Vjerojatno se tek na prste jedne ruke mogu nabrojiti ljubitelji elektroničke glazbe koji nikad nisu čuli za Umeka – jednu od najvećih regionalnih zvijezda i međunarodno priznatog DJ-a i producenta koji vrhom scene vlada već više od desetljeća.
Uroš Umek rođen je 1976. u Ljubljani. Početkom ’90-ih, kad je Slovenija postala slobodna, i politički i kulturološki, (i kad je Umek malo narastao), počeo je organizirati partye i baviti se DJ-anjem. 
Naravno, prvo je to sve bilo totalno underground, no vrlo brzo su Slovenci prihvatili ‘novu’ glazbu i scena se proširila. Umek je bio resident DJ na većini partya tijekom tih prvih godina, tako da se može reći da je zaista imao veliki utjecaj na slovensku techno scenu.
Kad netko kaže techno iz Slovenije vi ste nekako jedini DJ koji većini ljudi padne na pamet… Što mislite zašto je tome tako i je li se išta po tom pitanju promijenilo od 1993. do danas? Gdje su ti neki novi (techno) klinci iz Slovenije?
Ovo pitanje stiže u vrijeme kada se ponovno vraćam mračnijem techno zvuku i gledam put kojim sam kao umjetnik kročio više od 20 godina te se pitam upravo to – gdje su svi ti mladi ljudi? Naravno, poneki talenti u zadnjih 20 godina uspjeli su se probiti na regionalnoj, a neki čak i na nacionalnoj razini, ali nitko od tih ljudi nije dospio niti upola tako daleko kao ja ili u jednom trenutku Valentino (op.a. Kanzyani aka Tine Kocjančič) koji je također neka moja generacija kada je u pitanju techno. Možda je problem samo u meni, ali ne vidim da bi itko od tih klinaca u narednih nekoliko godina mogao preuzeti palicu od nas dvojice. Nadam se da će mi oni sami dokazati da sam sada, krajem 2015. godine, bio u krivu.
Evo, Ambasada Gavioli (najpopularniji klub u Sloveniji) slavi 20. rođendan. I vi ste jedan od DJ-a koji nastupaju, iako ste nedavno izjavili da vas ‘Slovenija neće vidjeti barem godinu dana’… Na što ste točno pod time mislili i koji je bio povod za takvu izjavu?
S vremena na vrijeme osjetim potrebu uzeti dulju pauzu od nastupa u domovini kako me se publika ne bi zasitila. Osim toga treba mi vremena za rad u studiju i na drugim područjima svoje karijere kao što su neka međunarodna tržišta na kojima ne nastupam redovito. Ranije ove godine najavio sam da u Sloveniji neću nastupati sve do 2017. godine ali sam eto odlučio prekršiti tu najavljenu šutnju nakon manje od jedne godine zbog stvarno opravdanog razloga. Stvarno je teško odbiti poziv da nastupam na 20. rođendanu kluba u kojem sam napravio neke od najvećih koraka na početku svoje karijere, a to je još teže kada te fanovi navedu kao prvi izbor DJ-a kojeg bi u sklopu rođendana voljeli čuti.
Koju granu umjetnosti osim ove glazbene cijenite i zašto – zanimaju li vas recimo film i filmska glazba, jeste li ikada radili glazbu za neku predstavu, izložbu ili modnu reviju?
Većinom sam usredotočen na produkciju vlastite glazbe za plesni podij, ali s vremena na vrijeme odradim i neke posebne projekte. Tako sam odradio korporativni glazbeni identitet za popularan slovenski politički i alternativni tjednik Studio City; nešto slično napravio sam i za glavnu nacionalnu medijsku i (pop) kulturnu dodjelu nagrada Viktor; bio sam uključen u glazbeni dokumentarac “Kada pop sretne klasiku” (“Ko pop sreča klasiko”, “When Pop Meets Classics”) za koji sam preradio klasično djelo “Četiri godišnja doba” Antonija Vivaldija uz pomoć simfonijskog orkestra… Uz to radio sam i na neki drugim zanimljivim projektima kao ‘duh producent’, ali je moj glavni fokus oduvijek bila glazba za plesne podije i bio bih potpuno ispunjen kao umjetnik da se nikada od toga nisam niti udaljio.
