Napokon smo se riješili Martina Shkrelija. Potvrđena je prošlogodišnja osuđujuća presuda za enfante terrible poduzetnika u obliku sedmogodišnje zatvorske kazne i debele novčane. Martinu je dokazana Ponzi prevara nekoliko investitora, no ono što je nama najzanimljivije je činjenica kako je karma učinila svoje, barem kad je glazba u pitanju. No krenimo redom.

Kontroverzni američki biznismen hrvatskog i albanskog podrijetla uzdrmao je svijet 2015. godine napumpavši cijenu lijeka Daraprim (koji usput rečeno liječi zaražene HIV-om) s 13.5 na čak 750 dollara po kutiji. Uslijedio je medijski linč i klasična obrana prozvanog pokvarenjaka. Mantra napada koji je najbolja obrana, kur*enje dotičnog po društvenim mrežama, no ono što je najviše zaboljelo ljubitelje glazbe bila je činjenica da je Martin simultano, tik pred prvi skandal, uložio i visoku svotu novaca u jednu nezavisnu izdavačku glazbenu kuću.

Collect Records, etiketa iza koje stoji Geoff Rickly, ohrabrena investicijom od oko milijun dollara potpisala je nekoliko obećavajućih sastava iz domene hardcore glazbe, no, pogađate, medijskom ekspozicijom investitora stvari su otišle kvragu. Dominic Palermo, frontman izvrsnih shoegazera Nothing, ekspresno je terminirao ugovor s Rickliyem, a firma je momentalno propala jer bez Shkrelija nema love, a bez love nema ni etikete.

Muziku podržava

Martinu ni to nije bilo dosta. Čini se kako je nepopularni pharmabro napikirao upravo glazbenu zajednicu za iskaljivanje svojih frustracija, a slučaj Collect Records ostat će u sjeni kupnje jedinog primjerka neobjavljenog albuma legendarne rap skupine Wu Tang-Clan. Da se ne zamaramo tehnikalijama, album je sletio u njegove ruke nakon javne aukcije, postignuta cijena je dosegla cifru od preko 2 milijuna američkih dolara, a mala srebrena kutijica vrlo brzo je postala predmet žučnih rasprava s jedne, te očaja fanova s druge strane. Shkreli je mrtvo hladno kupio album, spremio ga doma i to je to. Ni ‘i’ od eventualnog izdavanja, niti ‘p’ od pjesme. Prema ugovoru, Martin može privatno sa svojim albumom raditi što želi do 2103. godine (nije tipfeler) kada album smije biti iskorišten u komercijalne svrhe. Prošle godine ga je pak lažno i prodao na eBayu, a opis predmeta na aukciji bio je sljedeći:

“I will be curious to see if the world values music nearly as much as I have. I have donated to many rock bands and rappers over the years to ensure they can continue to produce their art when few others would.”

Martin je odlučio kako je cijeniti glazbu isto što i dati puno novca za istu. Moramo napomenuti kako je Shkreli, kao veliki fan Donalda Trumpa, odlučio kako će u slučaju njegove pobjede pustiti sadržaj albuma u javnost, a ako pobjedi Hillary, CD će biti uništen. Epilog izbora znamo, a CD, unatoč obećanju, nije ugledao svjetlo dana. I baš kad se činilo kako je Shkreli neuništivi troll čiji novac sve nas skupa drži za muda, stvari su krenule nizbrdo. Prvo, njegova igračka od 2 milijuna dolara nije potvrđeno uopće ni službeno izdanje grupe, barem ako je vjerovati menadžerima nekih od članova. Time je vrijednost jedinog primjerka momentalno nešto pala, a drugi, veći flop za poduzetnika je i pravomoćna presuda za malverzacije o kojima smo govorili ranije. Tako je car ostao gol, a jedino čime je mogao pokriti svoju muškost, taj toliko spominjani CD Wu Tang-Clana, bit će zaplijenjen kao dio kazne za prevaru nekoliko kompanija.

Tako je Martin Shkreli malo predoslovno shvatio Thelemu Alistaira Crowleya upakiranu u libertarijanizam. Ono što nas zanima je upravo činjenica kako je Martin uvukao glazbu u ralje slobodnog tržišta. Ne bi bio smak svijeta kada bi taj nesretni jedini primjerak Wu-Tanga obitavao u privatnom vlasništvu, no problem nastaje kada komad glazbe ne postoji ni digitalno. Takva bezuvjetna sebičnost ga je koštala visokih 2 milijuna dolara, a ne smijemo ni zaboraviti kako je za Kanyeov “Life of Pablo” bezuspješno nudio 15 milijuna novčanica s naličjima mrtvih američkih predsjednika. Uz sve to, arogantni sebičnjak je pregazio i obećanje kako će “Once Upon A Time In Shaolin” postati dostupan svima ako na izborima pobjedi Donald Trump. Sada će album, zajedno s neobjavljenim studijskim uratkom Lila Waynea “The Carter V” završiti u rukama američkog tužiteljstva kao dio novčane kazne koja mu je zalijepljena uz zatvorsku kaznu od 7 godina.

Što možemo zaključiti iz svega ovoga? Kapital više nije nužno u rukama ljudi koji nose skupa odijela na Upper East Endu i nije ih briga za glazbu. Ljudi poput Martina Shkrelija živi su primjer kako je moguće prodrmati naoko mali mikrokozmos u kojem samo prividno vrijede neka druga pravila. Ipak, najbitnije je da je dobio što je zaslužio. Sjećam se kako je VICE prije nekoliko godina snimio intervju s našim nepopularnim antagonistom u njegovu stanu, a Shkreli je Wu Tangov CD koristio kao podlogu za čašu vina na stolu. Koliko god paradoksalno zvuči, album je sad u puno boljim rukama, iako vjerojatno pola lyricsa s nosača zvuka ima pokoju ružnu o novim vlasnicima diska.

 

0 Shares
Muziku podržava