I nakon 35 godina postojanja britanski bend The Cult ostao je jedan od najznačajnijih i najunikatnijih rock bendova svih vremena.

Bend je to koji ne živi na staroj slavi, ne pati za nostalgijom i nekim prošlim boljim vremenima te su i dalje ostali releventan sastav na rock sceni, što se vidi i po reakcijama na posljednji, deseti studijski album “Hidden City“.

Pred njihov prvi open-air koncert pred zagrebačkom publikom, 27. lipnja, pred koju se vraćaju nakon dugih osam godina, telefonski smo se čuli s gitaristom Billyem Duffyem i porazgovarali o prošlosti, ali i o sadašnjosti benda.

Muziku podržava

Za početak, voljela bih da popričamo o novom albumu “Hidden City” koji je zapravo posljednji dio trilogije, dok su same pjesme pune metafora. Znam da je Ian zadužen za tekstove, ali što za tebe osobno predstavlja?
Jedan od razloga zašto je The Cult potrajao toliko dugo je taj što postoji prilično jasna podjela između mene i Iana u okviru pisanja. Smatram da postoji povjerenje i nakon skoro 35 godina postojanja. Vjerujem mu kada je riječ o tekstualnom sadržaju i njegovom značenju. Da budem iskren, mnogi autori pjesama izmijene njihovo značenje tijekom godina. U jednom periodu mogu značiti jedno, a u drugom nešto potpuno drugačije. Tako da se ne zamaram toliko samom porukom jer on mijenja mišljenje o tim stvarima kako vrijeme odmiče.

Više me zanima cjelokupan zvuk same muzike, način na koji te riječi potiču da se osjećaš kada su stopljene s glazbom. Zbog toga uglavnom i pišem samu glazbu za bend, riffove i takve stvari. Za mene, kao autora glazbe, označava priliku da si uzmemo vremena i napravimo album koji sadrži što raznolikije pjesme. Dosta vremena smo radili na njemu i željeli smo da bude što bolji ili da radimo na njemu do trenutka kada ostanemo bez novca.

Nemam nekakvu ogromnu i važnu izjavu o rock’n’roll glazbi. Gitarist sam, volim svirati gitaru i volim glazbu koja ti omogućuje emocionalno se povezati s fanovima. Ali također volim i glazbu koja može biti zabavna i pružiti priliku ljudima da zaborave na svoje probleme i ostanu inspirirani. Smatram da se pomalo od svega toga nalazi na “Hidden City”.

Okej, onda možemo malo i o samom procesu nastanka albuma. Pročitala sam da The Cult često krene s otprilike 60 pjesama, prije nego što započne s radom na albumu. Koliko ti je zahtjevan sam taj proces ‘editiranja’?
Ne bih rekao baš 60 pjesama, više su to ideje. Imamo ih jako puno i sistematski ih prolazimo. Ian na neki način bira one koje ga inspiriraju, pa ih sabiremo na jedno mjesto. S ozbirom da piše tekstove, ima puno ideja. Umjetnost je sklopiti odgovarajući tekst s odgovarajućom muzikom i potaknuti ljude da se osjećaju dobro. Ljudima koji me intervjuiraju o glazbi, uvijek kažem “O čemu govori ‘Black Dog’ Led Zeppelina” , molim vas recite mi što tekst znači. Ili o čemu govori pjesma “Rock and roll” Zeppelina. Dvije naj rockerskije pjesme, najjačeg rock benda svih vremena. Mislim da ne govore o ničemu. Mislim da se možda previše pažnje pridaje što tekstovi znače, a zapravo se više radi o osjećaju koji izazivaju. Nedavno sam gledao dokumentarac o Oasisu dok sam trebao putovati avionom. Znam dečke, oni su iz Manchestera kao i ja, ali neki od njihovih tekstova su apsolutna besmislica, ne znače ništa, ali ipak su u jednom trenutku postali jedan od najjačih bendova na svijetu. Neke od pjesama zaista govore o ničemu, samo dobro zvuče. Novinari žive u svijetu riječi i to žele dodatno naglasiti. Međutim, mislim da javnost općenito ne provodi toliko vremena razmišljajući o tekstualnom dijelu, nego više o tome kako se osjećaju dok slušaju neku pjesmu, bilo da su sretni, tužni, inspirirani, melankolični…

