This Town Needs Posters: “DIY je sam po sebi statement”

848

Galerija Hrvatskog dizajnerskog društva ugostila je autorski tandem This Town Needs Posters u drugoj polovici ožujka ove godine.

Riječ je o izložbi koja je predstavila dosadašnji rad zagrebačkih arhitekata i dizajnera Svena Sorića i Hrvoja Spudića, ali i proces njihovog rada. Njihov prepoznatljiv stil otisnut manualnim tiskarskim tehnikama posljednjih godina poziva na koncerte nezavisnih glazbenika od sisačkih ### do karizmatičnog Marka Lanegana.

Ukratko nam predstavite vaš projekt This Town Needs Posters…
TTNP: Stvar je zapravo vrlo jednostavna, mi smo dva samouka tipa koji se bave analognim, ručnim, primitivnim, nazovi kako god, tehnikama tiska. Najviše radimo plakate i to za nezavisnu kulturnu, mahom glazbenu scenu.

Preko digitalno dizajniranih flyera do manualno izrađenih plakata, a sve to pod vašim internim motom Plakatima protiv arhitekture. Što je ‘odbjegle arhitekte’ i članove Hrvatskog društva dizajna privuklo upravo dizajnu tj. što vas je odgurnulo od arhitekture?
TTNP: Sve je krenulo kada smo se upoznali na trećoj godini studija arhitekture. Sven je još ranije digitalno radio flyere i plakate za koncerte po Sisku i Zagrebu, a nakon što mu se Hrvoje pridružio stvari su se pod njegovim utjecajem okrenule prema analognim tehnikama rada. Obojica dolazimo iz DIY voda, Hrvoje s neke makerske scene, a Sven iz glazbenog undergrounda, stoga nam je bilo prirodno prihvatiti takve tehnike rada. Neodvojiv dio tih pokreta je i dizajn, koji često nastaje iz potrebe da se nekom projektu definira nekakav identitet, bilo to riječ o glazbi, filmu ili eksperimentalnoj fotografiji. Kao studenti arhitekture smo također konstantno bili izloženi povijesnim primjerima dobrog i kvalitetnog dizjana, što grafičkog, što industrijskog, stoga je razvitak senzibiliteta u tom smjeru nekako i očekivan.

Naš interni moto Plakatima protiv arhitekture nastao je u trenucima kada smo se intenzivno samoeducirali o tehnikama tiska, dok smo na fakultetu kao studenti diplomskog studija bili tretirani praktički kao osnovnoškolci, bez neog pretjeranog manevarskog prostora za osobni napredak. Višak energije i znatiželje usmjerili smo u ono što smo sami mogli izučiti. Ne bih rekao da smo se toliko odgurnuli od arhitekture, pogotovo jer se obojica bavimo različitim vidovima rada u i oko arhitekture, već se jednostavno nismo pronašli u uredskom, projektantskom ambijentu.

Dakle, s diplomama zagrebačke Arhitekture u rukama, opredijelili ste se za tipografiju i dizajn i to uglavnom analognim i manualnim tehnikama u ovom digitalnom dobu. Takve tehnike su obično skuplje i sporije, ali imaju svoj štih i svoje poklonike. Što za vas predstavlja dizajn plakata i što vas privlači upravo tim tehnikama?
TTNP: Odabrali smo te tehnike jer usprkos svojim ograničenjima nam one dopuštaju da kontroliramo čitav proces nastanka plakata, od inicijalne ideje i kompozicije na papiru ili ekranu, preko pripreme za tisak, do samog načina tiska i dorade. Na taj način smo uspjeli doći do nekih zanimljivih rezultata i prečaca do kojih vjerojatno nikada ne bi došli da ne poznajemo svaki korak procesa. Te primitivne tehnike, a najviše koristimo visoki tisak, nam nameću da radimo s određenim materijalim i tehnikama iz kojih pokušavamo izvući ono što je za njih specifično. Tako primjerice volimo koristiti drvo zbog svoje teksture koju nekada koristimo kao ilustraciju/grafiku, a nekada njegova tekstura ostaje kao suptilan trag u tipografiji.

