Tradicija koja je umjesto da postane vodič postala sudac

3114

“Every Breath You Take” grupe The Police uvijek je bila popularna među zaljubljenim parovima. Da se itko potrudio saznati o čemu doista Sting pjeva – možda bi je ubuduće odlučili zaobilaziti u tom kontekstu.

I koliko god je uvijek simpatična situacija kada ta pjesma tradicionalno zasvira za Valentinovo, možda katkad i na vjenčanju ili prateći neko ime u sklopu rubrike “Želje, čestitke i pozdravi”, znatno je opasnije kada se popularne pjesme počnu iskorištavati u političke i ideološke svrhe.Odabravši za svoju promotivnu kampanju pjesmu “Intro” The xx, udruga U ime obitelji, poznata po svojim konzervativnim stavovima i protivljenju istospolnim zajednicama, napravila je antologijsku glupost koristeći pjesmu grupe čiji su članovi homoseksualne orijentacije.

Konzervativci najčešće ne paze što biraju, vole ‘moćne’ i ‘nabrijane’ pjesme koje lako ulaze u uho, a veliki je plus ako su još k tome i dovoljno poznate: bivši američki predsjednik Ronald Reagan u svojoj je kampanji htio upotrijebiti Springsteenovu “Born in the U.S.A.”. Tom Petty je mlađem Bushu zabranio korištenje “I Won’t Back Down”, a Michelle Bachmann “American Girl” jasno poručivši republikancima “Don’t Come Around Here No More”. Nadimak Sarah Palin navodno je ‘Barracuda’, stoga joj je bilo posve logično posegnuti za istoimenom pjesmom The Heart, dok je John McCain htio prisvojiti “Running on Empty” Jacksona Brownea.

Glazba je uvijek pratila društveno bitne događaje, bili oni politički ili ne. Beethovenova Treća simfonija u originalu se zvala “Bonaparte” u čast čovjeka kojemu se skladatelj jedno vrijeme divio (dok nije otkrio njegove prave namjere), a “We Shall Overcome” bila je ključna skladba američkog Pokreta za građanska prava. Puno ćete se lakše prisjetiti mnogobrojnih trenutaka kada je glazba pratila neki plemeniti cilj, no postojala su i ona vremena kada nije bilo tako.

Politika, glazba, ideologija, marketing i propaganda najočitije su se spojili u jedno za vrijeme Trećeg Reicha. Glazba tada nije bila samo još jedna kategorija umjetnosti, za naciste je predstavljala izvor snage i pridavali su joj ogroman značaj. Uostalom, Njemačka je (u najširem geografskom značenju) uvijek imala velike skladatelje: djela Mozarta, Bacha, Beethovena, Haydna, Schuberta i Wagnera išla su u prilog teoriji da je klasična glazba ‘najnjemačkija’ od svake druge njemačke umjetnosti.

Njemački skladatelji, dirigenti i glazbenici uvijek su uživali međunarodni ugled (na ponos svoga roda), no u razdoblju između dva svjetska rata pojavili su se neki drugi trendovi. Rasla je popularnost swinga i jazza, a vodeća imena tih žanrova bila su ona afroamerička i židovska.

U vrijeme kada se Njemačka suočavala s posljedicama poraza u Prvom svjetskom ratu – od za njih ponižavajućeg Versajskog ugovora do ekonomske krize – mnogi na ovakav glazbeni trend nisu gledali blagonaklono. Nacionalizam uvijek jača u vrijeme velikih kriza i traži krivce za postojeće stanje, pa ni Njemačka nije bila izuzetak.

Za naciste je navedena degeneracija njemačke glazbe bila samo preslik degeneracije njemačkog naroda, potpuni kolaps njemačkog društva i njemačkih tradicionalnih vrijednosti koje su prepustile mjesto ‘izrodima’, odnosno ‘drugačijima’. Djela njemačkih velikana veličala su ljubav prema naciji, herojstvo, požrtvovnost, bila prepuna junaka i imala korijene duboko u njemačkoj mitologiji ispreplićući se s religioznim simbolima, dok je ‘novokomponovana’ glazba bila čista suprotnost: površna, s ciljem zgrtanja novca i lake zabave, bez originalnosti i ‘težine’ jer nije imala uporište u ‘zdravoj’ naciji i kulturi. Nije imala tradiciju, jednako kao što tradiciju nema bilo koje područje u nastanku.

