Jedno od zvučnih imena koje će nastupiti na ovogodišnjem izdanju Špancirfesta bit će i belgijski rockeri Triggerfinger koji će se na pozornicu Staroga grada popeti u nedjelju, 25. kolovoza.
Trojac osnovan 1998. čine pjevač i gitarist Ruben Block, basist Paul Van Bruystegem (od milja zvan lange Polle ili Monsieur Paul) i bubnjar Mario Goossens. Riječ je o prekaljenim glazbenicima s više od 30 godina glazbenog staža koji su pažnju šire javnosti skrenuli na sebe prošle godine obradivši pop hit “I Follow Rivers” Šveđanke Lykke Li.
‘Najglasniji bend u Antwerpenu’ uspoređuju s Led Zeppelin, Queens of the Stone Age i mnogim drugim bendovima. Za razliku od većine današnjih izvođača koji prvo objave debitantski album, a onda pođu na turneju, Triggerfinger su pošli staromodnim putem: šest su godina gradili reputaciju prije nego što su objavili prvijenac, kao u neka dobra stara rock’n’roll vremena.
Pozvao sam prijatelja koji je svirao bas i zapravo sam od prve probe Rubenu htio dati do znanja da želim da ovaj bend uspije. Govorio sam mu “Želim ostati, želim probati ovo, želim probati ono“, a on me samo gledao i govorio “Cool. Super“. Isto je govorio i basist pa smo prve četiri godine nastupali po malim klubovima i gdje god smo mogli svirati. I tako smo svirali, svirali, svirali i svirali unedogled, a onda – prije nego što smo objavili prvi album – basist nam je rekao da mu je iskreno žao, ali da nas mora napustiti zbog osobnih razloga.
Ruben i ja smo otišli u studio snimiti album, a ispostavilo se da je vlasnik studija bio Paul. Ruben mi je kazao “Što misliš da ga pozovemo da svira bas s nama?“. Pitali smo ga i otad Paul svira bas. Snimali smo album u njegovom studiju i tako je sve počelo. Bilo je sjajno, čak i danas, nakon 16 godina provedenih skupa, to su najbolji ljudi s kojima se može surađivati i svirati. Još uvijek smo najbolji prijatelji.
Što se tiče imena, nitko ga nikada nije propitkivao. Rubenu je ime sinulo zbog nekih filmova s Clintom Eastwoodom. Imao je bilježnicu u koju je zapisivao što čudnija imena za bend, a mi smo se složili da je Triggerfinger baš zgodno i cool ime.
Bend ste osnovali 1998. godine, a prvi je album stigao tek šest godina kasnije. Zašto vam je trebalo tako dugo?
U vrijeme kada smo počeli svirati skupa još uvijek smo bili session glazbenici, svirali smo i nastupali s drugim izvođačima tako da Triggerfinger tada nije uvijek bio u prvom planu. Od samih je početaka bio ‘side-project’, no s vremenom je izrastao u glavni bend. Da, trebalo nam je šest godina, ali u međuvremenu smo napredovali i sazrijevali. To je ono što nam je bilo bitno, nije riječ o tome da smo spori i da nam je trebalo dugo vremena, već o tome da smo išli temeljito i gledali što sve možemo napraviti.
Jasno, bila nam je bitna i reputacija benda, osobito smo htjeli izgraditi reputaciju live benda, stoga smo samo nastupali i nastupali. Glazbena industrija je takva da nikad ne znaš što donosi sutra… Kada smo snimili prve demo snimke – nikome nisu bile interesantne, nitko ih nije htio. Zvuči čudno ali tako je bilo, naša glazba nije bila dovoljno ‘hip’, tada je bila drugačija od svega što je prolazilo. Promijenilo se to sad u zadnjih 15 godina, danas Jack White svira roots, The Black Keys sviraju blues i eto, sad je popularna…
Kakvo je tvoje mišljenje o mladim bendovima na početku karijere koji
jedva čekaju preskočiti taj dio ‘sazrijevanja’ i odmah traže ugovore,
velike i unosne gaže, novce…?
Najbolji savjet koji im se može
dati je da budu strpljivi, staloženi i da svakako, ali svakako idu onim
tempom koji im odgovara, da ne brzaju sa svime. Jer prije nego što se
snađu, ostat će bez samih sebe, a industrija će ih preuzeti. I odjednom
će raditi za nekoga, umjesto da taj netko radi za njih.
