Torsten Kinsella (God Is An Astronaut): “Ljudi, skinite album besplatno, ali kupite majicu kada dođete na koncert!”

Nije baš svakodnevnica da dobijete priliku pričati s jednostavnim zaljubljenikom u muziku, čovjekom koji na sve ima jedan ljudski ovozemaljski pogled na koji se nije morao spustiti s vrha scene i osam milijardi prodanih albuma.

God Is An Astronaut je post-rock (iako jako, jako ne vole da ih se tako etiketira, ali da ne filozofiramo previše) ekipa iz Irske, a Torsten njihov osnivač, vođa, mastermind i glasnogovornik.

Prije njihovog dolaska u Zagreb početkom ožujka, čovjek se premijerno javio ikojem hrvatskom mediju i na jako zanimljiv način svakom slušatelju ili glazbeniku objasnio neke stvari i poslao svoju iskrenu poruku. File-sharing, kako ga preživjeti i kako se pomiriti s njima, stari albumi, novi albumi, bendovi koje sluša i što očekuje od dolaska u Zagreb…

Torsten, vjerujem da ti je ovo prvi kontakt s hrvatskim medijima.
Da, ovo mi je prvi put da pričam s nekim iz Hrvatske. Baš me zanima kako će to proći (smijeh).Ali, valjda znate da tu imate dosta jaku podršku i puno fanova. Kako to da se niste odlučili za neku veću dvoranu, jer biste rasprodali i veći prostor? (razgovor je obavljen prije prebacivanja koncerta u Pogon Jedinstvo)
Hm, ma da, prvi put se susrećemo s tržište kod vas i zbilja nismo znali što očekivati. Nismo znali kakav interes će vladati za ovaj bend. Sad kad vidim situaciju definitivno bih htio da nas dođu vidjeti svi koje zanimamo. S agencijama smo čak i razgovarali o premještanju koncerta, ali eto, za sada je ovako kako je.

Valjda volite intimnije koncerte?
Pa čak i ne toliko. Kod nas su uvijek veći prostori prolazili nekako bolje, i to zbog malo drugačijeg tipa koncerta kakve mi radimo. Jer osnovna ideja bi bila da imamo nešto kao ogroman svemirski brod na kojem sviramo. Manji prostori imaju svoje prednosti, ali naš vizualni aspekt koncerta više bi volio veći prostor. Čini mi se da bi kod nas zbilja vrijedilo – što veća dvorana to bolje.

Osim tog vizualnog dijela, vi ste instrumentalni bend pa me zanima kako nalazite inspiraciju za teme i nazive pjesama?
Pa meni naša muzika jednostavno – priča. Uvijek nekako pokušavam da mi naziv pjesme odgovara onom osjećaju koji pjesma nosi. Onda pored toga uvijek pokušavam da taj naslov i sam po sebi bude zanimljiv, a ne da samo jednom riječju damo osnovni osjećaj pjesme. Da ne bude samo doslovno, nego i opisno značenje. A kako uspijevate povezati muziku s vizualizacijom na koncertima? Jesi li zadovoljan kako je svaka pojedina stvar popraćena uživo?
Pa, neke stvari imaju video iza sebe, a neke još ni nemaju. Mislim da bi cijeli vizualni koncert maknuo previše pozornosti s muzike i ljudi bi se previše koncentrirali na te animacije kada bi trajale cijeli koncert. Zato kombiniramo prvo nekoliko stvari sa spotovima, pa nekoliko kao klasičan koncert kada se ljudi mogu fokusirati na našu izvedbu. Ali, dobra stvar je što te vizualizacije nikada nisu skroz suprotno od onoga što pjesma pokušava reći. Uvijek koristimo materijale koji mogu samo pomoći pjesmi i dodati nešto osim čiste svirke s light-showom. Puno se toga u bendu promijenilo od albuma “The End Is Beginning”, maknuli ste se od klavijatura prema gitarama i live bubnjevima. Imaš li ideje za neke daljnje promjene?
Da, mislim da se najveća promjena i dogodila upravo na tim počecima. Ali, sve te promjene nikada nisu bile promjene zato što mislim da je trend prošao ili da bi mogli postati dosadni ljudima. Zadnjih godinu i pol dana imam neku ideju da budemo puno više eksperimentalni što se samog zvuka tiče. Počeo sam koristiti najčudnije gitarističke efekte i procesore koje sam mogao naći. Tako da sad već u nastajanju pjesme koristim efekte, umjesto da napišem pjesmu s običnom gitarom i onda na nju dodam neki čudan zvuk.

