The Beatles (1960. – 1970.)

26914

Vrijeme radnje: 6.7.1957. / Mjesto radnje: lokalna crkva St. Peter, Woolton, predgrađe Liverpoola. Društvo mladića između 15 i 17 godina se međusobno upoznaje.

Tada zajednički prijatelj Ivan Vaughan pomalo bahatom i agresivnom momku, koji već ima svoj bend Quarrymen, nazvan po Quarry Bank Grammar School, predstavlja nježnog debeljuškastog dečkića od 15 godina, koji svira trubu, gitaru i uči klavir, a iznad svega voli rock’n’roll i može vrištati kao Little Richard. Agresivcu je ime John Lennon, a ovom malo nježnijem Paul McCartney.

Lennon je već onda, kao što će to pokazati u daljnjem životu, bio buntovnik, u stalnom sukobu s autoritetima, vječiti cinik, grubijan i sarkastičar. Ismijavao bi i vrijeđao sve koji bi mu se našli na putu, s omiljenom metom – ljudima u invalidskim kolicima: “Kako to da ste izgubili noge? Naganjali ste ženu?”

Za razliku od nepristojnog Lennona, McCartney uglavnom nije bio takav, iako je mogao i znao biti bezobrazan. Paul je bio odličan učenik, bistar, omiljen u razredu i to podjednako među profesorima i učenicima.

Osim što su imali neograničenu ljubav za rock’n’roll, skiffle (englesku mješavinu američkih country, folk i blues stilova koju je popularizirao Lonnie Donegan) i gledanje nastupa Elvisa Presleya, budući dinamični duo je imao još jednu zajedničku crtu: obojica su ostali bez majke kao tinejdžeri.

McCartneyeva majka Mary je umrla od raka dojke (“mother Mary comes to me, speaking words of wisdom: Let It Be“) krajem 1956., a Lennonovu mamu Juliu (“Half of what I say is meaningless, but I say just to reach you, Julia“, pjesma “Julia”, “White Album”) je u srpnju 1958. pregazio policajac koji se vraćao s dužnosti i zabunom umjesto kočnice pritisnuo gas.

Obiteljske tragedije su dodatno zbližile dečke i učinile da se povežu na dubljoj razini te da izlaz za nagomilanu bol potraže u muzici.

Ipak, Lennonov odnos s roditeljima je mnogo kompleksniji, iz nebrojeno puno razloga: veći dio života s majkom se viđao samo povremeno, otac je bio na brodu, a odgajala ga je majčina sestra, teta Mimi. Majka i teta Mimi kao da su zamijenile uloge – strogu, autoritativnu, ozbiljnu ulogu majke igrala je teta, dok je mama Julia bila zabavna, neopterećena, pomalo neozbiljna osoba željna dobrog provoda i zabave, kojoj bi bilo kakvo igranje uloge organa javnog reda i mira bilo mrsko i nepodnošljivo. Također, dok je još bio malo dijete su ga pitali s kim bi radije živio i nakon što se prvo odlučio da želi s tatom, poslije se predomislio i ostao živjeti s majkom. Koja ga je neko vrijeme nakon toga proslijedila teti.

Mali Richard Starkey, poznatiji kao Ringo Starr, za razliku od Lennona nije imao problema s dilemama živjeti s majkom ili ocem. Naime, njegov otac je napustio majku i njega dok je bio jako mali. Tek nakon rođenja, u vrijeme nemilosrdnog bombardiranja grada, mali Richard je plakao i plakao i plakao kao ljuta godina. Tek je tada majka, svladana panikom i strahom za goli život, primijetila da malog sina drži za noge i da mu tijelo visi.

Richie, kako su ga od milja zvali, imao je najteži start u životu – majka je istovremeno često radila više poslova, a on je imao velikih problema sa zdravljem što ga je priječilo u redovitom pohađanju škole. Zbog teških boleština mali Richie bijaše osuđen na dvogodišnji boravak u sanatoriju. S 13 godina napušta školu koju više nije mogao polaziti zbog alergija i problema s dišnim putevima.

Mama se preudala za Harrya Gravesa, koji je Richardu bio dobar roditelj i koji ga je poticao da se bavi muzikom, štoviše, kupio mu je prvi set bubnjeva i to onako kako bi napravio svaki pošten Hrvat, na kredit.

Jedini član koji je odrastao u obitelji s oba biološka roditelja, George Harrison u grupu Quarrymen dolazi početkom 1958., na preporuku Paul McCartneya, starijeg mu školskog kolege. Prema vlastitom priznanju, McCartney je učio gitaru iz iste knjige kao i Harrison, ali dok je Paulov (a i Johnov) tadašnji doseg bio poznavanje akorda, Harrison se ambiciozno upustio u gitarske solaže, čime je u bend ušao u ulozi glavnog gitarista.

