Charles Manson, čupavi čiča s kukastim križem urezanim na čelu, prvi se puta pojavio u mom životu kao lik u jednoj od kontroverznijih epizoda kultne serije South Park. Sjećam se kasnovečernjeg stišavanja TV-a i prvog pogleda na odbjeglog zatvorenika, kako zajedno s Cartmanovim rođakom drži taoce u kući, sve kako bi na kraju doživio katarzu. Naime, Mansonov kukasti križ na koncu epizode postane ni manje ni više nego sretni emotikon. Tek kasnije mi je netko rekao da se radi o referenci na stvarnu ličnost čiji je modus operandi šezdesetih godina prošlog stoljeća ostavio dubokog traga na javni život SAD-a. Isti je zadnjih 45 godina proveo iza rešetaka, služeći doživotnu robiju, no kasno preksinoć, nakon duge bolesti, Manson je u zatvoru preminuo te tako ostavio prazan list pokraj svoga imena, u kojemu svi mi, kao članovi zapadnjačkog društva, trebamo dati posljednji sud o njegovoj ličnosti, djelima i nedjelima te možda i najbitnije, značaju za pop-kulturu 20. stoljeća.

Kaufmann-Wilson-Young-Manson

Tko je Charles Manson? Vođa kulta-komune, egomanijak i naposljetku propali glazbenik, rodio se davne 1934. godine u klasičnoj disfunkcionalnoj obitelji, kojoj je glavno gorivo, ako je vjerovati njegovim često oprečnim izjavama, bio alkohol. Relativno nezanimljivi detalji prvih prijestupa i krađa dobivaju nagli zaokret početkom šezdesetih godina. Tada u SAD-u cvate kontra-kultura djece cvijeća kao odgovor na strahote Vijetnamskog rata, a i najrazličitiji oblici novih religioznosti dobivaju zamaha. Church of Satan, potom crkva Jima Jonesa te uspon Scijentologije obilježili su procvat kaosa poslijeratnog SAD-a, a kao jedna od ključnih figura svega –anti bio je upravo Manson i njegova “obitelj”. Odgovor na fascinantno pitanje “zašto?” upravo leži – u glazbi.

Sve je krenulo kada je Manson, u jednom od svojih izleta u zatvor, upoznao Phila Kaufmanna. Upravo je on prepoznao Mansonov sirovi glazbeni talent te odlučio pozabaviti se njegovom potencijalnom karijerom. Kada je Manson već čekao suđenje za ubojstva Sharon Tate i ostalih uzvanika njene zabave, Kaufmann je bezuspješno slao materijal, uglavnom snimljen godinu ranije, raznim izdavačkim kućama, koje su ga redom odbijale jer je Manson već tada bio enfant terrible u očima američke javnosti. Ipak, nakon što je sam Kaufmann skupio novac da otiska 2000 kopija njegovog prvog albuma, “Lie: Love and Terror Cult” ugledao je svjetlo dana uz pomoć etikete ESP-Disk. Upravo je album prvijenac pokazao raskoš njegovog talenta. Ogoljeno od značaja, radi se o samo još jednom psych-folk ostvarenju, no potpuno razvaljeni master albuma svakako je jedno od najboljih uvida u alternativnu Ameriku sredine prošlog stoljeća kada se moglo kupiti par litara goriva za nekoliko centi.

Muziku podržava

Ironično, ako je ikad postojala šansa da Manson ostvari glazbenu karijeru, jedinu slamku spasa od, kao što se kasnije i pokazalo, potpunog ludila, ona je bila u rukama Dennisa Wilsona. Mansonov cimer, član legendarnih Beach Boysa, nekoliko je godina prije izlaska gore navedenog albuma platio Mansonu studio, a taj materijal i do dan danas stoji uglavnom neobjavljen. Ubrzo nakon snimanja Mansonovog materijala, Wilson prerađuje njegovu “Cease to Exist u Never Learn Not to Love” (izdata na albumu “20/40”) što uz usporedne propale Mansonove glazbene avanture raskida njihovo prijateljstvo. Također, ako je vjerovati svjedočanstvu Neila Younga, opisanog u njegovoj nedavnoj fragmentiranoj autobiografiji “Waging Heavy Peace”, legendarni Kanađanin je upoznao Mansona. Impresioniran njegovim glazbenim talentom, proslijedio mu je kontakt njegovog matičnog Reprise Recordsa, no do suradnje ipak nije došlo.