S rock’n’rollom je malo drugačije. Ne govorimo o ljudima kao što su Leonard Bernstein ili Leonard Cohen, i kantautorima općenito, govorimo o rock bendovima, kao što je The Cult. Drugačija je dinamika u onom što mi radimo. Ian je uvijek bio jako brižna i otvorena osoba, govori ono što misli u određenom trenutku, a ono što misli se i mijenja. Prilično često. Znam pouzdano da misli drugačije o nekim pjesmama koje je napisao u ’80-ima ili ’90-ima. U tome se vidi drugačija dinamika između gitariste i pjevača. Ili je dobar gitarski riff ili nije. Vrijeme ne mijenja kvalitetu riffa, dok interpretacija i značenje tekstova može biti drugačije ovisno kako ljudi sazrijevaju. Zbog toga mi je još zabavno raditi ovo. The Cult ne mora stvarati albume, ne radimo to jer moramo, već nam se čini kao zabavan izazov i zato što bi fanovi voljeli čuti nove pjesme. Jako je važno da ne postanemo tradicionalan bend i sviramo samo stare stvari od prije 30 godina. Razumijemo da ljudi na koncertima očekuju to i većinom i sviramo stare stvari, ali zaista je nadahnjujuće dobiti priliku svirati pjesme s “Hidden City” koje su jako dobre i koje stoje uz tzv. klasike sa “Sonice Temple” i “Electric” albuma. One zaista zvuče dobro i ne ostavljaju dojam “Oh ne, opet sviraju nove stvari, užasno je”, jer činjenica je da neki bendovi forsiraju novi materijal.

Jako smo sretni s ovim albumom. Ne možemo više redovito ići na turneje kao što smo nekada. Također, interesantno je da danas gotovo nitko kupuje albume, ali kada je riječ o bendu kao što je The Cult, naši fanovi zapravo i dalje imaju taj običaj. Dobar dio naših fanova i dalje kupuje naše albume.

Ali to je sigurno zato što je The Cult ipak i dalje relevantan bend i jer i dalje radite na svojoj glazbi, iako postoji toliko puno starih bendova koji kao da imaju tendenciju isprovocirati dozu nostalgije kod publlike. Dakle, ti sebe ne smatraš nimalo nostalgičnim tipom osobe?
Nikako, i u tome je stvar, to je ono što sam i želio reći. Ian definitivno ne živi u prošlosti, a ja volim prošlost, ali također ne živim u njoj. Živim za danas i guram prema naprijed. Nemam istu frizuru kao prije 30 godina, ne nosim istu odjeću. Volim živjeti u trenutku, u godini i desetljeću u kojem se i nalazim. Svjestan sam prošlosti, ne zaboravljam je, uživam i slavim je, ali ne živim u njoj. Mnogo bendova je ostalo u prošlosti i to djeluje užasno. Zato je važno spomenuti da je bilo uzbudljivo podsjetiti ljude na činjenicu da je The Cult izbacio tri nova albuma u zadnjih 10 godina. Ne sviramo samo “Fire Woman” i “She Sells Sanctuary”. Aktivni smo, radimo na novoj glazbi i želimo svirati s raznim bendovima, a ne samo s tradicionalnim. Možemo svirati sa ZZ Top, a također smo svirali i s Keane, Franz Ferdinand, možemo svirati sa Scorpionsima, Metallicom, Lennyem Kravitzom, Coldplay, itd.  Imali smo jako raznoliku prošlost, a muzika koju radimo na neki je način izdržljiva jer je iskrena, prava, nije lažna i ne trudi se biti nešto drugo. U jednom trenutku je bolja nego u drugom, ali smatram da u tome leži ljepota jednog pravog benda.

Bendovi su imali običaj loše svirati, a koncerti su znali biti loši zato što je ekipa u bendu bila prepijana ili nadrogirana. U današnje vrijeme svaki koncert je poput YouTube videa, jer to tako i mora biti. Sve mlađa publika voli gledati stvari u takvom formatu. Kada odu na koncerte oni žele vidjeti proširenu verziju onoga što pogledaju na svom iPadu ili Smartphoneu. Nije ih briga što je većina muzike unaprijed snimljena, oni samo žele izaći van i uživati u nečemu što je lijepo za gledati. Ali to je svijet u kojem trenutno živimo. Ne želim reći da je današnje vrijeme bolje ili lošije, mnogo toga danas djeluje komfornije, ali postoje također i neke loše stvari.