To će biti dan!
Sredinom 1958. grupa Quarrymen obavlja povijesnu rabotu: odlazi u studio i snima prvu pjesmu, obradu Buddy Hollya “That’ll Be The Day”, koju su na tada modernim šelak pločama za sitne novce odštampali u nekoliko primjeraka.

Muziku podržava

Quarrymen se nisu ni po čem drugom razlikovali od drugih liverpulskih bendova osim po jednom: njihovi članovi, a naročito John, Paul i George su svaki trenutak predaha u školi koristili da nešto zasviraju. Svirali su i u svojim domovima, s kupaonicom kao najboljim mjestom za svirku uslijed odlične akustike.

I dok su Jim McCartney te Harold Harrison sa suprugom Louise ponosno primali momke na sviračke probe u svoje domove, Lennonova teta Mimi nije bila tako oduševljena. A i zašto bi? Prvo, Paul i George su bili nešto mlađi od Johna, izgledali su kao kikači, drugo, McCartney i Harrison su bili iz radničkih obitelji, za razliku od njih koji su bili srednja klasa, a treće, i nesumnjivo najgore, svirali su tamo nekakav rock’n’roll, glazbu koja čvrstu, strogu, konzervativnu osobu s obje noge na zemlji poput nje nije mogla nikako impresionirati.

“Radije se primite knjige!” vjerojatno bi im rekla u prolazu tijekom susreta u njenom domu. Možda joj je najdraži član bio tada basist Stuart Sutcliffe, Lennonov dobar prijatelj koji je jako volio slikati, a za rock muziku je ipak imao nešto manje entuzijazma.

Novi šok je uslijedio 1960., kada je Lennon svojoj teti rekao da s bendom ima gaže u Hamburgu. Bilo je to 15 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i Njemačka nije ni blizu bila nalik zemlji kakva je sada.

Život u Hamburgu je donio serije iscrpljujućih višesatnih nastupa svaki dan (odnosno noć), koji bili popraćeni hektolitrima pive i pokojom tableticom za otklanjanje znakova umora, bilo da je riječ o legalno prepisanoj ili ilegalno konzumiranoj.

Malo prije toga ime benda Quarrymen se pretvorilo prvo u Silver Beetles, pa skraćeno The Beatles. Kumovi se smatraju Stuart Sutcliffe i John Lennon, prema uzoru na Buddy Hollya i njegove Cricketse, a pretvorba drugog E u A je učinjena da se i na taj način pokaže sklonost prema beat muzici.

Vječito promjenjivo mjesto bubnjara je na dulje vrijeme zauzeo Pete Best. Posjet Njemačkoj završava nepredviđenim tijekom: otkriveno je da je Harrison premlad, te je u kratkom postupku deportiran kući, a ostali su slijedili njegov primjer i vratili se u Liverpool.

Ipak, u tom periodu uspostavljene su veze s Njemačkom koje su ostale neraskidive: Klaus Voorman, momak iz Hamburga, dizajnirao je poznat omot za album “Revolver” te poslije svirao na Lennonovim solo pločama i u grupi Manfred Mann, a velika ljubav Stuarta Sutcliffea, Astrid Kircherr, dizajnerica, patentirala je poznatu frizuru ‘bitlsicu’.

Hamburg je bio sjajno mjesto gdje će budući najbolji bend na svijetu izbrusiti svoje vještine. Moguće je primijetiti da su njihove izvedbe, čak i kad bi zašle u najgoru sferu pimplanja i instrumentalnog samozadovoljavanja, uvijek imale nešto od poznate njemačke discipline, ekonomičnosti i postojanosti (osim “Revolution No.9”, to je ipak nenadmašno). Nakon povratka u Liverpool, nemali broj posjetitelja njihovih koncerata ostao je zatečen sviračkim napretkom.

Nije problem vidjeti kako je do tog došlo. U Hamburgu su se momci morali izboriti za pažnju pred kurvama, siledžijama, umornim mornarima i šljakerima te ostalim cvijećem tadašnjeg njemačkog društva. Pravilo je bilo jedno: budite dobri na sceni. I bili su: sviralo se satima, rock hitovi, rhythm and blues, soul, obrade, urlanje, energija, šale i pošalice na sceni… i nije se pitalo za vrijeme. A poslije… bilo je… veselo…

“Sjećam se jedne noći, George je stvarno previše popio. Otišao je u krevet, svi smo spavali u istoj spavaonici, i usred noći se okrenuo i ispovraćao kao životinja. Iduće jutro, čistačica je to odbila počistiti jer je stvarno gadno izgledalo. George joj je odgovorio neka izvoli to počistiti jer joj je to posao. Međutim, ta bljuvotina je tamo stajala i svatko tko je htio mogao je to doći i pogledati.