Upravo nam i ta samoograničenja omogućavaju slobodu da se gotovo isključivo bavimo tipografijom. S vremena na vrijeme ubacujemo ilustracije u vidu jednostavnih, minimalističkih geometrija, no i one su uvijek dio briefa ili našeg stava o tome kako bi određen problem trebalo komunicirati. Sam naš proces rada je dovoljno rudimentaran i prljav da ta tipografija nikada ne ispadne savršeno otisnuta, samim time ona već u sebi sadržava neku kvalitetu teksture i tona koju ilustracija sama po sebi inače ima, stoga pretežno smatramo da bi dodavanje još kakvih elemenata van tipografije i čiste geometrije samo stvorilo kakofoniju. U krajnoj liniji, velik broj značajnih plakata u historiografiji dizajna se upravo baziraju na tipografskim rješenjima i dosjetkama.

Vaši plakati su većinom glazbeni, točnije koncertni. Surađujete s Močvarom, Žednim i Super uhom, AKC Attackom!, ZEZ-om, Klubvizijom … Budući da je vaš grafički izražaj poprilično jednostavan i čist, kako uspijevate ‘preslikati’ na plakat jedne Soviet Soviet, Melvinse ili Marka Lanegana – možete malo podijeliti s nama taj kreativni proces?
TTNP: Naš grafički izražaj neminovno proizlazi iz tehnika koje koristimo. Svim projektima pristupamo kroz tehnike, njih biramo ovisno o tome kakav feeling treba iskomunicirati. Tanke linije Soviet Soviet plakata i debele masne površine Melvinsa smo dobivali istim bojama, ali potpuno različitim tehnikama. Uvijek se pokušavamo do određene mjere prilagoditi zadatku kojeg trebamo riješiti, radije nego da sva rješenja guramo u neki naš comfort zone. O izrazu se može govoriti utoliko što koristimo tehnike koje svim otiscima daju određene nesavršenosti, što smo otpočetka prepoznali i prihvatili kao dio naše estetike.

Kreativni proces teče na način da kada saznamo za koga bi se trebalo raditi plakat, počnemo na dosta apstraktan način raspravljati kakav bi osjećaj taj plakat morao imati s obzirom na muziku i našu interpretaciju nje. Tu miješamo onaj tipični ‘muzički’ vokabular poput ‘prljavo’, ‘masno’, ‘lo-fi’, s našom tiskarskom i dizajnerskom terminologijom kroz koju jasno znamo koju pojavnost možemo očekivati, primjerice ‘duboki tisak linija’ uvijek implicira tanke i čiste linije. Na sličan način u sljedećim koracima tražimo tipografiju koja je najprikladnija za to rješenje i za tehniku kojom radimo, potom digitalno slažemo kompoziciju slova koja najčešće izrezujemo (ili urezujemo) laserom te ih rukom lijepimo na podlogu. Potom ručno zamiješamo boju, režemo papire i tiskamo. Naravno, ovih zadnjih nekoliko koraka ovise o tehnici koju smo odabrali. Same pripreme za tisak traju dugo, tako da prije prvog otiska puno vremena potrošimo na izradu materijala s kojim ćemo uopće tiskati. Naravno uvijek se događaju neke greške koje taj proces čine zanimljivim i životnijim.

Muziku podržava

Posebno su mi zanimljivi i dragi plakati koje ste izradili za Psychic TV, Earth i Swanse. Na njima se najbolje vidi vaša samouvjerenost i strast prema eksperimentiranju van okvira klasičnih tehnika…
TTNP: Plakat za Psychic TV smo radili u suradnji s našim frendom i dizajnerom Bojanom Krištofićem, a naš plakat je bio dio kampanje kojom se u tjednu prije koncerta htjelo utjecati na broj prodanih ulaznica. Zapravo radilo se o malom eksperimentalnom projektu gdje smo zbog kratkog roka izradili jako mali broj plakata, stoga je odluka pala na to da plakat prezentiramo online putem videa. Ideja je bila jednostavna i romatično opasna – napraviti plakat koji je vidljiv jedino kada gori. Saznali smo da se mlijeko može koristiti kao nevidljiva tinta koja je čitka samo kada se izloži visokoj temperaturi. Nakon nešto eksperimentiranja u kontroliranim uvjetima zaključili smo da bi plakat morao biti izduljenog formata kako bi proces gorenja/čitanja trajao dulje, stoga smo Bojanov dizajn otisnuli pri vrhu plakata, dok je ostatak papira poslužio kao fitilj. Video je snimio i montirao Goran Grey iz B.A.K.A. Productionsa, sve u svemu, jako zabavan pothvat.

