Tom Smith (Editors): “Inače ne bismo to napravili… ali željeli smo večeras biti u Zagrebu”

Nakon nedavnog telefonskon intervjua s Edom Layom, bubnjarom Editorsa, danas smo dobili divnu priliku – popričati uživo u hotelu gdje su smješteni u Zagrebu s Tomom i Russellom, pjevačem i basistom.

Iako im je ovo četvrti put u Zagrebu, a zadnji put su bili prije godinu dana na INmusic festivalu, Editors su rasprodali Tvornicu kulture večeras.

Iako im Hrvatska nije bila ponovno u planu na ovoj turneji, i iako ljeti ne sviraju po klubovima, ipak su odlučili doći ovdje. To nešto znači. Za hrvatsku publiku misle da je jako strastvena i jako su uzbuđeni zbog večerašnjeg koncerta…Ovaj put smo pitanja usmjerili malo više na same pjesme i tekstove…

Četvrti put ste u Hrvatskoj. Kako se osjećate prije večerašnjeg nastupa? Imamo poprilično londonsko vrijeme ovdje…
Tom: Da, hladno je i kišno. Osjećamo se dobro, bili smo ovdje na festivalu prošlo ljeto. Nismo dobili šansu da dođemo svirati u klub kod vas na ovoj turneji, ali evo sada je došla prilika i za to, baš u ovom mjesecu kad imamo puno festivala. Inače ne bismo to napravili, ali činjenica da smo usprkos tome sada ovdje pokazuje da želimo biti ovdje! Dobili smo priliku svirati pred hrvatskom publikom ponovno, i rekli smo “Napravimo to!” Postoje neka mjesta na svijetu gdje kada nam ponude da sviramo u klubu usred ljeta, mi kažemo “Ne!“. Ali kod vas smo ipak odlučili doći…Treći album lirički je bio inspiriran Londonom. Inspiracija za zadnji album je ljubav…
Tom: Da. Uglavnom je sve oko ljubavi između dvije osobe, ljubavne pjesme, imaju pjesme o odnosima, o prekidu, blago jezive ljubavne pjesme. Tako da da. Ljubav.

Što ti ljubav znači? Je li ti ljubav vječna inspiracija za pjesme?
Pa nije uvijek, ponekad nije inspiracija, ljubav baca sjenu na svačiji život, zar ne? Što mi znači? Hm, nemam točan odgovor na to. Ovisi o danu, uistinu.

Pola tekstova na zadnjem albumu su autobiografski, pola su iz mašte. Koje su pjesme autobiografske?
“The Phone Book”. To je najosobnija pjesma koju sam ikad napisao i najlakša za shvatiti riječi. Ali, kao što si rekla, mnogo je tekstova osobno, a mnogo je izmišljeni svijet.

U “The Phone Book” kažeš “What’s that over your shoulder? Fear of getting older”. Imate li taj strah od starenja?
Mislim da svi imaju taj strah od starenja. Ima momenata kada su svi prestrašeni od toga. Ali ta je pjesma o tome da si s nekim i o strahu da jednog dana te osobe više neće biti.

Zašto nećete večeras svirati “The Phone Book”? To je jedna od najljepših pjesama…
Tom: Nećemo, da. Svirali smo je dosta na početku turneje prošle godine, moramo napraviti mjesta i za druge pjesme.
Russell: Ponekad se dogovorimo koje pjesme više nećemo svirati neko vrijeme i koje ćemo umjesto njih. Nekad nam treba puno vremena i mašte za to, jer ne znamo kako će to proći.
Tom: Moramo ipak razmišljati kroz sva četiri albuma i što ćemo svirati uživo. “The Phone Book” ponekad ne pristaje za pozornicu, ali mislim da nam je svima to najdraža pjesma s albuma. Nešto na što smo jako ponosni. I to je super, živjet će zauvijek. Ali, na pozornici ćemo ove godine napraviti mjesta i za druge pjesme.