Čak je to dobilo nadimak: ‘Stvar’ i svakim danom je rasla, jer su tamo bili i čikovi, limenke pive i slično. Kroz dva tjedna, šef Star Cluba, gdje smo nastupali, uletio je u spavaonicu i pokupio to. Mi smo ga slijedili kao ožalošćeni na sprovodu, svi smo stajali oko kontejnera i govorili: ‘Zbogom, Stvari’.

Bila je to kompletna pogrebna procesija za Georgeovu bljuvotinu. Danas bi to vjerojatno završilo na eBayu, toliko su ljudi opsjednuti The Beatlesima” u nedavnom je intervjuu magazinu Uncut priznao Pete Best.

Vođen željom da se posveti slikanju, Stuart se povlači iz benda, a nedugo nakon toga, 1962. umire zbog krvarenja u mozgu, nakon čega se razvijaju brojne teorije zašto je to tako. Bilo kao posljedica nesretnog slučaja ili teorije zavjere, mjesto basista preuzima Paul McCartney.

Malo je poznato da je upravo Paul bio kao instrumentalist najjača karika u bendu. Vremenom će postati jedan od najutjecajnijih basista čije će melodiozne dionice nadahnjivati suvremenike Chrisa Hillmana iz The Byrdsa i Briana Wilsona iz The Beach Boysa, a osim toga postat će kompetentan bubnjar (odsvirat će bubnjeve na “Back In The USSR” i “The Ballad of John and Yoko”, te na ponajboljem svom solo albumu “Band On The Run”) i solo gitarist (vrtoglave solo dionice na pjesmama “Taxman” i “Ticket To Ride” su njegove), a njegovo sviranje klavira se može čuti na “Hey Jude” i “Let It Be”.

Kolega mu iz ritam sekcije Ringo Starr je često bio otpisivan kao loš bubnjar, vjerojatno zbog činjenice što se izuzetno rijetko upuštao u bubnjarske solaže za razliku od Gingera Bakera iz grupe Cream, Keitha Moona iz The Who, ili Johna Bonhama iz Led Zeppelina. Ono što se često zaboravlja jest da je Ringo patentirao vlastiti stil, šarmantan, pomalo šlampav i zveckav, ali na kilometre prepoznatljiv, te važan sastojak u zvuku The Beatlesa.

Snimka iz 1966., B-strana singla “Paperback Writer“, psihodelična pjesma “Rain” najbolje svjedoči kako je Ringo mogao svojim bubnjanjem preoteti pjesmu iz ruku Lennona i McCartneya te je pretvoriti u svoju, a uvid u studijsku arhivu snimaka daje nevjerojatnu činjenicu, da je od njih četvero upravo Ringo najmanje griješio prilikom snimanja.

George je također kao i Ringo u svom sviranju posjedovao crtu ekonomičnosti, odnosno iz minimalnog vremena za soliranje je izvlačio maksimum učinka. Ni George nije bio razvikan instrumentalist, ali je njegovo sviranje bilo mudro, promišljeno i zrelo. Vremenom će još razviti tehniku sviranja sitara, i posebno slide gitare koju će dovesti na vrlo visoku razinu.

Šef grupe u mlađim danima i njen idejni začetnik, John Lennon, svoje je deficite u sviranju gitare nadoknađivao lajavošću na koncertima i nevjerojatnom dozom samopouzdanja. “U grupi, on je bio naš mali Elvis” Paul će pripomenuti. I doista, on je bio taj koji je u ranim danima osvajao simpatije publike svojim duhovitim upadicama, čime je dizao atmosferu i od čega je profitirao cijeli bend.

Life with Brian
“Pa što to nam dovodi gospona Epsteina?” uskliknuo je mladi George Harrison krajem daleke 1961., u prvim trenucima susreta s fensi-šmensi Brianom Epsteinom, vlasnikom prodavaonice ploča, propalim glumcem, i menadžerom u usponu.

