Toma Zdravković i Kemal Monteno – vrlo različiti kraljevi kafana

U kratkom su se vremenu pojavila dva box-seta jednakog naziva (“Antologija”; Croatia Records) dobrih prijatelja, kraljeva kafana, legendi zabavne muzike: Tome Zdravkovića i Kemala Montena – dvojice velikih prijatelja, ili da upotrijebim onu olinjalu frazu, tako sličnih, a tako različitih.

Već je 10 godina prošlo od slavne diverzije grupe Let3: kafanski narodnjak “Dođi da ostarimo zajedno” Šabana Šaulića su provokativni Riječani pretvorili u sjajan komad progresivnog rocka, dokidajući žanrovske granice. Isto tako, na istom albumu Let3 je koristio dijelove ‘zabavnjaka’ Miše Kovača “Odvest ću te na vjenčanje”.

Grupe kao što su Brkovi kombiniraju fatalističku boemštinu i (više) humor starogradskih kafanskih pjevača s britkošću i izravnošću punka i/ili metala, tako da promijenjeni vremenski kontekst zahtijeva reevaluaciju rada Tome Zdravkovića i u manjoj mjeri Kemala Montena. Njihova ostavština više nije stvar nostalgije, nego legitimno uporište određenog broja popularnoglazbenih izvođača.Nije teško reći tko od njih dvojice može otpjevati “Vratio sam se, živote”, a tko “Dotak’o sam dno života”. Jedan pjeva “Šta je život”, a drugi “Šta će mi život”. Isto tako, na temelju njihovih senzibiliteta nije teško pogoditi tko je od njih dvojice često surađivao s Arsenom Dedićem, a tko ga se ‘klonio’. Suptilne refleksije, nostalgični cinizam, stoicizam, diskretan humor su značajke koje su izgradile opus Arsena Dedića. Talijanski rafinman će leći poput meda na mlijeko u “Pamtim samo sretne dane” (Arsenov tekst, Montenova melodija) – i kada Gabi Novak otpjeva: “Pamtim samo sretne dane, da bih našu ljubav spas’la” jasno je svima na što misli i kako se osjeća i što je spremna izdržati radi budućnosti za koju se nada da će biti bolja. U slučaju Zdravkovića, toga u njegovim pjesmama – nema. U pjesmama Tome Zdravkovića sutra je poput Godota imaginaran pojam koji se nikad ne događa, a ljudi bez veze troše vrijeme da ga dočekaju. Bilo kakve naknadne posljedice ekscesnog ponašanja ne postoje – one se događaju jer je sudba kleta – nikako zbog lošeg izbora glavnog junaka pjesme. Da Toma “pamti samo sretne dane da bi svoju ljubav spasio“? Nema šanse da to Zdravković pomisli, a kamoli otpjeva. “Ja sam omladinac, po zanimanju sam kovač. Radim 10 sati. Kad dođe moje slobodno vrijeme, subota i nedjelja, moram negdje da izađem, odem u gostionu, našikam se i pravim haos” jedan je od video klipova koji nezaustavljivo skupljaju svoje klikove na YouTubeu.

Zdravković je svoju karijeru, kao i svoj život, posvetio životu na granici, preciznije, životu na rubu propasti. Junaci njegove muzike i stihova rade uglavnom to: našikaju se i naprave nered. Kako je u životu vozio do ivice samouništenja (žene, alkohol, kocka…) tako je u svom umjetničkom životu ispaljivao pjesme koje su na rubu narodnjaka, banalnosti, tričave muzike, od kojih neke od njih ‘na neku čudnu foru’ imaju hispano-rockersku dramatiku vrijednu jednog Ennija Morriconea, a druge ljigavi i bljutavi okus jeftinih birtaških priča i španjolskih sapunica. Kroz tu diskografiju treba se potruditi probijati, jer skriva prvorazredno napisane pjesme pomiješane s popriličnom količinom banalnih trenutaka.