Plakat za Earth se bazira na reakciji fotoemulzije na UV svjetlo. Pošto se Hrvoje godinama bavio analognom fotografijom, unutar koje je dobrano eksperimentirao, učinilo nam se da je taj koncert dobra prilika za napraviti nešto malo posebnije – osim tipografskog djela, napraviti i grafiku koja se pojavljuje i mijenja na danjem svjetlu. U tom trenutku nam se najlogičnije činilo tiskati tu zelatinoznu masu emulzije pomoću sita. Taj proces je trajao blizu šest sati jer smo morali tiskati u mraku, osvjetljeni samo crvenim svjetlom lampice za bicikl, a za svaki bi se otisak emulzija morala ponovno zagrijavati kako ne bi bila pregusta za tisak. Kasnije smo plakate tražili po gradu i špricali razvijačem, a sličan performans smo napravili u Močvari prije koncerta.

Swans je plakat koji se bazira na čistoj i jednostavnoj tipografiji otisnutoj visokim tiskom s dodatnim elementom linije koja simbolički prekrižuje ime benda, a izvedena je u tehnici pozlate listićima srebra. Pozlata je stara umjetnička i zanatska tehnika tradicionalno vrlo prisutna u umjetnosti i primjenjenoj umjetnosti naših krajeva, a izveli smo ju poštivajući sva zanatska pravila. Naravno svaku tu liniju je bilo potrebno rukom odraditi, tako da prosječna izrada jednog plakata za koncert Swansa traje 45 min.

Vaš rad i vaše napredovanje je u biti učenje u hodu, poigravanje s tehnikama i učenje na vlastitim pogreškama. Imate li uzore i odakle uopće crpite inspiraciju?
TTNP: Inspiracija nam je prilično apstraktna riječ, jer čini se da sve što radimo nije plod trenutka inspiracije već dugotrajnog gledanja primjera dobrog dizjana, ali i arhitekture, fotografije, filma… uzori nam dolaze iz različitih područija i spektra djelovanja. Najviše se učimo kroz predano promatranje dobrih plakata i kroz proučavanje tehnika kojima baratamo. Gledanje i rad su ključni.

Ono prvo što smo počeli davno primjećivati su plakati Močvarinog dizajnerskog tima (Hofbauer, Kujundžić, Slobić, Vrana…) koji su jednako kao i naši usko vezani uz glazbeni underground. S vremenom smo sve više upoznavali recentnu lokalnu povijest dizajna, tu moramo spomenuti odličnu knjigu “Dizajn i nezavisna kultura” Dee Vidović i Maroja Mrduljaša, pomoću koje smo otkrili rad naših prethodnika na koje se preko Močvare gotovo direktno nadovezujemo. Pritom se ne radi o zajedničkom estetskom izrazu već motivaciji i načinu rada tj. kako s alatima i znanjem kojima baratamo postići neki cilj ili iskomunicirati neku poruku.

S toga, kada govorimo o našim utjecajima, mislim da oni pokrivaju čitav dijapazon počevši s Bauhausom, visokim modernizmom Picelja i Srneca, preko anonimnih i kultnih ostvarenja DIY punk scene, do ranih radova naših prethodnika na nezavisnoj sceni kao što su Greiner i Kropilak, Dejan Kršić, Studio imitacija života, NSK; do suvremenika bio to Močvarin team ili mladi dizjaneri s kojima najviše surađujemo i od kojih najviše učimo poput Lane Grahek, Ene Jurov, Andra Giunia i Bojana Krištofića.

Za koga nikada ne biste izradili plakat? Bilo da je naručitelj ili subjekt vašeg rada.