Što se ostalih vidova umjetnosti tiče dosta klasičnih djela koja se smatraju remek-djelima zapravo uopće ne razumijem. Ne shvaćam umjetnike koji slikaju mrtvu prirodu, drvene stolove ili vazu s cvijećem kroz cijeli život. Jako sam na budućnost orijentirana osoba koja je stalno i istovremeno u potrazi za novim alatima i izričajima pa mi je tako neshvatljivo kako netko može slikati isti krajolik u više ili manje istoj klasičnoj stoljetnoj tehnici cijelo vrijeme. Isto se odnosi i na skladatelje klasične glazbe: nije mi jasno kako nekoga može zadovoljiti činjenica da barata svim tim glazbenim znanjem i vještinama koje ja nikada nisam posjedovao i stalno biti zarobljen u istim starim rutinama kada izvodi glazbu iz 17., 18. ili 19. stoljeća. Ne razumijem zašto to znanje ne koriste za stvaranje nečeg stvarno novog i inovativnog.
Možda mene jednostavno privlači neka apstraktnija vrsta umjetnosti, ali opet s druge strane imam osjećaj da se i ti apstraktni umjetnici u tom svom izričaju – oprostite na izrazu – baš dosta preseravaju i seru. Siguran sam da dosta modernih umjetnika svojim radovima zapravo samo testira intelektualce i njihove umove. Mislim da je puno lakše doprijeti do onih intelektualaca koje kroz život vodi zdravi razum jer se oni ne boje priznati da nešto ne razumiju. Da skratim priču: znam kada mi se nešto od umjetnosti sviđa, ali ju zapravo u mnogočemu ne razumijem.
“Što ljudi imaju više, to više žele” – slažete li se s ovom poslovicom? Ako da zašto, ako ne zašto…?
Ovisi. Više čega? Kada je u pitanju bogatstvo nisam tako ambiciozan. Naravno, zarađujem dovoljno da živim ugodno i da si mogu priuštiti iskustvo lijepih stvari kao što su otići bordati (op.a. snowboarding) usred ljeta. Ne odbijam niti većinu dobro plaćenih gaža. Ipak, u nekom trenutku usredotočiš se na stvari koje su ti važnije od toga. Tako primjerice želim naučiti i napraviti još štošta u glazbenom smislu. Sada ću ti navesti slučaj u kojem tvoja poslovica vrijedi: dakle, želim imati više znanja i vještina kako bih mogao stvarati bolju glazbu.
Koliko nam još toga u glazbenom smislu imate za reći? Drugim riječima, zvuči li i vama sva glazba danas poprilično slično? Koji je vaš proces rada i kako se odupirete tome da ne zvučite kao i ‘svi ostali techno DJ-i’?
Ako i kada slušaš moju glazbu vrlo lako ćeš primijetiti da se stalno mijenja. Možda to ne možeš primijetiti ako slušaš stvari koje su nastale u periodu od unazad nekoliko mjeseci, ali to svakako možeš čuti kod traka koje su nastale unazad nekoliko godina. Sve mi lako dosadi pa tako u studiju uvijek isprobavam nove pristupe, a glazba me odvede u jako različitim smjerovima.
Bez obzira na to poprilično sam siguran da sve moje stvari imaju taj poseban otisak prsta koji je lako prepoznatljiv, a tome je tako jer kroz produkciju i u DJ setovima većinom izražavam vlastite emocije. I kada bih nekog pokušao kopirati u tome ne bih uspio jer bi produkcija bila pod utjecajem mog pristupa glazbi. Izazivam te da napraviš jedan test: pitaj nekoliko techno i tech-house DJ-eva kako bi definirali moj zvuk.