Od samih početaka djelovanja, nacisti su si voljeli tepati da su stručnjaci na svim poljima umjetnosti, od glazbe, filma, kazališta, literature, slikarstva, te da je jedino njihovo viđenje – naslonjeno na tradiciju – ispravno. Nije im dugo trebalo da uvide kako je najlakši način dopiranja do masa onaj zvučni. Kada je Adolf Hitler 1933. postao kancelar, praktički istovremeno je započeo projekt čišćenja glazbe i njezin povratak mitskim njemačkim korijenima i tradiciji.Glazba više utječe na srce i emocije nego na intelekt. A gdje Srce nacije kuca snažnije nego u masi gdje pronalazi svoj pravi dom?” pitao se nacistički ministar propagande Joseph Goebbels.

“Kampfbund für deutsche Kultur” (Borbeni savez za njemačku kulturu) zvala se jedna od prvih nacističkih akcija, a jedan od prvih poteza bila je zabrana djelovanja ne-njemačkim umjetnicima, najvećim su brojem to bili Židovi. Režimu naklonjene novine tiskale su popise nepoćudnih pjesama, glazbenih djela, glazbenika, dirigenata, pjevača, skladatelja, glazbenih učitelja, izdavača, promotora i drugih iz glazbene branše, a kada je Goebbels u potpunosti preuzeo kontrolu nad radio postajama i medijima – otkaze su dobili svi kritičari i novinari koji se nisu slagali s njegovim estetskim zahtjevima.

Muziku podržava

Brzina kojom su se stvari odvijale bila je zaprepašćujuća, no Nijemci se nisu pretjerano bunili. Zaokupljeni pitanjima kako platiti režije, stanarinu, nahraniti gladna usta, nisu se zamarali oko manje bitnih, gotovo luksuznih stvari. Uostalom, zašto i bi kada su se i na taj način za njih otvarala nova radna mjesta. Dok jednom ne srmkne, drugom ne svane. Jedini ugledniji Nijemac koji se stidljivo usprotivio ovakvom razvoju događaja bio je dirigent Wilhelm Furtwängler, no i njegovi motivi su bili, najblaže rečeno, upitni. Složio se da treba ukloniti židovski utjecaj iz njemačke glazbe, ali se istovremeno bojao da neće moći zamijeniti najbolje članove svog orkestra.

Nacistima su se počeli priklanjati mnogi umjetnici iz glazbenog svijeta, ne toliko zbog ideologije koliko zbog čiste računice i rješavanja egzistencijalnih problema. Da biste se smjeli baviti bilo kakvom glazbenom djelatnošću morali ste biti ‘arijskog’ podrijetla, odnosno imati člansku iskaznicu Reichsmusikkammera, nazovimo ga glazbenim pododjelom nacističkog Odjela za kulturu.

Njegova zadaća bila je promoviranje ‘dobre’ glazbe i ukazivanje na onu ‘lošu’. ‘Dobra’ glazba bila je ona koju su pisali Arijevci i koja se sviđala nacistima (što je bio jedini kriterij), a ‘loša’ je bila sve ostalo: od popa, jazza, countrya, elektronskih eksperimenata…

Do 1935. godine, proces čišćenja bio je gotov: suočeni sa zabranom glazbenog djelovanja mnogi su židovski i ostali umjetnici otišli u Sjedinjene Države, Veliku Britaniju i Palestinu. Ali priča nije tu stala: na krilima uspješnosti prvog kruga čišćenja iste je te godine stigao proglas kojim se glazbeno djelovanje zabranilo svima koji su rođeni u miješanim brakovima ili su u braku s ne-njemačkim bračnim drugom.

