Najpropulzivnija grana muzičke industrije, ona koncertna, bilježi pristojan rast zarade od tribute-sastava. Pink Floydi, Beatlesi, Dire Straitsi, osim velikog broja poštovatelja, imaju i zapažene tribute bendove koji sviraju njihovu muziku. I to je kamen spoticanja kod jednog dijela muzičke publike, pri čemu se kao glavni argument spominje deficit autentičnosti. Zašto svirati pjesmu na način kako je netko drugi svira? Gdje je tu umjetnost? Gdje je tu umjetnička sloboda interpretatora? Zašto bi publika slušala staru muziku kad ima nove napretek?

No dobro, vrijeme je za sljedeće pitanje: Što je bolje, slušati Dire Straits Experience bez Marka Knopflera ili vremeplovom sletjeti na premijeru 1824. godine i slušati kako gluhi Beethoven dirigira orkestrom koji izvodi Devetu simfoniju? Biste li radije bili na koncertu Boba Dylana na kojem znate da će odškripati “Every Grain of Sand” i da ćete “Tangled Up In Blue” prepoznati tek na refrenu kad kaže “Tangled Up in Blue” ili je bolje čuti neku drugu, možda manje ekstremnu varijantu pjevanja i muziciranja?

Muziku podržava

Pod uvjetom da nismo američka vojska u Guantanamu koja je mučila zarobljenike pjesmama Metallice, svatko bi trebao slušati ono što mu/joj se sviđa. Želi li netko čuti svoju omiljenu pjesmu uživo, ne vidim razlog zašto je ne bi čuo, pa makar u verziji tribute-sastava. Zašto bi poštovatelji Beatlesa bili zakinuti u odnosu na poštovatelje Rolling Stonesa koji još uvijek imaju luksuz da svoju omiljenu pjesmu čuju iz usta originalnog pjevača, dok gitaru svira originalni gitarist? I kad smo već kod Rolling Stonesa, oni se na svojim prvim albumima nisu pretrgli od autorskog rada. “Blue and Lonesome”, njihov recentni album je album obrada. Kakve veze ima je li album jednog izvođača ili više njih sličnih iz sličnog žanrovskog podioka, Bože moj, sve su to nijanse.

Hrvatska rock scena je nastala iz sastava koji su prvotno svirali obrade. Vrijedi i za druge zemlje; britanska rock scena je nastala tako da su mladi sastavi i pjevači prvo svirali obrade američkih uzora. Prvo što naučimo svirati kad neki instrument uzmemo u ruku nije vlastita kompozicija, nego tuđa, pa je onda i teško govoriti da to ubija autorsku muziku. Postoje kanoni i pravila koji se trebaju naučiti da bi se mogla kršiti i kreirati dalje.

I ako sve ovo zvuči jako revolucionarno, samo ću podsjetiti da su velika većina koncerata u klasičnoj muzici – tribute-koncerti. Zamislimo sljedeću situaciju: dođe u Zagreb (ili Split ili Rijeku, svejedno) Bečka filharmonija i zasvira poznate skladbe “Drmeš za Pendereckog” i “Samba da Camera” uvaženog kompozitora Ive Josipovića. U tom je slučaju Bečka filharmonija, skupa sa svojim dirigentom, samo tribute sastav, nazovimo ga Ivo Josipović Experience. Svako izvođenje Mozartove “Čarobne frule” ili Gershwinove “Rhapsody in Blue” je zapravo tribute-nastup. Primjeri iz klasične muzike nam govore da, unatoč dugom i mukotrpnom školovanju muzičara i pjevača koji sviraju i pjevaju s orkestrom, autorska klasična muzika nije mrtva.

Pogledamo li malo iz šire perspektive, bilo koja kazališna izvedba Shakespearea je tribute-nastup, jer nema nikoga originalnog iz njegovog Globe Theatra, a nema ni Shakespearea, i to onda nije to, samo bezveze glumci, redatelj, scenograf i ostali koji žele zaraditi na geniju. Bez obzira na to, dramska djela se pišu, kreiraju, a Shakespeareova mogu poslužiti kao dobar predložak – sjetimo se Ive Brešana i “Hamleta u Mrduši Donjoj”. Prebacimo li to na muziku, lako ćemo se sjetiti starih pjesama koje se “sampliraju” i iz kojih nastaju nove.

Dakle, izvođenje starih djela ne zauzima mjesto novim djelima, a ako i počnu zauzimati, valja se pitati kakva su to nova djela da im nešto smeta.

Muziku podržava
Stisni