Da, u svakom slučaju je impresivno kako ste izgradili svoj unikatni stil i to je nešto prilično teško za postići. Pojasnio si neke svoje poglede o današnjoj glazbi, a što konkretno imaš za reći o rock sceni koja vlada u ovom trenutku?
Čini se da se rock glazba bavi s tri vrste. Prva su stari klasični rock bendovi, ljudi to vole. Zatim tu su bendovi poput The Culta, Soundgardena, nažalost oni su bili tu do tragičnih događaja od prije nekoliko tjedana. Ti bendovi stvaraju novu glazbu, rade nove albume, poput Alice In Chainsa. To su bendovi koji su aktivni i oni i dalje nastupaju. Pod to gledam i The Cult, mi prihvaćamo prošlost, ali živimo u sadašnjosti. I za kraj, tu su novi bendovi koji pretežito spadaju pod kategoriju novog metala. Za mene zvuče nekako isto. Možda je to zato što sam star, ali zvuče mi jako uniformirano. 50 posto toga što je nastalo nakon ’90-ih mi zvuči poput pop muzike s melodijama, s heavy metal gitarama. Nije baš unikatno i uzbudljivo i mnogim današnjim bendovima nedostaje nešto. Ne želim generalizirati, ali većinom je tako slučaj. Onda je tu i manja količina mlađih bendova koji rekreiraju zvuk starih bendova, poput Rival Sons, Blackberry Smoke ili Vintage Trouble. Oni žele poručiti “’70-e su bile kul, ajmo se vratiti tamo”. Možda još nešto propuštam što se događa.

A smatraš li da je pauza The Culta jedan od razloga zbog kojih ti i Ian još uvijek tako dobro surađujete?
Vjerojatno da, svakako da je bitno. Trebala nam je pauza, iako nikad nismo za ozbiljno uzimali neki ‘time off’ između 1983. i 1995. Bilo je to 20 godina posvećivanja svoga života The Cultu. To je ono što smo Ian i ja činili. Praktički sve je bilo na drugom mjestu, prijatelji, obitelj, veze, sve… Mislim da je uzelo danak mentalno, fizički i spiritualno. Smatram da smo napravili jedan jako zabavan album 1994., onaj s ovcom na naslovnici. “The Cult” je nekako i favorit fanova, a on je i otvorio novo poglavlje u kojemu je došlo do problema tipičnih za ovaj biznis i općenito do zamora. Sve je rezultiralo razilaženjem benda između ’95. i ’99. jer jednostavno više nismo imali snage.

Smatram da je pomoglo i da je važno. Ian i ja ovo nismo trebali napraviti iz financijskih razloga, što je lijepo. Ne slažemo se uvijek, imamo različita gledišta i poprilično smo različiti ljudi. Ponekad je borba nastaviti sa svime, ali što si stariji i što si duže u ovome, bitno je pronaći zajednički jezik. Zna biti teško. Sigurno znaš za sastave u kojem članovi ne mogu biti ni u istoj prostoriji zajedno, nastupaju zajedno na pozornici, ali se nemaju potrebu ni pogledati, već samo odu sa stagea. Mogao bih ih imenovati, ali ne planiram. Na istom mjestu će se naći samo za vrijeme nastupa na pozornici i ljudi će platiti masne pare da to dođu vidjeti. No to nije ni bitno dok god bend napravi dobar performans, ne moraju biti prijatelji.

Naprimjer Axl Rose i Slash? (smijeh)
Slažu se dobro. Znaš da smo prošle godine nastupali s njima. Ali kako da se najbolje izrazim? Oni imaju jako dobru poslovnu vezu. To je fer izjava. I više su nego sposobni raditi zajedno i odraditi još puno, puno novih nastupa. Dok god se ljudi pojavljuju, siguran sam da su sretni.

Poznato mi je kako se tvoj imidž tijekom godina mijenjao, baš kao i glazbeni stil. Međutim, smatraš da je The Cult imao kompletnu umjetničku slobodu bez ikakvih pritisaka od strane izdavačkih kuća? Pitam to jer su na kraju krajeva poznati po sličnim zahtjevima koje traže od muzičara…
Jesmo. Uvijek smo bili dio indie izdavačkih kuća. Ali unatoč činjenici da smo bili pod velikim izdavačima imali smo dovoljno slobode pa smo mogli raditi što smo htjeli u umjetničkom pogledu. To je bio jedan od razloga zašto smo se odlučili na nezavisne etikete. Bilo je perioda kada smo sami sebe stavili pod pritisak jer smo željeli imati novi hit ili smo htjeli da novi album bude bolji od prethodnog. Ali to je samo zdrav razum. Želiš biti bolji u onome što radiš. Ali u komercijalnim okvirima nikada nismo bili pod pritiskom. Bili smo pod engleskom indie etiketom Beggars Banquet, koji nam i dan danas izdaju albume. Naravno probali smo i s ostalima, ali većina naše glazbe je pod indie etiketom.

