Svježe objavljena kompilacija “Greatest Hits”, iz serije “The Ultimate Collection“, stigla je kao šlag na kraju dugogodišnjeg i podosta ambicioznog projekta Croatia Recordsa.
Nakon 34 objavljena dvostruka kompilacijska CD-a, odnosno revitaliziranja i antologiziranja trideset i dvoje izvođača koji su u posljednjih pet desetljeća na ovaj ili onaj način obilježili hrvatsku i regionalnu pop-rock scenu, “Greatest Hits” kompilacija, uz dosadašnja dva the Best of-a iz 2009. i 2012. godine, u svakom slučaju dolazi kao treći podsjetnik na sva prethodna objavljena izdanja iz spomenute serije.
Na prostoru bivše države sličnog projekta, ako se ne varam, zapravo niti nema. “The Ultimate Colletion” jedini je pokušaj sustavnog prikupljanja diskografskog djelovanja hrvatskih i regionalnih pop-rock izvođača koji su, dakle, na ovim prostorima ostavili neizbrisiv trag.
Kako se enciklopedija definira kao djelo koje daje pregled ukupnih znanja o nekoj djelatnosti, djelo “The Ultimate Colletion”, unatoč svoj svojoj ambiciznosti, ne može biti shvaćeno kao enciklopedija, niti bi se kao takvo uopće trebalo reklamirati. Zašto? Zato što ne daje pregled ukupnih znanja. Barem ne još.
Ukoliko ovaj “Greatest Hits” ujedno znači i kraj serije “The Ultimate Collection”, kod odabira izvođača za čiji je rad odlučeno da bude očuvan kao hrvatska i regionalna glazbena baština, napravljen je grozan propust. Nema se tu što oduzeti, naravno. Ali za dodati itekako ima.
Kronološki, od Karla Metikoša, preko Kornelija Kovača, Indexa, Timea, Bijelog Dugmeta, Zabranjenog Pušenja…, pa do Dina Dvornika, Gorana Bare, Damira Urbana… sve je to u potpunosti korektno i opravdano. Ovdje su također uvršteni i Jura Stublić & Film te Prljavo kazalište, koji dosad nisu dobili svoje kompilacije u seriji “The Ultimate Colletion”. No, kad u enciklopediji nema spomena primjerice Sergiu Blažiću i Brunu Langeru, Borisu Aranđeloviću i Radomiru Mihailoviću, odnosno bendovima kao što su Atomsko Sklonište ili Smak, tada zapravo ne možemo govoriti o cjelovitom djelu.
O Blažićevim odnosno Aranđelovićevim vokalnim izvedbama, te albumima kao što su “Infarkt”, “Mentalna higijena”, ili “Crna dama”, zbilja nema smisla dodatno diskutirati. Svakako je ovdje riječ o općoj kulturi što mora biti prepoznato, ukoliko to već nije, i od institucija struke. Uz spomenute izvođače, kao oveći propust izdvojio bih još i Ekatarinu Veliku, Partibrejkerse, te ni manje ni više nego – Josipu Lisac.
Nisam potpuno siguran kakva točno birokracija stoji iza diskografija određenih izvođača koji nisu dio “The Ultimate Collection” serije. Atomsko sklonište, primjerice, nisu objavljivali za Jugoton, pa nekako vjerujem da u otkupu prava treba tražiti razlog zaobilaska imena koja jesu ostavila neizbrisiv trag na ovim prostorima, pa čiji rad, prema tome, mora biti očuvan kao regionalna glazbena baština.
A ako je pak upravo otkup prava slučaj, a ne kojekakvo subjektiviziranje, tada nema druge nego da se regionalni izdavači ujedine i bez muljaže odrade ovaj posao do kraja. Nitko izostavljen naravno neće pasti u zaborav zato što se nije našao na ovoj ili onoj kompilaciji, no ipak, bilo bi lijepo, pošteno i profesionalno, kad se već koristi riječ ‘baština’, sve to sustavno okupljeno imati na jednom mjestu.
Tekst: Ivan Miočić
