Otkako su se oformili 2005. godine, britanski indie sastav The Horrors u svom glazbenom stvaralaštvu prošao je mnoštvo raznovrsnih glazbenih žanrova i stilova. Od garažnog rocka i punka, preko goth rocka i shoegazea, do post-punka i generalno eksperimentiranja svime i svačime, što je i osjetno na novom, petom studijskom albumu “V” koji su izbacili u rujnu ove godine.

Prije pet godina za intervju smo uspjeli uloviti vokala Farisa Badwana, koji je odmah nakon nastupa na Terraneo festivalu iskazao želju za povratkom u Hrvatsku. No iako su nas na ovoj turneji zaobišli, najbliže nama ih možete uhvatiti u ljubljanskoj Kino Šiški (1. prosinca).

Tim povodom telefonski smo se čuli s bubnjarom Joeom Spurgeonom kojega smo priupitali nešto više o novom albumu i ostalim popratnim temama.

Za početak, primijetila sam kako vaš album “V” predstavlja povratak mračnijem i sirovijem zvuku iz ranih dana. Misliš li da vam je ovo najeksperimentalniji album?
Muziku podržava

Da, iako je svaki od albuma na neki način eksperimentalan. Kada smo tek krenuli bilo je to učenje. S drugim albumom nastupila je velika promjena u zvuku, a s posljednjim smo više eksperimentirali sa strukturama pjesama nego s tehničkim stvarima. Ali uvijek volimo eksperimentirati s različitim stvarima, bilo da je to dosezanje šireg tržišta ili povratak mračnijem zvuku kao što si i sama rekla.

Kada dođe vrijeme za rad na novim materijalima, što vas drži motiviranima i ‘nabrijanima’? Dosadi li vam sve brzo?

Da, možda ne bih rekao da nam baš dosadi brzo, koliko imamo potrebu mijenjati stvari. Zbog toga su nam i albumi toliko drugačiji kada je riječ o samom zvuku ili putovanju kroz koje smo prošli da dođemo do njega. Tome težimo iz razloga što se ne želimo ponavljati kao što to radi većina bendova. Smatram da smo to i postigli na ovom posljednjem albumu. Paul Epworth nas je gurao onoliko koliko smo i mi sami sebe gurali, što uvijek i činimo.

Vaši prilično raznoliki glazbeni ukusi su očigledni s obzirom da ste prošli kroz promjene različitih žanrova i stilova, od garage i goth rocka do shoegazea. Što vas toliko privlači kod te raznovrsnosti i eksperimentiranja? I postoji li nešto što biste još voljeli isprobati, a da još niste?

Da, svi smo zainteresirani za mnoštvo različitih vrsta glazbe. Ljudi znaju etiketirati i govoriti kako smo slušali neki određeni bend dok smo radili na albumu. Ali nismo takvi. Nastojimo ne zvučati kao ni jedan drugi bend i mislim da je to jako važno, i takva je situacija uvijek bila u bendu. Možda nekad djeluje da nije tako, ali na kraju krajeva sva nova glazba danas može podsjećati na glazbu koju je već netko napravio u prošlosti. U bilo kojem pogledu, bilo da je to u slučaju gitarskih dionica ili nečeg drugog.

Dakle, ostajanje ukopanima na jednom mjestu predugo definitivno nije opcija…

Nikako! Da je tako mislim da više ne bismo bili bend, svima bi sve dosadilo. U bilo kojoj branši kreativne industrije ljudima bi dosadilo da iznova i iznova rade iste ili slične stvari. Ne bismo se zamarali više, jednostavno se time ne bismo više bavili 😀

Poznato mi je i da ste sami producirali posljednja dva albuma, a kao što si maloprije i sam rekao sada radite s Paulom Epworthom (op.a. producent poznat po radu s Adele, Coldplay, Paulom McCartneyem, U2…). Kakav dojam ti je ostavio cijeli proces rada i na što ste ovoga puta ciljali?

Glavni cilj koji smo htjeli dostići u radu s Paulom je da naša glazba postane direktnija i više strukturirana. Sve na albumu je trebalo dobiti svrhu i biti direktnije. I Paul je u tome uspio. Osim što je radio za neke pop izvođače, on je ipak radio i za LCD Soundsystem i za razne druge sastave. Bio je jako važan u cijelom ovom procesu, a također i pršti od energije, pa nas je cijelo vrijeme gurao prema naprijed. Posljednja dva albuma smo producirali sami. Ponekad bismo mogli po pet sati raditi na zvuku, vrlo jednostavno, dok smo se s njim prebacivali vrlo brzo i na idući instrument i sljedeće dijelove te se samim time i razvijali dalje i kretali naprijed. Cijeli taj kreativni proces bio je zaista plodonosan u kreativnom pogledu. U prva dva tjedna napisali smo pet pjesama, iako nisu sve našle mjesto na albumu. Ali to je za nas bio najkreativniji period koji smo imali posljednjih četiri, pet godina.