“Bilo mi je dosadno u životu samo prodavati gramofonske ploče, htio sam neku zanimaciju” rekao je Epstein, puno, puno poslije. Odgovor je zapravo jednostavan: jedan je mladić tražio ploču “My Bonnie” na kojoj su The Beatlesi prateći bend sugrađaninu Tonyu Sheridanu. Otišao se Brian interesirati obzirom da za njih nikad nije čuo. A zašto i bi? Iako je iz istog kvarta odakle i Cavern Club, Epstein nikad prije nije čuo za The Beatlese. Uostalom, Epstein je iz fine familije, situiran, vodio je svoj tihi obrt, što bi on imao veze sa underground klupskim rockerima kad više voli lijepo odijelo nego ‘izraubane’ traperice.

“Ono što ih je krasilo, bila je njihova scenska pojavnost, velika količina osobnog magnetizma i uzbuđenja koje su davali publici. Odmah su me fascinirali.” na ovaj je način Brian objasnio svoj prvi susret s The Beatlesima na njihovom radnom mjestu u Cavern Clubu. Tako je nekako počela jedna od najpoznatijih i vjerojatno emocionalno najintenzivnijih veza menadžer – klijent u povijesti.

Epstein je bio sve što John, Paul, George i Pete Best nisu: imao je svoje ‘geografski kontrolirano’ porijeklo, bio je čovjek ‘plemićkih’ manira, teatralnih gesti, ljubazan, diplomatičan, uostalom, volio je kazalište, a njegova bolna točka je bila homoseksualnost.

You’ve Got To Hide Your Love Away“, oporo i gorko će Lennon pjevati 1965., a jedna od interpretacija glasi da je poruka upućena upravo Epsteinu koji je, ako ćemo vjerovati Johnovom sjećanju, bio zaljubljen u Lennona. Bilo to samo radi senzacionalizma i provociranja ili zbog iskrenog priznanja, Lennon će poslije potvrditi da su postojala njegova seksualna druženja s Brianom, a pojedini biografi (odnosno Albert Goldman) će tu činjenicu napuhati da je ‘Lennon pod utjecajem Epsteina postao homoseksualac u potpunosti’. Hm, hm…

Epstein je bio taj koji je dotadašnje odrpance upristojio i obukao u odijelo, disciplinirao njihove koncerte, što će reći da više nije bilo višesatnih maratonskih setova praćenih konzumiranjem hrane i pijače na sceni te davanjem vritnjaka i svađanjem koja će pjesma ići sljedeća, nego odmjerenih, ali energičnih jednosatnih nastupa s unaprijed određenim rasporedom pjesama koje će se svirati.

Brian Epstein će doći do genijalnog producenta Georgea Martina, urediti uvjete ugovora s diskografskom kućom EMI, te pomagati da javni istupi članova grupe budu ‘onak kak se šika’.

Epsteinov rad kao menadžer The Beatlesa je bio izložen brojnim napadima i optužbama: konkretno, od svake prodane ‘sitnice’ (bedža, značke, lutkice, postera ili sličnog) sa znakom The Beatlesa četvorka bi dobivala 1 %. Svaka ploča prodana u Britaniji bi The Beatlesima priskrbila 1 peni, dok bi u SAD i Kanadi dobili 5 centi od prodane ploče (koja bi koštala između 3 i 4 dolara u dućanu).

Diskografskoj kući EMI će Epstein dozvoliti nakon isteka inicijalnog ugovora u lipnju 1965. još 17 mjeseci poslovanja pod istim uvjetima. Usporedbe radi, u isto vrijeme The Rolling Stones su u svoju korist promijenili uvjete postojećeg ugovora u diskografskoj kući Decca te dobili još milijun i 250.000 funti bonusa.

Epsteinu je 1964. došao čovjek koji se predstavio kao poslovni savjetnik i potaknuo Epsteina da skloni novac na Bahame, u cilju izbjegavanja poreza. Epstein je odmah sklonio 750.000 funti. Nakon toga, ni novac ni taj frajer nisu više viđeni.

Također se Brian nije iskazao kad je trebalo pregovarati oko prihoda za film “A Hard Day’s Night”, a poslije njegove smrti u kolovozu 1967. će na vidjelo doći stavka ugovora po kojoj bi devet godina nakon njegovog isteka Brian primao 25 % prihoda od prodanih ploča The Beatlesa. To Brian nikad nije objasnio The Beatlesima.

Ipak, Epstein će se bratsko-očinskom brigom ophoditi prema The Beatlesima: on je bio zaljubljen u njih kao u entitet i ljubomorno ih je čuvao kao dijete svoju zlatnu koku. Pardon, najdražu igračku.

Veza Epsteina i The Beatlesa je bila vrlo kompleksna i strahovito intenzivna: nepredvidiv kakav je već bio, Lennon će u više navrata braniti Epsteina do zadnje kapi krvi. “Bez Briana mi ne bismo uspjeli. I obrnuto.” rekao je svojedobno. I vjerojatno je u pravu.