Prošle godine na INmusic festivalu, Tom, ti si svirao “Nothing” sam na pozornici, bez benda, akustično. Poslije toga je uglavnom svirate u totalno drukčijoj verziji s cijelim bendom…
Lijepo da se sjećaš. Ovisi o raspoloženju u bendu kako ćemo je kada svirati. Našli smo nekoliko načina na koje možemo prezentirati tu pjesmu, i svaki od njih nam se sviđa. Verzija te pjesme s albuma nam je vjerojatno i najdraža verzija, ali to ne možemo izvesti na pozornici, tako da je akustična verzija najsličnija toj s albuma. Tako smo je neko vrijeme svirali akustično i dobro je bilo, ali isto tako zabavno nam je i kada je svira cijeli bend, tako da u posljednje vrijeme sviramo je s cijelim bendom. Nema pravog i krivog odgovora za pjesme.

U “Nothing” kažeš “Every conversation within you starts a celebration in me”. Jesu li ti stihovi napisani za nekog posebnog u tvome životu?
Ne, nisu. Nisam mislio na nikog posebno dok sam to pisao.

Tom, možeš li opisati što se dogodi u onim trenutcima kada se popneš gore na klavir i sviraš gitaru na njemu?
Na početku je to bilo preveliko uzbuđenje, uzbuđenje bi bilo nevjerojatno jako, ali mislim da smo danas svi u bendu više animirani i da se svi puno više izražavamo na pozornici nego što smo nekad. Na početku kada bi izlazili na pozornicu bili bi svi malo nervozni i malo pijani. Nakon 10 godina sviranja uživo, stvari se mijenjaju i shvatio sam da je takav performans jako bitan dio i da se ljudi super zabavljaju. Ima nekoliko stvari koje možemo napraviti da se stopimo s publikom. Tako da prvih nekoliko puta kada sam skočio na klavir bilo je iz čistog uzbuđenja, ali onda sam shvatio da ako koncert ide dobro i ako je meni dobro, mogu to napraviti za publiku. A i zabavno je.

Imate poseban odnos s belgijskom publikom i fanovima, kao što recimo The National ima s hrvatskom. Što je tako posebno s Belgijancima?
Russell: Tamo nas baš vole, stalno nas puštaju na radiju.
Tom: Tamo smo jako velik bend. Ljudi koji će večeras doći na koncert, bit će puno strastveniji nego Belgijanci, to je sigurno, ali u Belgiji smo jednostavno prešli u mainstream bend. Možda bi trebalo pitati Belgijance zašto je tamo bend kao što smo mi postao mainstream.

Spot za “Sugar” ste snimali u Belgiji. Malo je klaustofobičan. Koja je priča iza toga videa?
Russell: Nemam pojma! (smijeh) Stvarno nemam pojma o čemu je taj spot! (smijeh)
Tom: (smijeh) Da, malo je klaustrofobičan. Ma mislim da video nije o ničemu. Dobili smo šansu raditi s belgijskim režiserom koji nam se sviđa, malo je lud, onako na belgijski način, i vizualno radi stvari drugačije od drugih, ne viđamo to često. Imao je ideju za “Sugar” i svima nam se svidjela. Ali mislim da priča nema početak, sredinu i kraj, nego jednostavno izgleda čudno.

Počeli ste raditi na novom albumu. Kada ga možemo očekivati?
Tom: Jako brzo. Nismo puno radili kao bend na njemu jer smo bili jako zauzeti, ali u listopadu ćemo zajedno raditi. Nadam se da će biti iduće godine, ako ne bude nekih prepreka na putu, što je moguće.

Bili ste prvi put u Južnoafričkoj Republici ovo ljeto. Kako je tamo?
Russell: Jako zanimljivo, nikad nismo bili u Africi, predivno.
Tom: Bilo je to divno putovanje. Totalno drukčije od svega što smo do sada vidjeli. Ima nekih sličnosti između Cape Towna i nekih europskih gradova, ali npr. putovali smo iz Johannesburga do tog mjesta gdje je festival nekih 4-5 sati, tako da smo vidjeli pravu Afriku. Ostavila nam je baš jak utjecaj.

Gdje vidite Editorse za 20-30 godina?
Russell: Raspadnuti i groznog izgleda (smijeh).
Tom: (smijeh) Vrijeme će pokazati.

I za kraj. Znate li da je večerašnji koncert rasprodan? Jeste očekivali to?
(Osmjeh od uha do uha na Tomovom licu i vidno iznenađenje).
Tom: Nikada to ne očekujem. Joj kako mi je drago! Baš sam iznenađen! Predivno!