Vrhunac ‘vraćanja tradicionalnim glazbenim vrijednostima’ uslijedio je 1938. godine kada je u Düsseldorfu priređena izložba “Entartete Kunst” (Degenerativna umjetnost), a u sklopu nje “Entartete Musik” (Degenerativna glazba) sa svim oglednim primjercima ‘loše’ glazbe. Izložba je obuhvatila sva područja glazbenog djelovanja, a preko fotografija, plakata, portreta, slika i karikatura, svatko se mogao upoznati s degenerativnom glazbom, saznati kakve opasnosti nosi i kako prepoznati glazbenu inferiornost nižih rasa. Da se približi što većem broju Nijemaca, izložba je ubrzo dobila pridjev ‘putujuća’.

Degenerativni su bili, recimo, Alban Berg, Paul Hindemith i Igor Stravinsky, jazz je pogrdno nazivan ‘Negermusik’, a swing dovođen u vezu sa židovskim skladateljima poput Artiea Shawa i Bennya Goodmana. Pop glazba poistovjećena je s Tin Pan Alleyem gdje su ‘drmali’ Irving Berlin i George Gershwin.

S druge strane, Ludwig van Beethoven, Richard Wagner i Anton Bruckner bili su predvodnici ‘dobre’ njemačke glazbe. “Ne mogu slušati Wagnera, svaki put kad ga čujem dobijem želju da osvojim Poljsku” kazao je jednom zgodom Woody Allen.

Mnogi su tek tada počeli uviđati da ‘degenerativnu glazbu’ nije posve jednostavno definirati: što s djelima njemačko-židovskog skladatelja Felixa Mendelssohna? Mozartovim “Don Giovanniem” za koji je libreto napisao pokršteni Židov Lorenzo Da Ponte? Schumannovom i Schubertovom glazbom uz stihove Heinricha Heina? Händelovim oratorijem “Juda Makabejac”? Uvijek se po potrebi pronalazilo rješenje koje se nije kosilo s ‘tradicionalnim njemačkim glazbenim vrijednostima’. Zakoni i pravila tumačila su se i provodila selektivno.

Godinu dana ranije superiorni suvremeni njemački glazbenici podijeljeni su u nekoliko kategorija, a Goebbels se pobrinuo da nitko od njih ne bude gladan. Putem različitih potpora pomagao je siromašnim i nezaposlenim umjetnicima što je pokrenulo mnoge karijere i osiguralo im plaće. Naravno, kako je jedini uvjet za ‘lijepo’ bio članstvo u nacističkoj stranci mnogi su osrednji i marginalni umjetnici došli na svoje. Njihova su djela korištena isključivo kao propagandno sredstvo: skladali su glazbu za okupljanja, glazbu za skupštine, glazbu za izbore, glazbu za razne manifestacije, glazbu za sportska natjecanja, glazbu za glazbu…

Svim tim djelima zajedničko je veličanje Hitlera, Reicha i stranke. Koračnicama i lako pamtljivim melodijama kroz koje su se provlačili religiozni motivi razvijana je svijest o nacionalnoj pripadnosti i nacionalnom ponosu. Njemački je narod bio sa svih strana izložen glazbenoj propagandi: u velikom su se broju održavali festivali, koncerti, priredbe, dijelile glazbene nagrade, a sve s ciljem da prava i dobra njemačka glazba uđe u svaki dom, školu, ustanovu ili vojničku baraku.

Kako je ‘prava i dobra’ glazba s uporištem u tradiciji bila samo jedan segment ‘pravih i dobrih’ odgojnih metoda također s uporištem u tradiciji, ne čudi što su mnogi za sebe mislili da su samo oni ‘pravi, dobri i tradicionalni’. Ein Volk, ein Reich, ein Führer.

Držanje ekskluzivnih prava na tradiciju, nedosljedno i selektivno pozivanje na istu, te njezino iskrivljavanje po potrebi kulminiralo je prvim danom rujna 1939. kada je započeo najkrvaviji sukob u povijesti. Svijet se razdvojio na one ‘za’ i na one ‘protiv’, a u šest se godina svjetska populacija smanjila za 2,5 posto. Njemačka je u novo doba ušla sama, podijeljena, zaostala i osramoćena uvelike otežavši život svojim budućim naraštajima. A za sve si je prvenstveno bila sama kriva.

0 Shares
Muziku podržava