Tomo in der Muehlen: “Do 50 Centa i Tarantina samo uz rad, rad, rad!”

Edo Plovanić
4225

Tomo in der Muehlen je glazbeni producent koji je stalan na međunarodnoj glazbenoj sceni. Kao muzičar, producent i poduzetnik.

Vjerujem, i najuspješniji naš glazbeni menadžer koji je na čelu firme IDM Music. Iako vrlo iskusan, inovativan je i pustolovnog duha. Jako dobro balansira posao i strast života.

Rođen ’61. u njemačkom Braunschweigu, ali s počecima na našim prostorima nakon čega ga je život vodio i kroz New York gdje je radio sa svjetskim zvijezdama, a onda se i vratio s obitelji i jako brzo se postavio kao jedan od ključnih ljudi domaće glazbene branše. Danas ‘njegovo lice zvuči poznato’, a meni je oduvijek bila želja javno popričati s Tomom…

Muziku podržava

Ime i Njemačka? Poveznica?
Otac mi je Nijemac, rođen sam u Njemačkoj, ali porijeklom sam s nizozemsko-njemačke granice i potječem iz jedne od najstarijih njemačkih obitelji, stare preko 400 godina. Zato je moje prezime vrlo rijetko. S druge strane mama mi je iz Omiša, znači Dalmatinac.

Kako reagiraš kad ti krivo izgovaraju ime, što je, vjerujem, često kod nas?
Najčešće su dva slučaja; ili ne mogu izgovoriti pa sam odmah samo Tomo ili naprave neku svoju kombinaciju mog prezimena, najčešće Van der Milen. Naviknuo sam se na to jer nije da je problem u Hrvatskoj. Svugdje gdje sam putovao je isto.

Otkuda u muzici?
Praktički oduvijek, oba roditelja su bili arhitekti, blisko povezani s glazbenom scenom, družili su se s Boškom Petrovićem i sa starim sam obišao sve jazz klubove u New Yorku. Također me kao klinca baka vodila u Istru (sadašnji ZKM) svaki petak na jazz koncerte. Već sa 7 godina krenuo sam u muzičku školu i od tada nisam nikada stao s glazbom. Rock i komercijalnu glazbu sam tek otkrio sa 12. tako da sam ustvari odrastao na jazzu.

Je li muzikalnost talent, može li svatko pjevati i svirati?
Da, apsolutno se radi o talentu i nekakvim predispozicijama od rođenja, ali ima dovoljno primjera poznatih izvođača koji su teškim radom nadoknadili talent, kao i primjera isto tako vrlo talentiranih ljudi koji zbog nedovoljnog rada na sebi nisu uspjeli.

Muzička karijera, točka prekretnice, najsvjetlije točke?
Cijeli sam se život bavio glazbom koju iskreno volim, zato sam i odabrao ‘dvostruki’ život tj. bavim se muzičkim biznisom, da ne bih morao svirati što ne volim i u što ne vjerujem. Tako sam od ranih pokušaja s Korowa Barom i Karlowy Varyom postigao da su koncerti puni, da mogu živjeti od toga, čak smo bili i broj 1 na radiju, a nakon toga sam radio puno glazbe za velike kazališne predstave na Dubrovačkim i Splitskim ljetnim igrama, kao i kasnije za reklame. Zadnje pjesme koje sam napravio bile su s Masta Ace i Styles P, no svako malo napravim nešto do čega mi je stalo. Paralelno još od Kulušića postoji i to DJ-iranje u kojem zbilja uživam.

Žališ li za nečime u karijeri?
U principu ne, možda jedino što nisam ranije otišao u New York, ali onda bih propustio ’80-e koje su bile vrlo zanimljive u Zagrebu.

Američki san, Tarantino, iskustva i preporuka drugima koji bi se oprobali tamo?
Ne postoji ‘američki san’, svugdje je isto – rad, rad i samo rad. Prilika ima svugdje, mnogi imaju osjećaj da se kod nas puno manje ukazuju, ali ujedno je znatno manja konkurencija. New York svašta pruža, ali isto tako tamo je pola zemaljske kugle i svi se natječu za svojih 5 minuta slave, tako da se zapravo sve to svodi na isto. Svatko treba naći što njemu najviše paše i uporno i vrijedno raditi na tome. U svemu tome mi je vječita potpora bila moja partnerica i supruga Miriam koja je moj istomišljenik, ali ujedno i najveća kritika.

