Tommy Emmanuel: “Glazbenik ne smije birati prosječne, već tražiti dobre pjesme”

2909

Jedna od najvećih gitarističkih zvijezda svakako je australski glazbenik William Thomas “Tommy” Emmanuel.

Čovjek koji je nositelj titule ‘CGP’ (Certified Guitar Player), i nakon svih ovih godina bavljenja glazbom, ostao je i dalje jedinstven, nepretenciozan, skroman i jednostavan.Kao sugovornik je iznimno opušten i uvijek spreman govoriti o svojoj najvećoj strasti – sviranju gitare, ali i davati savjete unatoč prenatrpanom rasporedu, učestalim turnejama po svijetu i radu na novim materijalima.Novi susret Tommya i Zagreba dogodit će se 22. ožujka u kinu Studentskog centra gdje će publici predstaviti studijski album “It’s Never Too Late” u sklopu istoimene turneje. Tim povodom, devet godina nakon posljednjeg intervjua, s Tommyem smo se čuli putem Skypea i priupitali ga mnogo toga.Pozdrav Tommy, kako ste?
Dosta dobro, prilično je dobro vrijeme za zvati i cijenim to. Ovdje je 10 sati ujutro, u New Jerseyu sam trenutno. Sunčano je, ali još uvijek dosta hladno. Danas se smirilo, ali imali smo oluju tamo gdje moja obitelj živi, u Nashvilleu. Tornado nas je zadesio nedavno.Je li sve u redu sada?
Da, svi su dobro. Ali dogodilo se jako brzo. Moja žena je rekla da se u sekundi nebo skroz zacrnilo, strašan vjetar je krenuo, i svi su se sakrili u kupaonicu. 10 minuta kasnije sve je bilo gotovo i sunce se ponovno pojavilo.Onda dobro, najbitnije da se nikome ništa loše nije dogodilo. Za početak, moram reći da me prilično fascinira činjenica da ste i dalje konstantno na turnejama te da se zaista trudite održati tu povezanost sa svojom publikom. Jeste li oduvijek bili tako predani?
Da. Ono što radim sada je zapravo ono o čemu sam sanjao kada sam bio klinac. Iako sviram gitaru još od svoje četvrte godine, bavio sam se raznim stvarima kada sam bio mlađi kako bi prikupio iskustvo i znanje. Svirao sam u raznim bendovima, svirao na tuđim albumima, proučavao sam autorstvo i pisanje pjesama, i u potpunosti sam se fokusirao na razvijanje vlastitih gitarskih sposobnosti te nastojao naučiti što sam više mogao. Ali to sve još i dan danas radim.

Vaša prva turneja je zapravo krenula tako da ste otvorili nastup Johnu Denveru, kasnije ste nastavili s bendom s akustičnom, ali i električnom gitarom, a potom i solo. S obzirom da ste sa svime počeli u jako ranoj dobi, kakvo je za Vas bilo ovo cijelo putovanje?
Bila je to prava borba. Bilo je puno trenutaka u kojima bi većina ljudi odustala i počela se baviti nečim drugim. Ali nikada nisam imao fokus na nečemu drugom i znao sam kojim smjerom želim ići i što želim ostvariti, samo sam morao nastaviti to i raditi i pokušati se probiti na dobra mjesta. Naravno, na tom putu je bilo važno oko sebe imati prave ljude, prave agente, promotore i slično tome. Trebalo je puno vremena da nađem odgovarajuće ljude.

Muziku podržava

U jednom intervjuu izjavili ste da privatno i ne slušate toliko često gitariste, više kantautore. Koji od tih izvođača još uvijek utječu na Vas?
Kao gitarist slušam sve od klasičnih gitarista, od Johna Williamsa do Juliana Breama. Slušao sam ih puno kad sam bio mlađi, iako sam ne sviram baš u toliko klasičnom stilu. Ljudi koji su najviše utjecali na mene su u najvećoj mjeri iz country glazbe, a to su Chet Atkins, Merle Travis, Jerry Reed, James Burton koji je svirao gitaru s Elvisom Presleyem, a tu je i Albert Lee. Naravno kasnije su došli na red i dečki iz svijeta bluesa, a njih u ovom trenutku najviše i slušam.