S druge strane, Lennon bi našao vremena da ga izvrijeđa kao zadnjeg šmrkljivca. “Napisao sam svoju autobiografiju, kako da je nazovem?” pitao je Epstein definitivno najkontroverznijeg Beatlea. “Probaj sa: Židov derpe!” odvratio mu je Lennon. Poslije se Brian odlučio za naslov “A Cellarful of Noise”, dok je Lennon predlagao “A Cellarful of Boys”.

Paul McCartney, kao čovjek koji je u The Beatlesima imao najveći smisao za biznis, o Brianu je mislio malo drugačije nego Lennon: “Zaribali su nas za milijune, ali na kraju bilo je glupo bilo koga tužiti. Sve je to Brianova pogreška. Bio je zelen i nezreo.”

Iako se na rad Briana Epsteina danas gleda prilično kritično, treba reći da bi se mnogi tadašnji menadžeri i agenti snašli, u najboljem slučaju podjednako, a vjerojatno čak slabije nego Epstein.

Diskografska industrija je bila mlada grana još uvijek u razvoju, i s izuzetkom Elvisa Presleya, nitko prije The Beatlesa nije tako privukao pažnju tolikog broja publike. Još uvijek je to bio period bacanja prvih mačića u vodu, i nažalost, jedan od tih mačića bit će i sam Brian Epstein.

Hrvatskim rječnikom rečeno, Epstein je bio jako dobar PR, i prosječan menadžer, u smislu vještine borbe za što bolju financijsku dobrobit. Stresan život, i ono što mu je predstavljalo najveću prijetnju, mogućnost da izgubi The Beatlese nakon isteka ugovora s njima 9.10.1967., uzelo je svoj danak.

U zadnjoj godini života njegov utjecaj na The Beatlese će jenjavati: prvo će krajem kolovoza 1966. John, Paul, George i Ringo obustaviti turneje, a onda, u lipnju 1967., izdat će album šarenog i psihodeličnog omota “Sergeant Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, suprotno Brianovim željama za jednobojnim koricama. Njegova će molba ipak biti uslišana na “White Albumu”, izdanom u studenom 1968.

Te lude i psihodelične 1967. jedina konstanta u životu Briana Epsteina bit će depresija i konzumacija velikog broja tableta od kojih se izdvajaju dvije skupine: one pilule koje će ga smiriti i uspavati navečer i one koje će ga razbuditi i podići ga sutradan ujutro. Rad u uredu bit će sve neredovitiji, a izgled sve zapušteniji.

“Brian je pukao” bio je komentar Johna Lennona svom prijatelju u kolovozu 1967., “Jako smo zabrinuti za njega. Ali ne znamo što da napravimo s njim.” 27.8.1967. svijetom je prošla vijest da je Brian Epstein preminuo od prevelike doze tableta.

“Znao sam da smo u banani” rekao je John. “Nisam uopće imao ikakvih primisli o tome da možemo raditi išta drugo nego svirati muziku i bio sam jako uplašen. Mislio sam: naše vrijeme je prošlo.”

Producentski život Georgea Martina
1962. vrijeme The Beatlesa je tek dolazilo: novoustoličeni menadžer Epstein je imao zadatak naći producenta i ugovor s diskografskom kućom.

“Bili su vrlo zanimljivi kao ljudi. Nisam u njima vidio sjajne pjesmopisce ili glazbenike. Bio sam siguran da njihovo pisanje pjesama nema neku komercijalnu budućnost.” riječi su George Martina, njihova producenta, čijim su zalaganjem potpisali (suvišno je kazati – za kikiriki) za malu diskografsku etiketu Parlophone (podetiketu moćne grupacije EMI).

A četvorica su imala itekako razloga za slavlje, jer su ih odbile gotovo sve diskografske kuće. Posebno bolna odbijenica stigla je iz kuće Decca, obrazložena tvrdnjom da zvuk gitara izlazi iz mode. Decca će poslije preuzeti The Rolling Stonese, koji će svoj imidž pažljivo graditi na osnovama The Beatlesa (odnosno anti The Beatlesa).

Prvo mimoilaženje u stavovima je već bilo na odabiru prvog singla: dečki su predlagali “Love Me Do” Lennona i McCartneya, dok je Martinov favorit bila pjesma “How Do You Do It” uz objašnjenje da je to sigurni broj jedan. “Love Me Do” je dogurala do broja 17 na britanskim ljestvicama krajem 1962., a “How Do You Do It” je ispunila Martinovo proročanstvo godinu i pol kasnije u izvedbi sastava Gerry and The Pacemakers. Iz ove sličice je moguće vidjeti samouvjerenost u vlastite kapacitete kod Lennona i McCartneya.