Možemo reći da je rockerski način života Tome Zdravkovića dovoljan razlog da ga uvrstimo u panteon rock zvijezda, no ruku na srce, on to nikad nije bio. On je bio boem inspiriran španjolskim melosom na isti način kao što je Mišo Kovač bio inspiriran countryem, gospelom i tex-mexom ili pak Kemal Monteno inspiriran talijanskom kanconom i nježnom bosanskom sevdalinkom. U melodijama Zdravkovića i Montena svoju su inspiraciju nalazili pjesnici i drugi umjetnici boemi tadašnje države za koju je tada tek stasali yu-rock ipak bio preradikalan.

Iako će u fantastično napisanoj popratnoj bilješci Siniša Škarica napomenuti sličnosti između Otisa Reddinga i legende iz Pečenjavca (mjesta gdje je Toma odrastao), Zdravkovićev glas će ipak više asocirati na – Hanka Williamsa. I jedan i drugi u svom glasu pokazuju slabost prema životnim porocima i o njima pjevaju s pozamašnom količinom žudnje. Ni jedan ni drugi nisu bili neki veliki i moćni glasovi, ali su svojom sugestivnošću slušatelju davali do znanja da su pijanstva, kartanje i vucaranje sa svakakvim ženama nešto bolje od svega što poznaju i da se za taj vrtuljak emocija valja dati sve što znaju da bi iskusili sve to – puta sto.

Zbog Hanka Williamsa i njemu sličnih prvotni je rock and roll dobio etiketu đavolske muzike, a ni glazba Tome Zdravkovića nije bolje prošla. U kombinaciji s grčkim, arapskim i/ili meksičkim utjecajima Zdravković će svoja djela plasirati u sferu gdje će dobiti etiketu narodnjaka, ali valja biti oprezan da malograđanština slušateljstva na zasjeni ukus i umjetnički vrijedne komade muzike površno prebaci u krivi pretinac.

Za razliku od Zdravkovića, Montenove pjesme reflektiraju radost života, one su pune iščekivanja, čežnje i ruminiranja, stoga ne čudi što su amplitude raznih duhova vremena bile blaže kod Montena nego kod Zdravkovića.

Iako je prošle godine izdana kompilacija “50 originalnih pjesama – Kemal Monteno“, ovaj noviji box-set nazvan “Antologija” daje opsežniju ekspertizu Montenova opusa, te stavlja veći naglasak na Montenovu ljubav prema talijanskoj kanconi i uvjetno rečeno lakšim temama. Iz nekog razloga na “Antologiji” je odsutna “Pismo prijatelju”, odnosno “Da ti roknu samo dvije”, pjesma koja je savršeno odrazila duh gorke sarajevske zafrkancije u neveselo, ratno doba 1992-1995.

Opus Kemala Montena, odnosno, ono najbolje od Kemala Montena reflektira ljubav prema životu, koja se valjda može usporediti ili kao ljubav majke prema djetetu, ili ljubav djeteta prema majci i i najdražoj igrački zajedno – toliko je taj čovjek volio život i volio ljude. Čak i kad su granate i snajperi fijukali po dužinama i širinama njegovog rodnog Sarajeva, taj čovjek se držao montipajtonovske “Always look on the bright side of life“.

I kada Monteno pjeva “Šta je život” i kaže: “A vjetrovi pušu sa sjevera i juga, tako su i mene donijeli“, on zahvalno prihvaća sve što mu je život donio, a život mu je donio svašta (što mu se i u glasu može primijetiti) i zato kraj njegovog prihvaćanja tereta života sa zahvalnošću i poniznošću malo ljudi ima izgovor da to ne učini isto kao Monteno.

I to je stilska i suštinska razlika dvojice ovih pjevača: Zdravković se žali, Monteno rijetko. Monteno idealizira ljubav, za Zdravkovića ona je samo privremena sreća na dugom putu do propasti. Kako kod Zdravkovića pojam sutra ne postoji, kod Montena on je vrlo vidljiv i iz perspektive ‘sada i ovdje’ mnogo ljepši nego što će možda ispasti. Zdravković će se bazirati na španjolskoj, a Monteno na talijanskoj glazbenoj tradiciji.

Ove dvije antologije su stoga, da parafraziram trećeg, u ovom tekstu već spomenutog velikana, Arsena Dedića, kao osmijeh i plač, desnoj je dano da nosi mač, to je u stvari njihova bit, lijevoj je dano da nosi štit – jedna će osvješćivati tugu i očaj, a druga će tješiti i prizivati radost života.