Ne znam kako je bilo u Hrvatskoj, ali znao sam neke ljude iz bivše države Jugoslavije, koji su nam rekli da smo bili prilično veliki tamo u ’80-ima. To je bilo još u razdoblju do ’89. U Njemačkoj smo bili baš prije pada Berlinskog zida, na turneji s Aerosmithom, i bili smo iznenađeni kako je sve ispalo zbog slobode i svega. Naravno, ti si Europljanka, ja živim u Americi, ali sam odrastao u Europi, gdje sam svirao posvuda, pa tako i u Berlinu mnogo puta. Ali upućen sam u sve što se događalo. Zanimljivo je i da na novom albumu imamo prilično jaku pjesmu “Deeply Ordered Chaos”.

Da, znam da ima dosta duboko značenje s obzirom da je povezano s terorističkim napadima u Parizu. Čini se da se takvi tragični slučajevi događaju prečesto u zadnje vrijeme…
Da, zapravo je povezana s onim što se dogodilo još prije Bataclana, iako smo poznavali ljude iz Bataclana, i svirali smo tamo najmanje tri puta. Osobno poznajem ljude koji su bili u tom trenutku tamo i u koje su pucali, ali su na sreću preživjeli. Iako, još 2001. smo napravili jedan mračan i težak album, nazvan “Beyond Good And Evil”. To je bio jedini put da smo potpisali za velikog izdavača. Jedna od pjesama s njega zove se “War”, album je izašao na ljeto, a par mjeseci kasnije se dogodila tragedija na 9. rujan. Nismo političan bend, humanisti smo, ali neki od tekstova pjesama su zabavni, dok su drugi pak ozbiljni.

Normalno je da se Ian dotakne i tih tema koje imaju utjecaja na čitav svijet…
Naravno, i bitno je naglasiti kako The Cult ne živi primjerice u ’89. To je dio naše priče. Još ’83. smo svirali po gothic klubovima, ali poznaješ povijest našeg benda. Od post-punk benda postali smo  bend za američke arene, što je teško za postići. Sretan sam zbog nevjerojatnog putovanja i prilike da još uvijek možemo doći i odsvirati na raznim mjestima. Usprkos svojoj dobi, još sam uvijek oduševljen što ljudi iz Hrvatske, Srbije, ili pak Brazila i Argentine vole The Cult. Još u ’80-ima nisam mogao ni pojmiti da bi se ljudima u tim zemljama mogao svidjeti moj bend. Mogao sam shvatiti za SAD, Englesku, Njemačku ili Švedsku. To mi je imalo smisla, ali zemlje poput tvoje sam doživljavao egzotičnima i s drugog svijeta, i nisam mogao percipirati da bi se ljudi mogli povezati s našom glazbom. U svim tim zemljama imamo nadprosječno puno fanova i ljudi su zaista strastveni oko The Culta.

S obzirom da si spomenuo Hrvatsku, imaš li možda nekakvu poruku za našu publiku? Ipak ste i sami svjesni povezanosti koju ste razvili s Hrvatima?
Ono što uvijek poručujem je da što su fanovi strastveniji i što su više uključeni u sam show, to bolje sviramo. Nismo video zaslon, mi smo ljudska bića, pravi smo bend i ništa nije nasnimljeno, pa je i uključenost publike od krucijalne važnosti kako bi svima bio dobar nastup. Mi smo prava stvar, oldschool smo, staromodni, pravi rock bend. I to nije nikakav problem sudeći po posljednjem putu kada smo svirali u Zagrebu. Bili smo i u onoj vašoj košarkaškoj dvorani, i u Splitu također. To je bio posljednji put u vašoj zemlji, bilo je zabavno. A interesantno je da smo jedva preživjeli prometnu nesreću koja nam se dogodila u Hrvatskoj.

Nešto sam čula o tome. Što se točno dogodilo tada??
Vozač busa je zaspao usred vožnje nakon nastupa u Splitu. Mislim da smo vozili prema Sloveniji i udarili smo u zaštitnu ogradu, a bus se prilično skršio. Nismo sletjeli izvan, ali znaš kako izgleda vaša obala, i cesta uz obalu. Bilo je dosta zastrašujuće.

Najbitnije je da je na kraju sve dobro prošlo…
Većina situacija ili ispadne prilično loše, ili skroz suprotno. Ali bilo je strašno jer smo svi spavali, a bus je udario u ogradu, tako da je to naša jeziva hrvatska pričica. Ali da, ljudima će se svidjeti nastup, samo im poručite da se pojave i zabave.

Muziku podržava
Stisni