Tako je Mansonova glazbena karijera, od samog početka priče, osuđena na propast. U godinama koje se u uslijedile, nakon iščitavanja presude u kojoj je osuđen na doživotnu robiju, razne nezavisne izdavačke kuće izdavale su njegov uglavnom prošvercani materijal. Očekivano, ništa od navedenog nije moglo nadmašiti značaj “Lie: Love and Terror Cult” ploče koja je već za vrijeme njegovog života bila na visokoj cijeni, a sada se prodaje za četveroznamenkasti broj američkih dollara.

Nakon svega, pokušaja-promašaja, zločina, robije i naposljetku smrti, postavlja se pitanje: trebamo li davati značaj njegovoj ikoni?

 Who am I? – Nobody.

Čini se kako su ljudi opčinjeni upitnikom. U bilo kojem obliku. Kada nečija biografija, motivi ili pak uzroci određenih radnji leže u mračnoj dubini nečijeg uma, ljudi su spremni pridati epitete fascinantnog ili čak nadnaravnog stvarajući –kult. Charles Manson, karizmatik Rasputinova pogleda i Yogijeva utjecaja na mikroprostoru pustinjske Kalifornije posipane tripom i travom, fenomenalan je primjer jednostranih činjenica koje ga smještaju u ludnicu s jedne, te kulturološkog značaja koje ga smješta u našu svakodnevicu s druge strane.

Upravo je ovaj drugi aspekt lansirao Mansona u South Park ili pak, poprilično genijalno, otiskao njegovo prezime na tisuće i tisuće plakata i naslovnica kao dio alter ega mega popularnog Marilyna Mansona. Ne valja ni zaboraviti da je isti u zenitu svojeg nedjela bio velika zvijezda čime je i stvorio svoj pop-kulturalni status. Ipak, sada, dan nakon njegove smrti, u dubokoj starosti, veliki broj ljudi opovrgava reafirmaciju njegova statusa. Baš kao i u slučaju glazbene cenzure, čini se kako ljudi nekrolog ili pak hommage automatski shvaćaju kao afirmaciju nečijeg lika i djela. Iz Mansonova slučaja možemo jako puno naučiti, točnije vidjeti kako otpadnici društva stvaraju vlastiti kozmos i set vrijednosti koji, ako posjeduju manipulativne sposobnosti, uspješno nameću drugima stvarajući sljedbu. Upravo su ti primjeri fascinantan pogled u samo neke dijelove zatvorenih i mračnih kutaka umova sociopata, a sam Manson nam je glazbenom ostavštinom ostavio još svu silu upitnika. Njegova glazba posve je polarna njegovim djelima, a kada se sve zbroji i oduzme, pa recimo poslušamo neke numere s njegova albuma prvijenca, uz pregled njegovih fotografija, ulazimo u jedan vrlo stvarni horor film.

Evil dead

Danas smo itekako na dobitku. Svijet je napustio ubojica (iako mu nikad to nije bilo dokazano), manipulator i luđak, no ona druga strana Charlesa Mansona, oličenje Zeitgeista otvorene ceste i kontra-kontra kulture šezdesetih godina, te finalno, a po meni prvenstveno, njegova glazbena karijera, stvorila je od njega simbol svega što nas je fasciniralo tom zemljom preko bare. Kada zamislim Charlieja Mansona, vidim Capoteov “In Cold Blood”, vidim početke Neila Younga, zamišljam Inherent Vice i kalifornijsku klimu nekih drugih, misterioznijih vremena kada su i bradati, čupavi luđaci, imali glas. Sadržaj njegova učenja, kao što smo vidjeli u tekstu iznad, proizvod je frustracije i neuspjeha glazbene karijere koju nikada nije ostvario, a pravo je pitanje gdje bi Manson bio danas da je Reprise odlučio na preporuku potpisati tada anonimnog delinkventa s akustičnom gitarom u ruci.

Da se Manson dogodio danas, vjerojatno nikada ne bi imao mogućnosti izbaciti svoje snimke van, kako je to recimo uspijevalo Vargu Vikernesu pred kraj odsluženja svoje zatvorske kazne. Upravo zato je ovaj odmetnik s motociklom i vrećom za spavanje, popraćen s petnaestak ili više sljedbenika i sljedbenica, preslika istočnjačkih gurua i jedna od najinteresantnijih problematičnih ličnosti 20. stoljeća. Njegovo pravo mjesto u ladici povijesti tek treba pronaći, no vrijeme će nam samo dati putokaz. U središtu svih studija svakako će biti njegov preveliki ego i neobjašnjiva težnja kaosu kao ultimativnoj formi kreacije.

Muziku podržava
Stisni