Strast odlaska u novo (kao i svaki poduzetnik), kad si to prvi put primjetio?
Danas mi je smiješna cijela ta priča o start-upovima, jer je to praktički postao hipsterski izraz. Svaki poduzetnik je konstantno u start-up modu bio i prije interneta, kao što je i sada. Sa 16. sam imao prvu firmu za kompjutorsku animaciju i od onda imao, uspio i propao s mnogim idejama, projektima i firmama. Čini mi se da mnogi u Hrvatskoj ne razumiju da svaka nova firma ima 70 postotnu šansu da propadne i ako nisi spreman izgubiti ne možeš ni uspjeti.

Prestaješ li ikada raditi? Kako balansiraš rad i odmor?
To je moj najveći problem, da ustvari uvijek radim, teško se isključim, stalno imam nove ideje. Jedino se isključim kad sam na motoru ili dok se bavim sportom, tako da su mi odmori uvijek povezani s nekom aktivnošću. Tu je Miriam puno normalnija pa me tjera na odmore na kojima uvijek na kraju uživam. Old school je bilo raditi kao lud, danas svi shvaćaju da kao i surfanje u životu treba naći pravi omjer. Naravno kod mene je otežavajuće što volim što radim pa mi to nije samo ‘posao’.

Strast surfanja, što te tome navelo i koji dio bi istaknuo u vezi sebe i surfanja?
Cijeli život se bavim sportom, borilačkim vještinama, snowboardanjem, skejtanjem, plivanjem, ali ništa me nije toliko ‘pogodilo’ kao surfanje. Počeo sam surfati 2004. kada sam otišao posjetiti prijatelje koji su tada glumili u seriji “Lost” koja se snimala na Havajima, a među glumačkom ekipom bila je i legenda surfanja Brian Keluana. Od prvog vala shvatio sam da to nije samo sport nego stil života i životna filozofija. Postoji velika razlika između klasičnih sportova i surfanja, skejtanja, snowboardanja…

Klasični su svi bazirani na osvajanjima (osvajanje terena, lopte, bodova), dok su surfanje, skejtanje snowboardanje bazirani na ravnoteži i zapravo radu na sebi i svojim mogućnostima. Ultimativni je osjećaj kada uhvatiš val i na energiji tog vala se krećeš. Također da bi čovjek uopće surfao, potrebna je super mentalna i fizička kondicija. S obzirom da se radi o iznimnom fizičkom naporu, a ponekad i satima čekanja na pravi val i dosta velike mogućnosti da se nesto loše dogodi.

Neki ljudi te uzdižu, neki te se boje – zašto je to tako?
Koliko sam znam (ili se nadam) naši suradnici i glazbenici koje zastupamo su zadovoljni, a s druge strane mi smo napravili velike pomake što se tiče glazbenog biznisa kao i poštivanja autorskih prava, što sigurno ne čini sretnim pojedince ili firme koje su iskorištavale kaotično stanje prava.

IDM je prije nego što smo zastupali ijednog klijenta, uložio jako puno u software i ljude za administraciju tantijema i IP. To je bilo prije 12 godina dok su se druge firme koncentrirale na prodaju CD-a. Danas je IP najbrže rastući segment u glazbenoj i medijskoj industriji i mi smo ga dočekali na nivou bilo koje multinacionalne firme. To je bila onda greenfield investicija koja je danas standard da bi se uopće netko bavio tim poslom.

Vidiš li nove nade, za koga možeš reći da si znao da će biti velik, a za koga si pogriješio?
Moram priznati da već dugo nisam koncentriran na klasičan biznis koji se tiče novih izvođača ili bendova. Mi smo uvijek bili više orijentirani prema televiziji, filmu i marketingu. U tom svijetu smo imali skoro uvijek pogotke – od singla s 50 Centom koji se prodao u oko 1.200.000 primjeraka, do Tarantina koji je, kada smo s njim započeli suradnju, bio više insiderska zvijezda, pa danas do TLZP-a, u koji su svi sumnjali kada smo ga se prihvatili, a danas je najgledanija produkcija u Hrvatskoj. Naš posao je našim autorima stvoriti zaradu jer danas svi očekuju rezultate. Našim autorima najviše zaradjujemo upravo kroz naše projekte i skupljanje tantijema od digitalnih servisa kao i od inozemnih društva.

Muziku podržava
Stisni