Top 5 albuma švedskog indiea

3066

Pišući nedavno recenziju za kompilaciju The Soundtrack of Our Lives, prisjetio sam se mnogih velikih indie izdanja koja su proizašla iz Švedske od 2000. godine do danas.

Budući da je britanska i američka glazbena industrija vrlo jaka i sav medijski prostor odlazi bendovima s tog područja, samo dijelić slave mogu oteti neki sastavi s nešto slabijeg tržišnog prostora, a to je posebno gotovo nemoguća misija za one koji ne spadaju u englesko govorno područje. Tu se Švedska pozicionirala vrlo visoko. Vjerojatno dobar dio priče započinje u vrijeme ABBA-e, ali kada danas pogledamo neke od najjačih tekstopisaca za velike pop zvijezde (a nije tim Huljić), većina iz dolazi upravo iz ove skandinavske države, a da ne spominjem i popularne izvođače na elektronskoj sceni (Swedish House Mafia, Avicii, Prydz, Ingrosso, Adam Beyer, The Knife… a tu je i “I Love It” Icona Pop) ili metalce.Time bismo Švedsku bez problema mogli proglasiti trećom državom u svijetu po količini dobre glazbe koju isfuravaju ili ju barem smjestiti u rang s državama poput Kanade ili Australije, ako ništa drugo. Riječ je o nevjerojatnom podatku, kada uzmemo u obzir činjenicu da njima engleski nije materinji jezik, ali se služe njime kao da jest.Cijelu priču možemo i okrenuti na indie scenu, budući da i tamo ima pregršt dobrog materijala kojeg su više ili manje uspjeli podvaliti anglofonskoj glazbenoj većini. Neki bendovi su pri tome uspjeli napraviti velike karijere, dok su neki ostali sakriveni dragulji.Kad uzmemo u ruku glazbenu indie povijest od 2000., prvo nam dolaze bendovi kao što su The White Stripes, The Strokes, Black Rebel Motorcycle Club, The Vines, The Libertines, The Hives… Upravo su The Hives imali jednu od ključnih uloga u oživljavanju indie rocka na početku prošle dekade sa svojim garažnim pristupom punk rocku. Da, oni su Šveđani.Kako je vrijeme odmicalo, tako su se pojavljivali (bolje reći probijali) bendovi kao što su Caesars (je l’ se tko još sjeća hita “Jerk It Out”?!), Mando Diao, The (International) Noise Conspiracy, Peter Bjorn and John (i danas još svi fućkaju kad čuju ‘onaj hit’), Shout Out Louds, Friska Viljor, The Sounds, The Concretes, Loney, Dear, Dungen, I’m from Barcelona i naravno The Soundtrack of Our Lives, koji su već imali nekoliko albuma iza sebe. Bilo je tu još bendova, ali ovo su svakako najjače karike švedskog indiea u prvoj dekadi dvijtisućitih. Svi izuzev Dungena su pjevali (ili još uvijek pjevaju) na engleskom, osim povremeno radi zadovoljštine, kao što to čini Mando Diao na albumu “Infruset“. Znači, svi su u startu okrenuti prema van, što je, usporede radi, kod nas veliki uteg.Iz svega ovoga, jasno se može izvući presjek najboljih albuma koji su se pojavili u to vrijeme. Stoga evo top 5 albuma švedskog indiea od početka novog milenija:

The Soundtrack of Our Lives – Behind the Music
Dojma sam da je taj bend morao postati veći nego što je bio. Govorim u prošlom vremenu jer su se nedavno raspali, ali njihova pjesmarica i dalje sadrži mnoge trenutke koje možemo staviti u sam vrh švedske glazbe, a što i dokazuje spomenuta kompilacija s najboljim pjesmama benda.Ipak, najbolji album im je onaj iz 2001., tada su trebali postati bend kojem bi Oasis trebao svirati kao predgrupa, a nije pomogla ni obratna situacija, s obzirom da su ih braća Gallagher pozvali na zajedničku turneju.