Ne želim sam sebi popuštati, pa se tjeram da složim nešto još eksperimentalnije, ali u isto vrijeme dosta komercijalno, koliko god to čudno zvuči. Htio bih složiti nešto što biste mogli čuti na običnom radiju, ali nešto što neće trebati vokale da bi bilo pamtljivo ili slušljivo. Eventualno neke kompjuterizirane glasove.

Ali, kako god uspijemo posložiti tu ideju, uvijek će to biti napisano iz srca, i melodija i struktura pjesme uvijek će ostati bitniji od bilo kakve artističke promjene kroz koju prolazimo. U zadnjih godinu i pol napisao sam 26 pjesama, 22 sam već odbacio i sada imam četiri komada koji su zbilja dobri. Planiram i nastaviti pisati tijekom ove godine i kada ljudi čuju novi materijal bit će dosta drugačiji od onoga što su očekivali. Oni koji vole i starije stvari, shvatit će na što smo ciljali. Siguran sam!

A kako ide priča s reizdanjima koja ste najavili. Ljudi jedva čekaju da čuju nove mikseve i stvari koje još nisu nigdje izdane.
Da, sve to je već remasterirao Tim Young u Londonu. Cijela priča bila je samo da nekako odrežemo tih deset godina iz tih pjesama i da ih nekako sonički unaprijedimo i moderniziramo. Da ih nekako dovedemo u današnje vrijeme. Čini mi se da dobivamo nove fanove svaki dan i htio bih da oni čuju nešto što pripada u 2012., a ne samo u 2002. godinu.

I mi smo se nekad trudili podići nešto na višu razinu, od svega složiti što kvalitetniji zvuk, ali u današnje vrijeme ima fanova koji imaju 16 ili 17 godina i oni su jednostavno navikli na sve tehnološke blagodati i na sve metode kako digitalno nešto obraditi. Zato mislim da su stari albumi bili super za ono doba, ali vremena su jako uznapredovala i mislim da ne treba biti tvrdoglav nego ići s njima. A God Is An Astronaut je bend koji jako vjeruje u svoj katalog i svoju dosadašnju diskografiju! Uvijek ćemo koristiti stare materijale i svirati ih uživo, pa nekako pokušavamo prihvatiti prošlost, ali i okrenuti se budućnosti.

To je bit ove proslave desetog rođendana benda, a prvi dolazak u Hrvatsku bit će sigurno jedan od vrhunaca toga!

Da, deset godina sigurno brzo prođe kada non-stop svirate koncerte i snimate nove albume. Osjećaš li se sad nekako iskusan i osjećaš li da imate bend koji je već starosjedilac na sceni?
Hm, da… Čini se to puno vremena, ali prođe brzo. Budući da smo mi ipak dio jedne tzv. underground scene, sve to skupa raste i razvija se jako brzo. Ali nismo nikada doživjeli neke ogromne masivne festivale, pa mislim da ima još jako puno toga što nas čeka. Sigurno ima još prostora za napredak i da zaradimo primjećivanje od svijeta koje zaslužujemo. Možda i jesmo veterani, ali nekako mi se baš sada čini da je “The End of Beginning”. Nekako kao da smo odradili uvod i početke i vrijeme je za novu fazu. Evo, recimo da osjećam kao da smo točno na sredini karijere. Ono što bih od sada na dalje htio bilo bi da se napokon izdignemo iznad te etikete post-rocka, da se ne zakopamo u tome.