TTNP: Mislim da je prije pitanje kako nikada ne bismo napravili plakat. Imali smo neke ponude, doduše jako rijetke, da mi nešto dizajniramo i otisnemo pa da se to skenira i da u offset tisak u nekoliko stotina primjeraka. Naravno da takvo što ne dolazi u obzir. Mislim da se ne bi ograničavali i ograđivali od nekoga, ali čini mi se da definitivno nikada ne bismo radili plakat za neku političku stranku. Ni posteri s motivacijskim porukama nam nisu baš dragi. Ostalo ne bih otpisivao, pogotovo jer postoji puno prostora za subverziju.

Community dizajnera koji se bave ičim sličnim, pretpostavljam, ne broji puno članova. Kako dolazite do korisnih savjeta i materijala, osoba s kojima možete popričati i koje razumiju vaš rad, odnosno, što savjetujete svim zainteresiranima koji bi se okušali u ovom zanatu?
TTNP: Do korisnih savjeta i materijala dolazimo mahom sami, ili preko savjeta ljudi koji su radili s nama i suštinski razumiju tehnike kojima mi radimo, jer se one dosta razlikuju od školskih tehnika koje se primjerice uče na umjetničkoj akadademiji na odsjeku za grafiku. Koristimo krive alate, krive papire, krivu prešu, krive boje, ne koristimo boje nego kemikalije i slično. Kroz našu radionu prolazi dosta ljudi iz svijeta dizajna kojima je naš rad blizak, s toga štošta često naučimo od njih kroz zajedničke projekte, naravno tu su i stariji kolege koji su se bavili sličnim tehnikama prije tridesetak godina.

Ono što je suština tiska je da treba imati reljefnu podlogu na koju će se nanjeti boja, valjak kojim se tiska i papir na kojemu ostaje otisak. Pribor za primitivni tisak je gotovo kuhinjski i može se izimprovizirati uz minimalan trošak. Naravno, internet je pun korisnih tutoriala pomoću kojih se mogu lako izbjeći trivijalne greške, no zlatno pravilo je da se ništa ne može napraviti i naučiti na brzinu, jer DIY općenito nije brz, niti lagan, niti jeftin, već je sam po sebi statement.

Vaši plakati se mogu kupiti redovno na samim koncertima po pristupačnim cijenama, a s vremena na vrijeme održavate i radionice. Mogu li se plakati kupiti i naknadno te planirate li uskoro održati koju radionicu?
TTNP: Plakati se mogu kupiti naknadno, većina ih je objavljena na našem Facebooku i webu i ako imamo uvijete rado ćemo otisnuti i prodati neki od plakata. Posljednju radionicu imali smo na Impulse festivalu u Rijeci i ona je zaista dobro prošla jer je okupila nekoliko entuzijastičnih polaznika s predznanjem i sklonosti grafici. Nakon radionice smo postavili jednodnevnu pop-up izložbu s rezultatima što nam se čini kao dobra praksa jer nam se radionički program zbog ograničenja vremena i alata ponešto razlikuje od plakatne produkcije, više se oslanjamo na prenošenje znanja o tehnikama nego na nekakav konkretni, konačni, izdizajnirani rezultat.

Pošto smo prošli jedan intenzivan dvogodišnji period radionica, odlučili smo skrenuti svoj edukacijski fokus u malo drugačijem smijeru na kojem ćemo raditi idućih mjeseci, što ne znači da i radionica neće i dalje biti, jedino možda ne toliko intenzivnih.

I za kraj… imate li neku glazbenu preporuku za naše čitatelje? Jeste li poslušali Svemirkovu “Vaniliju”?
TTNP: Dok tiskamo najčešće slušamo ploče koje smo zatekli u prostoru koji smo iznajmili, omiljeni su nam Tom Tom Club, Ry Cooderov soundtrack za “Paris, Texas”, prvijenci Laibacha i Miladojke Yuoneed, The Gruesome Twosome, a od novih izvođača smo poklonici regionalne scene, tako da nerijetko vrtimo VVhile, Mnnjenje, Eke Buba, Modern Delusion, a vječna inspiracija su nam Storms. Na Svemirka nismo još bacili uho, ali najomiljeniji svemirski izvođač nam je Valentino Bošković.

Muziku podržava
Stisni