “rukovati oprezno”. Gotovo je sigurno da će spominjanje njegova imena, bilo u glazbenom, ideološkom ili pak dnevnopolitičkom kontekstu, užariti glave i pokrenuti rasprave. Kao takav, Thompson je u istom trenu zahvalna i nezahvalna tema za pisanje, a najnovija štorija, u potpunosti usmjerena k ljudima koji pišu o glazbi i kulturi, sigurno će užariti pokoju glavu te pokrenuti veliku raspravu.
Naime, na 76. stranici udžbenika iz Sociologije za treći razred srednjih škola stoji, doduše uz upitnik na kraju, kako bi Thompson mogao biti postmoderni umjetnik. Izdanje udžbenika datira iz 2004. godine, a njen autor je Nenad Fanuko, docent na odsjeku za kulturne studije Sveučilišta u Rijeci. Uz Thompsona, na famoznoj stranici knjige spominju se i satirične serije South Park i The Simpsons, a junak naše priče sletio je na stranice udžbenika uz sljedeći opis:
“Tko zna, možda bismo u postmodernu kulturu mogli smjestiti i Marka Perkovića Thompsona s njegovom jedinstvenom kombinacijom ABBA-ine glazbe, hajdučkih tekstova i heavy metal imidža?”
I ironija se uči u školi
Sam autor je u intervjuu za Novi List izjavio da osobno ne misli da je Thompson postmodernist, te da bi se to što je napisao moglo nazvati postmodernističkim postupkom, malim autorskim hirom, jer je ironično napisano.
Postavlja se i pitanje: ima li mjesta za ironiju u udžbenicima? Nadalje, pošto se radi o školskom udžbeniku, je li spominjanje Thompsona pokraj pop-kulturalnih referenci opasno za labilnu mladež te, finalno, je li Thompsonova glazba postmoderna?
Kako bi dobili barem neke od odgovora prvo je potrebno definirati postmodernu. Wikipedijin članak jasno navodi kako se radi o “pravcu koji se odnosi načelno na kritiku apsolutnih istina, identiteta i glavnih vrednota ustanovljenih u modernosti, od prosvjetiteljstva naovamo.” Stoga, barem nominalno, postmoderna glazba je ona koja negira trendove okretanja svojoj unutrašnjosti ili pak izražavanja onog nedokučivog, podsvjesnog i neistraženog (neke od odlika moderne). Postmoderna glazba, kako je i sam Fanuko na temelju Thompsonova autorskog potpisa naglasio, spaja naoko nespojive elemente.
Znaju li Thompsonovi fanovi definiciju postmoderne?
Jasno je kako je većini Thompsonovih kritičara pomisao da kraj njegova imena stoji epitet koji nije nužno negativan ili pogrdan – neprivlačan. Nazvati Thompsona postmodernom, i tako ga staviti u istu ladicu s imenima poput Duchampa, Brechta ili pak Warhola ne uklapa se u široku sliku i priliku Marka Perkovića i njegovog modus operandi. Ja sam ipak mišljenja kako pripadanje umjetničkom pravcu ne znači nužno i pedigre na nečiji rad, pogotovo kada govorimo o pravcima poput postmoderne.
U sferi glazbe, postmoderna se očituje u značajkama poput ironije i općenito u propitivanju temeljnih naoko zdravorazumskih vrednota. Tako svjedočimo primjerima kontradikcije, spajanja naoko nespojivih glazbenih formi, brisanja uzvišenih i prizemnih konotacija itd. Pojednostavljeno, postmoderna ruši ustaljene forme, propituje ih, te kršeći “pravila” stvara nešto u potpunosti novo.
Spada li u ovaj svijet Thompson? Ruku na srce, njegovi fanovi vrlo vjerojatno nisu postmodernisti, niti ih ta etiketa zanima. Thompsonova poruka pleše na granicama domoljublja potkrijepljenog stoljetnim tradicijama i domoljublja potkrijepljenog na diskreditaciji drugih. Ono što je posebno kod njegove glazbe jest to da, za razliku od drugih domaćih izvođača koji šalju slične poruke, on glazbeno zbilja spaja naoko nespojivo. Pomalo je nestvarno gledati koncert u kojem pjevač, obraćajući se publici koja vrlo vjerojatno sastav Iron Maiden smatra nosiocem negativnih vrijednosti po društvo – svira riffove koji su direktna kopija upravo tog sastava. Tako “Neka nitko ne dira u moj mali dio svemira” na zadnjem refrenu opasno baca na uspješnice britanskih hevijanera čiji raniji radovi su koketirali sa sotonističkim znakovljem, a da stvar bude bolja, Thompson vjerojatno nekoliko minuta kasnije zamjenjuje teške riffove melosima iz švedske kreativne radionice četveroslovnog akronima.
Uvrnuta postmoderna
Ovo svakako jesu značajke postmoderne, samo što nitko u toj cijeloj priči nije nje ni svjestan. Ono što je problematično je to da Thompson u sebi nema trunke ironije. Njegovi tekstovi su itekako ozbiljni te najviše odstupaju od puke realnosti u obliku metafora, koje opet nisu tu metafore radi, već kako bi neke od poruka uopće došle do slušatelja zbog opasnosti cenzure. Čini se kako je Thompson u svojoj namjeri upravo sve suprotno od onoga što mu je udžbenik ironično htio etiketirati.
Stoga, nekom izvrnutom logikom, Thompson jest neka vrsta uvrnute postmoderne. Definitivno nema kvačicu kraj svih najbitnijih značajki, no neke toliko snažno reprezentira da je gotovo nemoguće ne zapitati se je li zbilja enfant terrible domaće glazbene scene u istoj ladici s nekim vrlo respektabilnim glazbenim imenima. Neki će diskreditirati njegov rad u potpunosti i reći kako Thompson spada u recycle bin, a ne u postmodernu, no nije li objava materijala iz nekog recycle bina u suštini postmodernistička? Ako je Ducahamp mogao uzeti pisoar i proglasiti ga fontanom, mogu li Thompsonove “Čavoglave”, ratna koračnica u 7/8 makedonskoj metrici, biti postmodernistička skladba?
Na kraju krajeva, bio Thompson postmoderna ili ne, to ne bi trebalo povećati ili pak umanjiti značaj njegove glazbe. Glazbeni pravac je jedno, a izvedba tog pravca je nešto sasvim drugo. Pitanje je li Thompson postmoderna ili ne, nije pitanje je li Thompson dobar glazbenik. To je jedna posve druga tema. Ovaj kratki jutarnji brainstorming me nagnao da zaključim na temelju nekih primjera kako Thompson jest postmoderna, ali ona spontana. Može li se neki slučajno nastali produkt smatrati valjanim produktom kraj produkata koji su nastali ciljanim promišljanjem? To pitanje će morati odgovoriti netko drugi.