Biti dio benda kao što je The Horrors čini se kao da pruža priliku zaista nevjerojatnim stvarima da se dogode. Možeš li izabrati neke od top momenata u vašoj karijeri?

Mislim da su najbolji momenti oni kada sviramo pred fanovima koji nas vole. Sjećam se prvog nastupa kojeg smo imali u Mexico Cityju, svirali smo pjesme s “Primary Colours”, a album je tek izašao tjedan dana prije, i svi su pjevali glasno, ako ne i glasnije nego što smo mi svirali. Svirali smo pred otprilike 4.000 ljudi. Svi su pjevali, znali su gotovo svaku riječ. Zaista nevjerojatan osjećaj s obzirom da je album bio tek tjedan dana vani. Druga stvar je sviranje s raznim bendovima i upoznavanje ljudi koji slično razmišljaju poput tebe. Svi ti trenuci su zasigurno najposebniji u našoj karijeri.

Da, zasigurno tu ubrajaš i činjenicu da ste nastupili kao ‘support’ Depeche Modeu…

Da, definitivno zaista veliko iskustvo i doživljaj. Ipak smo iz Essexa, kao i oni, točnije oni su iz Basildona. Bilo je to zaista posebno iskustvo, jer su njihovi fanovi puni podrške, što je također predivno. Odradili smo puno ‘support’ nastupa, i nekoliko nastupa po velikim stadionima i arenama, gdje fanovi jedva čekaju da izađe bend večeri, pa ti zna biti dosadno. Ali takav slučaj nije bio s Depeche Mode, s obzirom na njihove fanove koji su i nama pružili veliku podršku.

Spomenuo si sviranje na stadionima. Dakle, bolju vibru i povezanost s publikom osjetiš ipak u manjim prostorima?

Da, mislim da se definitivno možeš lakše povezati s publikom u manjim prostorima zbog čega postaneš puno bliskiji s fanovima, a i oni se lakše povežu s tobom. Zbog toga na stadionima često smjeste i onu pistu koja vodi u publiku kako bi se mogli više približiti izvođaču. No sviranje u manjim prostorima automatski ostavlja dojam pravog nastupa, kada su svi stisnuti i znojni 😀

Vas petero ste zajedno u bendu više od desetljeća, što bi naveo kao glavni razlog zbog kojeg se još uvijek držite zajedno? Pretpostavljam da nakon nekog vremena ipak nije toliko zabavno kao u počecima…

Ne bih rekao da nije toliko zabavno jer inače to ne bismo dalje radili, ali je i dalje posao u kojem svakako moraš znati kako uživati. Ako ne uživaš, to se itekako osjeti. Bili smo prijatelji i prije benda, a prijatelji smo i sada u bendu, tako da ne znam koji bi mogao biti razlog. Ali svatko od nas ima neki svoj osobni prostor što je jako važno i svatko se bavi s nečim drugim izvan benda. Možda upravo to pomaže da dostignemo tu bendovsku viziju. Drugo ne znam što bih izdvojio 😀

Također, činjenica je i da ste jedan od rijetkih indie bendova koji su preživjeli. Koji bi bilo razlozi ili svojevrsna formula za takvom integracijom u ovoj sceni?

Da budem iskren mislim da je stvar samo u mijenjaju, guranju prema naprijed. Treba biti beskompromisan. Mnogi bendovi koji su u to vrijeme bili i veći nego mi, više ne postoje. Možda su se ljudi jednostavno ohladili od njih i više nisu uživali u onome što rade, ne bih točno znao. Znam samo koji je slučaj kod nas 😀 A to je da smo uvijek bili uporni u dostizanju određenih stvari, svatko od nas u bendu.

I za kraj, zbog čega bi vas svi morali uloviti u live izdanju, na vašem nadolazećem koncertu u Ljubljani?

Kad sviramo uživo sve je moćnije i snažnije nego što je inače. Ne postoji nešto drugo s čime bi mogao uvjeriti ljude da dođu jer smatram da zaista priređujemo odlične nastupe. Ako su imalo zainteresirani za našu glazbu, onda se svakako i sami moraju uvjeriti u to. Mogu im garantirati da ćemo im se itekako svidjeti uživo. 😀

Muziku podržava
Stisni