Takozvani ‘techno čistunci’ reći će ti da je to što ja sviram tech-house, a DJ-i koji puštaju tech-house vjerojatno će ti reći da je to techno. Ipak, moja glazba nikako nije otrcana ili stara. Stalno se trudim osuvremeniti svoje aranžmane, zvukove i produkciju. Naravno, u 21. stoljeću je izuzetno teško napraviti nešto revolucionarno jer smo dosta toga već napravili.
Dotaknimo se malo ženskih vokala i techna – zašto ste se zaustavili na suradnji s Anđom Marić? Koliko znam nakon nje na tom polju niste surađivali više ni s kime…
Očito si previdjela moja izdanja s vokalisticama kao što su Hannah Mancini, Chris the Voice, Waka Flocka i mnogim drugima. Ipak, da, istina je da s niti jednom od njih nisam radio tako blisko kao s Anđom i donekle s Hannah. Kada sam radio na stvari “Hard Times” sa svojim sunarodnjakom Mikeom Valeom osjećali smo da nam treba dobar vokal i povezali smo se s Chris.
Nakon toga napravio sam instrumental te stvari koja je super prolazila na partijima, a s obzirom na to da su mi se jako svidjeli hip-house elementi u toj stvari odlučio sam se za suradnju s američkim reperom Waka Flocka kako bih je pretvorio u pravu old-school hip-house himnu uz koju sam odrastao. “Bonfire” se nedugo nakon toga pretvorila u Umek style garage house traku kojoj je trebao lijep raga (op.a. indijski) vokal pa smo pozvali Jaya Colina. Svi ti projekti dogodili su se spontano, ali duboko u sebi i dalje baš ne volim raditi s vokalima. Samo tri posto moje glazbe svodi se na rad s vokalima, a čak i u tom malom dijelu vokale upotrebljavam često isključivo kao jedan od instrumenata.
Kada danas slušam pop i rock stvari na radiju pa makar to bili i hitovi iz ’80-ih uz koje sam odrastao rijetko kad zna o čemu zapravo ti ljudi pjevaju. Očito sam toliko fasciniran zvukom, bojom, pitchem ili melodijom, aranžmanom ili nečim petim da jednostavno zaboravim slušati riječi. Isto tako ne razumijem zašto ljudi na folk koncertima razbijaju čaše ili zašto žene plaču na refren pjesme od Celine Dion u kojem pjeva o tome kako će njeno srce i dalje kucati. Vjerojatno zato jer oni čuju nešto što ja ne čujem…
Što vas je razlikovalo od ostatka u zlatno doba techna početkom 90′-ih i što vas drži na vrhu cijelo ovo vrijeme?
Nemam pojma… Vjerojatno težak i predan rad ali generalno ja samo produciram i sviram ono što mi se sviđa. U početku je moja glazba sigurno zvučala jako čudno i tvrdo jer sam uslijed nedostatka znanja i opreme dosta improvizirao u studiju. Moje rane produkcije nisu samo prepune pogrešaka nego većina njih i jesu pogreške. Moj je zvuk bio jedna velika pogreška prema standardima glazbene industrije i studijske produkcije u ’90-ima, ali čini se da se cijeli taj kaos pogrešaka posložio na način da je tada to imala smisla i zvučalo poprilično novo i svježe. Kada danas sve to slušam preostaje mi se jedino sam sebi nasmijati i zapitati se što mi je bilo? To nikako ne znači da te trake prezirem, baš naprotiv: trudim se ponovno upoznati tog entuzijastičnog klinca koji je te trake stvarao sa strašću prema glazbi. Ali ne mogu prodrijeti u taj dječački um.
Zahvaljujemo IDM Musicu na realizaciji intervjua.