“Behind the Music” treći album benda i izašao je početkom 2001., da bi Englezi i Amerikanci album vidjeli tek naredne godine, a očito je ‘shipping’ u Australiju trajao još i duže. Album čini 15 skladbi (ako ste kupili verziju bez dodatnog EP-a “Bonus Future Excerpts EP”) i traje nešto manje od sat vremena.

Muziku podržava

Kroz njega se provlače mnogi barokni elementi (koje je par godina kasnije Arcade Fire usavršio) kroz psihodeliju i rock uz jak retro štih. Najjača karika albuma upravo leži u tome da nema loše pjesme na njemu, sve ima glavu i rep od početka do kraja, a uz to su pjesme i vrlo radiofonične, bez da su se radili bilokakvi kompromisi.

Uzori su jasni, sve od The Beatlesa do Oasisa, uključujući i bendove poput The Rolling Stonesa i psihodeličara kao što su Pink Floyd u eksperimentalnijim djelovima albuma. Ima tu žešćih pjesama, gdje su gitarski riffovi u prvom planu (“Infra Riot” ili “Sister Surround”), ima psihodeličnih balada (“In Your Veins” ili “Into the Next Sun”), ali i rockerskih balada (“Mind the Gap”), te instant hitova (“Nevermore”, “Still Aging” ili “The Flood”).

“Behind the Music” jest album koji spada među najbolje švedske albume prve dekade, no određeni potezi koji su zatim uslijedili ipak su udaljili bend od šanse da postanu nešto veće. Tri godine do sljedećeg albuma, i dosta blijedog “Origin Vol. 1”, očito je bilo previše da se dalje rasplete jedna švedska britpop bajka na najljepši mogući način.

The Hives – Veni Vidi Vicious
Za uspjeh The Hivesa ponovno treba spomenuti Oasis. Naime, Alan McGee, čovjek koji je otkrio Oasis, ali bio i menadžer bendova The Jesus and Mary Chain, Primal Scream, My Bloody Valentine i The Libertines, ‘otkrio’ ih je i potpisao za svoj novoosnovani label Poptones. Ubrzo je uslijedila kompilacija s prva dva albuma i najavnim EP-om The Hivesa “Your New Favourite Band” i bend je postao megapopularan.

Kada pogledamo malo unatrag, s “Barely Legal” ne bi uspjeli napraviti takav hype oko sebe jer je to ipak tek samo solidna ploča, ali “Veni Vidi Vicious” je punokrvna punk rock ploča koja razvaljuje sve pred sobom.

Inače, album objavljen 2000. sadrži 12 vrlo skladnih pjesama kroz nepunih 28 minuta, zbog čega album prolazi kao tornado kroz vaše zvučnike. Zanimljivi reciklirani riffovi buče ‘sve u 16’, a opet je dojam da su The Hives vrlo melodičan bend. Jedina iznimka tom pravilu jest balada “Find Another Girl”, koja je potreban disbalans brutalnom ostatku albuma, kao zafrkancija usred mukotrpnog rada.

Ono što ljudi najviše pamte s ovog albuma jest sigurno jedan od najvećih hitova benda “Hate to Say I Told You So“, ali tu je i “Main Offender” koju bih izdvojio kao najdražu njihovu stvar, “Die, All Right!”, “Supply and Demand”, “Outsmarted”… Sve su to punokrvni punk rock komadi.

The Hives su također imali ‘svijet pod nogama’, ali ljudi su se ih s vremenom pomalo zasitili, iako njihova energija nije jenjavala. U cijeloj priči su radili dosta duge pauze među albumima, pa je pravo čudo što još uvijek postoje, posebno zato jer su imali velikih problema prije izlaska posljednjeg albuma “Lex Hives“.

Shout Out Louds – Howl Howl Gaff Gaff
Od ovog izdvojenog kvarteta bendova, Shout Out Louds su sigurno najmanje poznati našoj publici, nikad nisu svirali kod nas, a i glazbeno nisu postigli mnogo, izuzev prvijenca “Howl Howl Gaff Gaff” koji je bio blizu perfekcije.