Vi ste
bend i ljudi s kojima ste okruženi trebaju raditi za vas. Tako to treba
ići, a ne da vi radite za svog izdavača, a ne, ne… On treba raditi za
vas. To je lekcija koju smo naučili svirajući 30 godina s različitim
izvođačima. Nekad je to teško jer se stvari odvijaju tako brzo da ne
stignete ni razmišljati o njima. Samo neka budu strpljivi, neka snimaju
albume i neka uopće ne razmišljaju o velikim ugovorima, neka budu
pametni i razboriti.
Kako izgleda glazbena scena u Belgiji? Je li rock dominantan žanr?
Nije dominantan, ima svega po malo. Ono što je trenutno zbilja popularno su drum&bass i techno, a to možete i čuti ako se nađete na fetivalu Tomorrowland, tri dana takve glazbe, od jutra do mraka. Ali imamo i rock festivale, prije par dana svirali smo na Pukkelpopu gdje skupa nastupaju rock i dance izvođači. Mislim da je to odlična kombinacija.
Je li vam plan otpočetka bio postati veliki bend?
Pa sad, prvo je nam bilo sasvim dovoljno da bend uspije, da snimamo albume i održavamo svirke. A kako je bend rastao i razvijao se, postajao sve veći i veći, pomislili smo ‘ok, zašto ne, ako treba biti tako – neka bude’. Ako ide – ide, ne mogu reći da nam je teško i da se žalimo.
Negdje sam pročitao da kada se fotografirate za medije uvijek tražite da na fotografijama budete sva trojica skupa. Koliko vam je važna ta kemija u bendu i mislite li da članovi benda trebaju nužno biti i prijatelji?
Ne mislim da nužno trebaju biti prijatelji, ali da takav odnos itekako pomaže, to da. Ako nemamo svirke ili probe nije da se redovito čujem s dečkima. Jednostavno nema potrebe za tim. Toliko vremena provodimo skupa na putu, u autobusu ili zrakoplovu i zbilja se ne moramo vidjeti ni čuti svaki dan. Bitno je da imamo odličnu međusobnu komunikaciju i da uvijek možemo razgovarati o svemu. Kad god netko ima nekakav problem zna da uvijek može nazvati i reći “Čuj, imam taj i taj problem i trebam s nekim popričati o tome što možemo napraviti“.
To je najvažnija stvar za kvalitetan odnos u bendu, naučio sam to svirajući s hrpom drugih grupa. U Triggerfingeru nema vođe u klasičnom smislu, da je netko glavni i da se sve ravna po njemu. U bendu smo nas trojica: ako nitko od nas nije zadovoljan – nije dobro, ako smo svi sretni – dobro je. Mislim da je to apsolutno najbolji odnos koji možete imati ako ste u bendu. Sve je pitanje komunikacije. Ako ne znate razgovarati međusobno, uvijek ima problema.
Obrade vam nisu strane. Kako to da ste se odlučili obraditi “I Follow Rivers” Lykke Li?
Morali smo. Promovirali smo naš novi singl u jutarnjem programu na najvećoj nizozemskoj radio postaji i njihova je ‘caka’ bila da bez obzira tko im dođe u goste – bili to mi ili Foo Fighters – mora uz svoju pjesmu odsvirati i neku s ljestvice Top 50. Lykke Li je tada bila na ljestvici, a Ruben je za “I Follow Rivers” rekao da je to jedina pjesma s Top 50 koja mu se doista sviđa i kako misli da je možemo obraditi da zvuči kao da je naša.
Dan prije gotovanja u emisiji bili smo u hotelu, učili tekst, igrali se s akordima… Sutradan u ranu zoru, prije same emisije, još uvijek nismo točno znali kako ćemo to izvesti. Paul i Ruben nešto su kombinirali s akordima, a ja sam se igrao s ritmovima na iPhoneu. Pustio sam im što sam programirao i svidjelo im se. Kako nisam više imao što raditi, otišao sam u kuhinju radija i malo lupkao po čašama kad je ušetao djelatnik i rekao “Idemo uživo za dvije minute.” Sjeli smo u studio, pritisnuo sam tipku ‘Play’, ritam je krenuo, a onda se uključio i Ruben koji se još minutu prije toga nećkao hoće li fućkati ili pjevati.