Spomenuli ste Cheta Atkinsa, tko još zaslužuje titulu i nagradu ‘Certified Guitar Player’, koju Vam je Atkins dodijelio…

Jako je puno dobrih gitarista. Nagrada ‘Certified Guitar Player’ je nešto što je Chet Atkins sam izmislio. Nekoliko je izvođača koje bih mogao istaknuti, tu je mladić imena Richard Smith, koji je Englez, a živi u Nashvilleu. Da imam moć dodijeliti ovu nagrada njemu, napravio bih to. Međutim, to je bilo nešto njegovo i više ne rade takvo što.

Danas ima puno mladih talentiranih glazbenika. Primjerice mi imamo Franu Živkovića, koji je u tako mladoj dobi već imao priliku nastupati s Vama. Što imate za reći o njemu i povezanosti koju ste skupa stvorili?

Poznajem Franu još od kad je bio maleni dječak. Njegove sposobnosti su nevjerojatne, i srce je u potpunosti unio u svoju glazbu. Prekrasno je za vidjeti nekoga tko je toliko predan. On iznimno pažljivo promatra sve što se događa i svaki put kad ga vidim njegove sposobnosti i znanje su sve izraženiji. Kao glazbenik jako brzo odrasta. Svi se osjećamo kao djeca kad smo pored njega.

Kada već pričamo o mladim glazbenicima, koji bi bili Vaši savjeti za bolje uvježbavanje?
Mislim da bi mladi ljudi trebali biti sigurni u to da sviraju dobre pjesme. O tome je zapravo riječ. Nemojte birati prosječne, tražite dobre pjesme. Držite kvalitetu svoga rada na što većoj razini možete. Posvetiti se glazbenom instrumentu nije lako, osobito u slučaju mladih ljudi jer svi žele samo izlaziti van i igrati igrice. Bio sam isti kad sam bio mlad, i moj otac me ponekad morao natjerati da preko dana više vježbam.

Nije mi bilo drago, ali sada sam jako zahvalan što sam to radio, jer kada sam napunio 14 godina, mogao sam shvatiti kako odsvirati zahtjevne stvari. Kada sam to i ostvario, pomislio sam: “Wow, ako se budem dovoljno trudio, možda mogu postati zaista dobar u tome, i zbog toga ću tako i nastaviti”. Kod mene se na neki način dogodilo otkrivenje.

Istina, a i djeca su poput spužvi…

Tako je, jako brzo uče.

Poznato mi je da koristite australski brand gitara Maton. Možete reći nešto o opremi koju nosite sa sobom na turneje?
Naravno. Putujem po svijetu s jako jednostavnom opremom. Imam tri Maton gitare, pojačalo AER proizvedeno u Njemačkoj i imam ono što mi nazivamo predpojačalo, odnosno tehnologija koja je unutar pojačala, ali se nalazi u malenom kvadratu koji izgleda poput male crne kutije. To je još jedan signal koji šaljem u ozvučenje. Zapravo je dosta jednostavno, imam jedno pojačalo, jedno predpojačalo, tri gitare i mikrofon. To je sve što imam, ne nosim puno opreme.

Ono što mi je najbitnije je moj tonac. On je moja velika investicija. On sa mnom prolazi kroz pjesme i daje mi odgovarajuće zvukove koje tražim. Drugim riječima, ono što publika čuje, želim da napravi da zvuči što je bolje moguće. Imao sam dosta dobrih tonaca, ali momak koji je trenutno sa mnom i koji sa mnom radi posljednjih šest, sedam godina, on je najbolji za kojeg sam ikada čuo. Bitno je da imaš dobar zvuk, i važno je da mu mogu vjerovati.

Također, poznato mi je da svirate sve po sluhu, tj. da ne znate čitati glazbu i zapisivati je…
Nemoj nikome reći.