Martin će inicirati još jednu promjenu, a to je da će zahtijevati boljeg bubnjara, barem za snimke u studiju. Pri tom nije znao da je Johnu, Paulu i Georgeu Pete Best išao na živce i da su ga se htjeli riješiti. Best je u svakom slučaju imao svojih bubnjarskih i ljudskih kvaliteta, ali po svom karakteru je uvijek stršao od ostalih: bio je tiši, zatvoreniji, odmjereniji, dok su ostala trojica bili šaljivdžije.

Liverpool je inače poznat po svom humoru, a u jezičinama prvenstveno Lennona, a nešto manje McCartneya i Harrisona, stvar će narasti do neslućenih visina. Vruć krumpir donošenja loših vijesti preuzet će, milom ili silom, Epstein, dok se s ostalima Best neće ni vidjeti po tom pitanju.

Zlosretnog bubnjara će zamijeniti Ringo Starr, do tada bubnjar grupe Rory Storm and the Hurricanes, koji će po karakteru savršeno odgovarati preostaloj trojici: umjereno lajav, autoironičan, bezobrazan i ‘tupast’, ali u isto vrijeme vrlo nekonfliktan i blag.

U kratkom roku upravo će Ringo postati najpopularniji Beatle. “Zašto, po tvom mišljenju, ti dobivaš više pošte od fanova nego ostali?” bilo je pitanje jednog od novinara u najvećem jeku ‘beatlemanije’. “Ne znam. Valjda je to zato što mi više ljudi šalje pisma.” glasio je Ringov odgovor.

Čovjek koji je u toj priči prošao najgore, Pete Best, ipak je uspio ostvariti kakvu takvu karijeru glazbenika: čak je 1966., na vrhuncu ‘beatlemanije’ imao album koji je čak došao u britanski TOP 10. Riječ je o albumu “Best of The Beatles” (Best iz The Beatlesa), koji je publika pobrkala s albumom najvećih hitova grupe The Beatles. “Znao sam da će daleko dogurati. Svi smo to znali. I znao sam da će mi nedostajati zabava i zafrkancija uz sve to.” rekao je Best novinarima, uvijek zainteresiranima za kopanje po tuđem razočaranju.

Pliz, pliz…
Prvi singl, “Love Me Do” s B-stranom “P.S. I Love You” se vrtio po radiju, te umjereno dobro prodavao. “Sedamnaesto mjesto pjesme ‘Love Me Do’ nas je uvjerilo da ćemo se probiti” tvrdio je McCartney, iako se još i dan-danas priča kako je 10.000 kopija kupio sam Epstein.

Sljedeći singl, izdan u siječnju 1963.,”Please Please Me” uz B-stranu “Don’t Ask Me Why” otišao je do broja jedan. Lennonovo čedo, “Please Please Me” je svoj život počela kao iznimno polagana tužaljka inspirirana Orbisonovom “Only The Lonely”.

Na Martinovo inzistiranje pjesmi je ubrzan tempo i dodani su prateći vokali. “Gospodo, upravo ste napravili svoj prvi broj jedan hit”, obznanio je Martin nakon završetka rada u studiju. “George Martin nam je tada pokazao da vidi dalje od onog materijala što smo mu donosili i nudili” poslije je rekao McCartney.

Vrata su se tada počela otvarati: ponude za gaže su pljuštale. Ali dva singla ne znače još ništa, nego treba snimiti dugosvirajući album, i to što je moguće prije da se kapitalizira uspjeh singla “Please Please Me”.

11. veljače 1963., je jedan od radno najtežih dana u povijesti: cjelodnevno snimanje prve LP ploče “Please Please Me”, od 10 ujutro do 10 navečer uz pauzu za ručak. Zbog gaža nemoguće je naći novi termin. Lennonovo grlo je bilo u teškom stanju, pio je tablete, a za dvanaest sati je trebalo snimiti veći dio prvog albuma, odnosno u studiju pravilno reproducirati ono što se nudilo redovitim posjetiteljima u klubu Cavern. Dakle, energija, šarm, balade, obrade poznatih pjesama, a i malo dobrog rock’n’roll urlanja.