Kad smo završili, spakirali smo stvari i uputili se na iduću gažu. Nazvao nas je manedžer i pitao što se to dogodilo, što smo to izveli? Ispostavilo se da su ljudi diljem Nizozemske i Belgije počeli stavljati i linkati pjesmu na svoje Facebook i Twitter profile, odjednom je postala ogroman hit u Belgiji i Nizozemskoj gdje je bila na prvom mjestu ljestvice nekih deset tjedana. Proširila se i na Njemačku, javio nam se njihov ogranak Universala koji ju je odlučio još dodatno ‘pogurati’, pa je ušla među prvih deset pjesama na njemačkoj ljestvici i odjednom postala popularna u cijeloj Europi. To je preludo bilo, jedna jedina pjesma prodala se u više od 600.000 primjeraka. A nije da smo to planirali.
Niste to očekivali?
Nikako, uvijek smo na albumima imali neku obradu, uglavnom blues ili rock pjesama. Bilo je tu i pjesama Roda Stewarta i The Who, ali uvijek se trudimo obraditi ih tako da zvuče kao da su zbilja naše. To nam je najvažnije, ako nam se neka pjesma sviđa, zašto je ne bismo obradili, ali u svom stilu? Isto nam se dogodilo i s Rihanninom “Man Down” koju smo odsvirali na Red Bull Soundclashu. I ona je postala hit na YouTubeu. Čudno je to danas, ne možeš znati kako će što proći.
Nismo imali neki veliki plan, iza nas nije bila neka velika izdavačka kuća koja je rekla ‘morate napraviti to i to’. Sve smo napravili sami, stavili na YouTube, a hit je postala zbog ljudi kojima se ta izvedba svidjela. Hvala im i dobro došli u novi svijet s novim pravilima igre, rekao bih…
Gode li vam usporedbe s Led Zeppelin i nekim drugim sličnim bendovima?
Za mene je to najveći kompliment jer ako nas uspoređuju sa Zeppelinima koji su apsolutni vrh rock’n’rolla, onda sam itekako sretan i zadovoljan. Evo i sad se smješkam…
Kad smo kod Zeppelina, Jimmyu Pageu uvijek je na prvom mjestu bila energija koju bend ima, ne toliko perfekcionizam. Čini mi se da je i kod vas tako, da su glazba i osjećaji koji je prate ipak najvažniji. Kako to izgleda kada ste u studiju, a kako kada nastupate uživo?
Kod nastupa uživo važne su nam set-liste, koja pjesma se dobro nastavlja na prethodnu i te stvari. Pokušavamo složiti tri ili četiri pjesme koje mogu funkcionirati u nizu, da to bude tečno bez nekih ‘rupa’. Kod snimanja albuma malo je drugačije, ondje možemo razmotriti koje su nam sve opcije na raspolaganju. Sve dosadašnje albume snimili smo uživo u jednoj prostoriji baš poput nekog staromodnog rock’n’roll benda i mislim da se to može osjetiti. Koristimo računala, naravno, ali računalo nam je isključivo uređaj za snimanje, nije uređaj s kojim ćemo poboljšavati snimku. Uglavnom snimamo na magnetofonske vrpce koje onda prebacujemo na računalo.
U današnje se vrijeme puno glazbe radi uz pomoć računala pa ona sve manje zvuči poput ljudskog uratka, a sve više poput stroja. Mi tako ne radimo. Nekad usporimo, nekad ubrzamo, budemo tiši ili glasniji, uostalom tako i ljudsko tijelo funkcionira. Ono može osjetiti sve emocije, može osjetiti napetost; ni otkucaji srca nisu uvijek jednaki – to je ono što mi se sviđa.
Spremate novi album, snimanje počinje u rujnu, što nam možete reći o njemu? Hoćete li zasvirati koju novu pjesmu u Varaždinu?
Bit će to možda malo drugačiji album od prethodnika, barem se nama tako čini. Ali kad dođem kući i krenem slušati demo snimke, djevojka mi uvijek napomene “Kažeš da će zvučati drugačije? Meni zvuči baš kao Triggerfinger.” A ja pomislim “To je to, na to i ciljamo.” Svakako želimo zvučati kao i dosad, a opet biti drugačiji.
Prošlo su gotovo četiri godine otkako smo snimali novi album i svi smo uzbuđeni, veselimo se što ćemo kad završi ova ljetna turneja otputovati u SAD i početi raditi na tome. U nedjelju (25. kolovoza, op.a.) sviramo u Hrvatskoj i da, mogli bismo odsvirati par novih stvari. Ako budete u publici, možda ih i čujete. Možda vam budu drugačije, možda ne… Ovisi kako budemo raspoloženi, ali proteklih smo tjedana u set-listu uvijek ubacivali jednu ili dvije nove pjesme.