(smijeh) A što mislite o edukacijama za gitariste i ‘online’ podukama?
Ako ti pomaže i čini te boljim glazbenikom, učini to. Ali smatram da je važno da glazbenici također razviju svoj sluh. Ako mogu imati oboje, ako mogu čitati glazbu i također je odsvirati, i koristiti svoje uho, to bi bilo najbolje. Ali nažalost ne znam je čitati, tako da se moram oslanjati na svoje znanje, sluh, ali i vlastite instinkte. Danas se pruža jako puno mogućnosti – učitelji putem interneta, DVD-i koji sadrže tehnologiju s podijeljenim zaslonom, gdje možeš upravljati s brojnim opcijama. Možeš mijenjati visinu pjesme, možeš napraviti što god želiš u današnje vrijeme. Nema izgovora za ljude, sve je postavljeno pred njih.

Tehnologija čini sve jednostavnijim u današnje vrijeme.
Upravo tako.

Poznato mi je da Vam je Hrvatska posebno draga, zbog čega nam se vrlo često i vraćate svirati. Što Vas privlači da dolazite ovdje toliko često?
Hrvati su predivna publika. To je dio svijeta koji nisam planirao posjetiti kad sam bio mlađi. Kad sam vas posjetio prvi put bio sam jako iznenađen s činjenicom da ljudi tamo toliko vole ovakvu glazbu. Ali i činjenica što sam tamo od početka pred sobom imao brojnu publiku, mi je također bila veliko iznenađenje. Nisam bio svjestan da je toliko puno ljudi upoznato s mojom glazbom. Mislim da je za to prvenstveno zaslužan internet. Jako ugodno iznenađenje za mene.

Prvi puta sam bio u Hrvatskoj 2003. blizu Rijeke, i sjećam se da sam kasnije svirao i u Puli, pa smo onda išli do Splita. Svirao sam tamo na brojnim mjestima i bilo je prekrasno. Idući put kad sam se vratio, tisuću ljudi me ponovno oduševilo. Nakon toga sam rekao svom agentu: “Moramo smislit način kako se ponovno vratiti u Hrvatsku i izgraditi publiku”. To smo i napravili. Moj cilj je bila dvorana Lisinski, našao sam promotora koji bi mogao bookirati tamo nastup. Iskoristili smo tu priliku i upalilo je.

Jako je važno jačati tu povezanost s publikom, i mislim da radite jako dobar posao…

Hvala ti. Jako je važno da se iznova i iznova vraćaš, o tome se radi. Ako želiš vezu sa zemljom i publikom, moraš ih posjećivati, svirati za njih i pokazivati nove stvari koje trenutno radiš. I ponovno iskoristiti priliku da ih opet vidiš.

A na koji način konstantne turneje i upoznavanje toliko puno novih ljudi utječe na Vas osobno i profesionalno? Vidite li se u ovom poslu do kraja života?

Nadam se da da. Zdravlje mi je trenutno dosta dobro i jako sam zahvalan na tome jer mi dopušta da puno radim. U pravilu mi uvijek planiramo otprilike dvije godine unaprijed, tako da su iduće dvije godine moga života već isplanirane. Znam gdje idem i zbog čega i to je dobro.

Spomenuli ste buduće planove. Nedavno ste izbacili DVD kolekciju “Music Gone Public”, ali što još planirate u te naredne dvije godine po pitanju novih izdanja? I kada ćemo Vas moći vidjeti s električnom gitarom?
To je također u pripremi. U ovom trenutku imam potpuno novi album koji će izaći u svibnju, u pitanju je novi live album. Imam i album s drugim izvođačima, s čijim smo radom prešli preko pola puta. On će izaći sljedeće godine. Imam i album ljubavnih pjesama s Johnom Knowlesom, koji je još jedan gitarist s titulom CGP. S tim smo gotovi, ali će album izaći početkom iduće godine. Dakle, imam tri nova izdanja koja će izaći. I upravo sam završio i sve upute za vlastiti album “It’s Never Too Late”.

Očito je da ste jako zauzeti…
Jesam (smijeh). A i moja kćer Rachel je baš napunila dvije godine, tako da mi je život zaista upotpunjen.

0 Shares
Muziku podržava