Na koncu studijskog rada, navečer, ostala je još jedna pjesma da kraj debi albuma bude podjednako eksplozivan kao i početak. Lennon je jedva pričao, a ovu pjesmu treba oderati iz petnih žila. Ako ne uspiju iz prve, nema ponavljanja. Ringo počinje bubnjati, gitare su uključene, bas pulsira, a John je u mikrofon zarevao: “Well, shake it up baby now“, dok prateći vokali McCartney i Harrison pravilno odgovaraju: “Shake it up baby“, Lennon dodaje “Twist and shout“, dok Paul i George odzvanjaju “Twist and shout“.

Rizik se isplatio, snimka je uspjela. Jedna od najboljih obrada ikad. Šećer na kraju velikog dana. Precizni kroničar Mark Lewisohn je izračunao: “Teško je naći u povijesti rock muzike bolje potrošenih 585 minuta u studiju.”

Objavljen 22.3.1963., album “Please Please Me” je zauzeo vrhove top lista u Velikoj Britaniji i službeno je počela ‘beatlemania’. “Please Please Me” je kolekcija autorskih pjesama i popularnih koncertnih favorita. Album otvara antologijsko McCartneyevo vrištanje “I Saw Her Standing There“, a zatvara “Twist And Shout“. Unutra se nalaze još dva broja jedan, naslovna pjesma i “Do You Want To Know A Secret“, koju je otpjevao George Harrison, a poslije će se popeti do vrha u izvedbi Billy J. Kramera i Dakotas.

Misery” i “There’s A Place” će također pronaći svoj put do obožavatelja. Danas je suvišno, a onda je bilo suludo tvrditi kako su potencijali liverpulske četvorke još skriveni. Iako su posao dobili prvenstveno kao klupska i koncertna atrakcija, nevjerojatno je koliko će napredovati kao skladatelji, tekstopisci i aranžeri u tako malo godina.

Izrazito naporan tempo imao je dvostruki učinak: stalno su svirali, često u nemogućim uvjetima (to je ono kada hrpa curica počne vrištati, a ni dečki ne zaostaju), bili su zajedno i stvorili neku vrstu mikrokozmosa. Njihova međusobna povezanost je tada bila iznimno jaka. Pogotovo John i Paul su provodili vrijeme skupa.

She Loves You“, “From Me To You” i “I Want To Hold Your Hand” su bili sljedeći singlovi, naravno da su dogurali do broja jedan, a sve tri pjesme su primjer kolaboracije dvaju genijalaca. “She Loves You” je napisana na rijedak slobodan dan (!), koji su John i Paul provodili isto kao i inače, s gitarama, povremeno s klavirom. Uostalom, taj njihov posao i nije bio posao kad su radili ono što su toliko voljeli.

Sljedeći album “With The Beatles” izlazi krajem 1963. i ponavlja formulu prvijenca. Najbolja je pjesma Paulova “All My Loving“, dok u uvodnoj “It Won’t Be Long” će Lennon malo eksperimentirati s akordima, uz zamjetan uspjeh. Na toj se ploči nalazi i Harrisonova prva autorska stvar “Don’t Bother Me” (ne računajući instrumentale) koja donosi zanimljivu strukturu, ali glas samog autora previše vuče na Lennonove vokalne manirizme.

I Wanna Be Your Man” pjevat će Ringo prije nego što će John i Paul tu pjesmu dati mladom i perspektivnom Micku Jaggeru i njegovom bendu na obradu, a “Roll Over Beethoven“, “Money” i “Please Mister Postman” će pokazati visok interpretatorski potencijal.

Poznati magazin Times će u “Not A Second Time” primijetiti eolske kadence i usporediti pjesmu s radom Gustava Mahlera. “Do dana današnjeg nemam pojma što su eolske kadence. Zvuči kao vrsta egzotičnih ptica” Lennon će kasnije prokomentirati Timesov kompliment.

Večeri poslije teških dana
Nakon izvrsnih albuma koji su više djelovali kao kolekcije uspješnih singlova + obrade poznatih favorita “Please, Please Me” i “With The Beatles”, izdan je album “A Hard Day’s Night“, koji je bio zamišljen kao soundtrack pripadajućeg filma kojem su pridodali nekoliko svježih originalno napisanih skladbi.

Iako se bavi ljubavnim temama, “A Hard Day’s Night” posjeduje razornu, gotovo punkersku neurotičnu energiju i nevjerojatan šarm, te se s pravom smatra remek-djelom ranog razdoblja The Beatlesa.

To je prvi i jedini album The Beatlesa u potpunosti načinjen u manufakturi Lennona i McCartneya, s tim da je Lennon taj koji suvereno dominira pločom, od 13 pjesama općenito se smatra da je on napisao 10, dok je Paul napisao i otpjevao “And I Love Her“, “Can’t Buy Me Love” i nepravedno zaboravljenu baladu “Things We Said Today“.