Kao i drugi albumi iz Švedske, tako je i ovaj album dolazio neko vrijeme do svjetske publike. Prvotno je u Švedskoj izdan u jesen 2003., da bi se na svjetsko izdanje čekalo više od godinu i pol. Internacionalno izdanje se razlikuje u nekoliko pjesama od skandinavskog, oba su odlična, ali ako bih baš morao birati, izabrao bih originalno izdanje.

Najlakše je biti totalni outsider, budući da tada očito pružaš najbolje stvari, želja za probijanjem ne jenjava. U svijetu indie rocka većina bendova je radila najbolje stvari na početku svojih karijera, a Shout Out Louds to i potvrđuju, jer su nakon klasičnog indie rocka skrenuli prema synth popu i time izgubili sav svoj autoritet kojeg su mogli steći. Sad su ipak tek (blago rečeno) prosječan bend.

Jesen 2003. i slučajni pronalazak “Howl Howl Gaff Gaff” dokazao mi je da Švedsku uvijek treba pomnije popratiti. Tad su već ‘nikli’ neki bendovi, a prvijenac ovog benda je bio mješavina onog što se događalo na Otoku i u rodnoj im državi, miks zaraznih i zabavnih pjesama koje zajedno čine vrlo dojmljivu cjelinu.

Svaki album bi trebao imati neku hitčinu da digne cijelo izdanje na jednu višu razinu, a ovom albumu tome služi “100 Degrees“, pjesma koja spada među nazaraznije skladbe prve dekade novog milenija. Ako su svi fućkali uz pjesmu “Young Folks” Peter Bjorn & Johna, onaj tko je čuo ovu skladbu, sigurno je u jednakoj mjeri zviždao. Vjerovali ili ne, bend i diskograf je nisu prepoznali kao potencijal i ta pjesma nikad nije saživjela kao singl. To je početna greška u nizu grešaka koje je bend zatim napravio.

“The Comeback”, “Very Loud”, “Please Please Please” i “Shut Your Eyes” su samo neke od pjesama kojima su nas prije desetak godina zabavljali Shout Out Louds i prava je šteta što se nisu nastavljali razvijati u tom smjeru jer bi i u tom slučaju Mando Diao dobili prave konkurente.

I’m From Barcelona – Let Me Introduce My Friends
Jedna od mojih rijetkih petica za neki regularni album bila je za “Let Me Introduce My Friends“, album švedskih veseljaka okupljenih oko Emanuela Lundgrena.

Nakon prvog preslušavanja ovog albuma, bilo mi je sasvim jasno da još dugo vremena neću čuti toliko topao i vedar album. Teme često jesu blesave (na primjer, tko još sklada pjesmu o poštanskim markicama?!), ali oni to rade s neodoljivo simpatičnim manirama, zbog čega su pop glazbi vratili neobaveznost, a koja se u posljednje vrijeme često gubi s nizom sintetičkih zvukova.

Barcelona je jedan od glavnih motiva i kroz to se može iščitati i djelić ‘popratnog sadržaja’ koji nikad nije bačen u prvi plan, ali je zato glavni hit singl “We’re from Barcelona” pjesma koju ću uvijek rado zavrtjeti dok preslušavam neke ‘starije’ stvari…

Imali smo ih prilike dva puta vidjeti u Zagrebu… Kao i za sam album, mislim da su ljudi koji su ih posjetili osjetili da tu nema nikakve mržnje, već čista ljubav, razumijevanje i zabava, razonoda za velike i male, ali da se pri tome ‘veliki’ zaigraju kao djeca u vrtiću.

Osim “We’re from Barcelona”, tu je cijeli spektar pjesama koje vrijedi istaknuti, sve su one neodoljive na svoj način, simpatično bedaste, izraženih melodija i vokalnih harmonija. “Collection of Stamps”, “Treehouse”, “Chicken Pox”, “Rec & Play” i druge, nižu se i donose niz prelijepih skladbi koje vas često tjeraju na tipku za ponavljanje. Jedna od skrivenih himni albuma nalazi se u sredini albuma i zove se “Ola Kala” s jednostavnim, ali izrazito pozitivnim stihovima “Don’t be afraid / ’cause everything is gonna turn to be OK“.