Nakon pet albuma, sigurno imaš i puno toga za reći o toj popularnoj temi – digitalizacija muzike i ‘krađa’ putem Interneta. Kako uopće preživjeti ako nisi mainstream i ako nisi orijentiran na singlove.
Uf, to je zbilja zanimljiva i ogromna tema! Iako se zadnje vrijeme trudim ne zamarati time, jer većina ljudi vidi samo onu očitu stranu priče. Istina je da je file-sharing najdestruktivnija stvar koja se ikad dogodila muzici, jer jednostavno ubija potencijal svih onih koji bi možda htjeli živjeti od muzike. To se posebno odnosi na ogromne labele koji računaju na masovnu prodaju, oni to ipak najviše osjete.

Druga stvar su mladi i novi bendovi koji tek počinju. Za njih se čini da je to loše, jer ubija potencijalnu karijeru, ali u isto vrijeme omogući im da se riječ o njima prenese i da ih ima mogućnost čuti ogroman broj ljudi! Pa čak i neki potencijalni poslodavac, neka izdavačka kuća!

Sa strane slušatelja omogućuje im da odluče što će slušati, a što neće. Prije su bili izloženi onome što diktiraju izdavači, njihovi preskupi CD-i i preskupe ulaznice za koncerte. Nekako mi se to činilo kao jako zla stvar. I sada se dogodilo totalno suprotno. Osveta običnog čovjeka! Tako da bi možda najbolji odgovor bio da se sve skupa našlo na totalnoj sredini te dvije krajnosti!

Sam download dosta je toga zeznuo, ali da sad to oduzmeš ljudima – ne postižeš ništa. Tako da, ako bih i birao – čak je bolje sad nego što je bilo u osamdesetima i devedesetima!

Sad je situacija takva da čak i oni koji razmišljaju o tome kako bendovi žive, razmišljaju “Skinut ću si album i onda ću kupiti kartu za koncert kada dođu i tako im pomoći!”. Krivo! I izdavačke kuće i koncertni promotori će zaraditi, jer bendovi dobivaju fiksan iznos nevezan za to koliko ćeš ti ljudi okupiti u pojedinom gradu. A nama zbilja preostaje samo nadati se da će ljudi kupiti nešto od našeg merchandisea kada dođu na koncert. Recimo da bi računica bila ovakva – ljudi, skinite besplatno naš album, ali kupite majicu kada dođete na koncert.

Kad si već spomenuto neke nove bendove, ima li nešto zanimljivo što slušaš u zadnje vrijeme? Neki novi bend ili neki novi album?
Pa, sve moje slobodno vrijeme odlazi mi na pisanje nove glazbe. Tako da mi ostanu oni bendovi koje sam uvijek slušao – Nine Inch Nails, Metallica, My Bloody Valentine. Ali muziku slušam većinom kada putujem. Doma radije radim nešto svoje. Jer, da budem iskren, nekome tko je u bendu muzika predstavlja drugačije zadovoljstvo. Kao i filmski redatelji i producenti, oni kada pogledaju film samo postaju kritični prema njemu i analiziraju ga u detalje. Tako da je jedino u čemu bih baš uživao ono što je suprotno od našeg benda – recimo AC/DC i takve stvari. Sve slično nama bi bilo samo proučavanje kako i zašto su nešto napravili haha.

Spomenuo si Nine Inch Nails. Kako ti se sviđa posao koji Trent napravio na soundtracku “Girl With a Dragon Tattoo”?
Da, gledao sam film “Girl With a Dragon Tattoo” i muzički posao koji je odradio zbilja je spektakularan! Mislim da Trent napokon dobiva pažnju koju zaslužuje i kao producent i kao zaljubljenik u muziku općenito!

Ok, uskoro dolazite u Zagreb i dočekat će vas krcata dvorana fanova koji vas jedva čekaju čuti. Imaš li kakve poruke za njih?
Pa svaki bend ima san da svira na mjestima kao što je Hrvatska! Nema uopće druge opcije nego da svi damo sve od sebe. Odradit ćemo koncert s kojim će se teško nositi bilo koji bend koji odluči svirati na takvom mjestu. Donosimo hrpetinu opreme sa sobom i pobrinut ćemo se da Hrvati dobiju najbolje od ovog benda i da dobiju sve što su platili. Uvjeravam vas da će tako biti!