Nakon tog albuma, imali su još tri dobra albuma od čega je možda najzanimljivi projekt “27 Songs from Barcelona“, gdje je svaki član benda skladao po jednu pjesmu.

Mando Diao – Hurricane Bar
Za kraj sam namjerno ostavio najpopularniji bend od ranije navedenih. Kada kažem najpopularniji, mislim na Europu, gdje Mando Diao suvereno vlada od hit singla “Dance With Somebody”, iako su i ranije imali svojih blistavih trenutaka.

Zamislite si vrijeme kad su The Libertines vladali Otokom, vladali su ali se znalo da će se i raspasti svakog trenutka, što se uostalom i dogodilo 2004. godine. U to vrijeme, u Švedskoj je stasao bend ljepuškastih momaka koji su jednako sigurno držali gitare u rukama kao The Libertinesi, te glazbeno uopće nisu zaostajali za njima.

Već nakon prvijenca “Bring ‘Em In” dalo se naslutiti da će Mando Diao napraviti veliku karijeru, a s drugim albumom “Hurricane Bar” su to i potvrdili s pregršt odličnih pjesama koje zvuče tako ‘britanski’.

Kreativno, možda ovaj album jest najslabiji među pet izdvojenih, ali je među najvažnijima, jer Švedska se pojavom Mando Diaa počela shvaćati ozbiljnije kad je u pitanju indie rock.

“God Knows”, “Clean Town”, “Down in the Past”, “You Can’t Steal My Love”, “Annie’s Angle” i slične skladbe su pokazale da nije toliko hladno u Švedskoj, da postoji vrući kesten na kojeg vrijedi zagristi.

Narednih godina bend se malo uljuljao, ali tad je došao taj megahit koji ih je ponovno vinuo u orbitu, pa su momci sada uspjeli došetati i do naših krajeva, gdje su dokazali da imaju pregršt fanova i kod nas, a ne samo diljem Europe. Nažalost, razni projekti nakon toga, posebno ovogodišnji novi album “Alita” pokazuju da im se ne da biti popularan bend, da rađe žele dolaziti iz prikrajka i ponovno tražiti svoju šansu. Ipak, ti najraniji dani s “Bring ‘Em In” i posebno s albumom “Hurricane Bar” su ono što ćemo najrađe pamtiti od ovog benda.

Mediji često znaju oblikovati sliku koja dođe do krajnjeg konzumenta, pa se zato mnogi bendovi svjesno ili nesvjesno zaobilaze jer nisu dovoljno marketinški zanimljivi. Kada gledamo koliko malo bendova zapravo poznajemo van Amerike i Britanije, neki bi mogli postaviti pitanje ‘događa li štogod uopće van tih država”. Naravno da se događa, i to vrlo zanimljivih stvari, samo treba imati malo prosurfati za nečim novim i zanimljivim.

Vjerujem da kada bi uzeli bilo koju državu na svijetu, mogli bi pronaći sasvim solidnu ljestvicu koja bi pokazala da možda Švedska i nije na trećem mjestu po izvozu dobre glazbe. Vidimo i na našim primjerima da se mnogi odlični bendovi šikaniraju jer sviraju, vjerovali ili ne, na engleskom jeziku.

Da bilo koji od ovih navedenih bendova pjeva na švedskom jeziku, siguran sam da bi za njih čulo možda desetak ljudi u cijeloj državi, a ovako su punili ogromne prostore i van Švedske. Također sam siguran da bi mnogi, izuzev ovih pet albuma, mogli izdvojiti i još poneki, ali u tome i jest draž istraživanja glazbe uzduž i poprijeko našeg planeta, budući da svugdje možeš naići na nešto predivno što će ti uveseliti dan.

0 Shares
Muziku podržava