Lennon će po prvi put jasno i glasno zapjevati o svojoj poznatoj paranoji, ljubomori i posesivnosti, u “You Can’t Do That” koju će upakirati u prilično umilnu melodiju (nakon “You Can’t Do That” će slijediti “Run For Your Life”, “Don’t Let Me Down” i “Jealous Guy” s istim ili sličnim motivima), a McCartney otvara niz iznimno popularnih srcedrapajućih balada s “And I Love Her“, nakon koje će slijediti “Yesterday”, “Michelle“, “Here There And Everywhere“, “She ‘s Leaving Home“, “The Long And Winding Road” i “Let It Be“.

Album “A Hard Day’s Night” se doista doima kao da je napravljen nakon teškog dana, ali plijeni pažnju svojom energičnošću i entuzijazmom te ostavlja dojam da su unatoč nevjerojatnoj popularnosti, četvorica čupavaca i dalje šljakeri iz susjedstva koji ‘hrmbaju’ od jutra do sutra te im ostaje minimalno volje i snage za radosti slobodnog vremena, a svirka im je jedini izlaz iz prilično sulude svakodnevice. Što je uostalom bila i istina.

Unatoč svim tim zamjetnim uspjesima, 1964. se godina može nazvati teškom godinom za The Beatlese. U današnje vrijeme bendovi uzimaju prvo jednu godinu za snimanje albuma, pa jednu godinu za svjetsku turneju, jednu godinu za odmor, pa onda za snimanje filma isto godinu, zatim za oporavljanje od snimanja filma, pa pripremu za snimanje albuma… e a kod The Beatlesa je sve to stalo u jednu godinu i još ih nitko ništa nije pitao.

Nakon albuma “A Hard Day’s Night” i istoimenog filma, te svjetske turneje, na redu je bilo, pogađate što, snimanje novog albuma, naravno. Ne čudi što su se osjećali izmoreno, potrošeno i što su novu ploču krstili zapravo vrlo depresivnim imenom “Beatles For Sale“.

Taj album je po svemu sudeći korak natrag, jer donosi stari omjer originalnih pjesama i obrada u iznosu pola-pola. Lennon otvara s moćnom “No Reply“, slijedi isto takva “I’m A Loser“, a onda su razbacane po špranci naštancane stvarčice “Baby’s In Black“, “I Don’t Want To Spoil The Party“, “Every Little Thing” i drugi ne toliko inspirirani momenti, na primjer, Lennonovo urlikanje na “Mr. Moonlight“.

Ipak, album ima svojih svijetlih točaka, uz gore navedene tu su “Eight Days A Week“, “What You’re Doing” i kompetentna obrada “Kansas City/Hey Hey Hey Hey“.

U stanju smanjene inspiracije momci su izbacili još jedan album broj jedan, a da povremeno loš materijal na albumu bude skroz zanemaren, pobrinuo se sjajan najavni singl, feedbackom Harrisonove gitare natopljena “I Feel Fine“, praćena podjednako dobrom B-stranom “She’s A Woman“, prema alternativnim tumačenjima, McCartneyeva diskretna posveta marihuani, s čijim ih je blagotvornim i manje blagotvornim efektima, prema legendi, upoznao Bob Dylan osobno 1963.

Krajem 1964. štošta se događalo u svjetskoj pop glazbi: Brian Wilson iz The Beach Boysa se odlučio maknuti s turneja i posvetiti radu u studiju, Bob Dylan će otkriti čari električne gitare, a Jagger i Richards svoj skladateljski talent. Veliki afroamerički skladatelj Sam Cooke (“A Change Is Gonna Come”, “Bring It On Home”, “Good Times”) će biti ubijen, a Martin Luther King prima Nobela za mir.

Te godine, 1964. na red stiže osvajanje Amerike. Zvuči suludo i pomalo apsurdno, tek iz trećeg pokušaja. Naime, raniji njihovi singlovi ni albumi nisu se uspijevali nametnuti na američkom tržištu, no sve se to promijenilo gostovanjem u poznatom showu Eda Sullivana. 4.4.1964. polazi im za rukom da im singlovi budu redom na prvom, drugom, trećem, četvrtom i petom mjestu američke top-liste.

U pomoć!
Nakon promašaja kojeg nitko nije primijetio zvanog “Beatles For Sale”, Lennon i McCartney su pomalo nesvjesno zaronili u novo i neistraženo područje: ispovjednih pop pjesama koje će imati angažiranost folka, a instrumentarij rocka.

Novi album se zove “Help!” prema istoimenoj pjesmi koja ne samo da nadmašuje sve što su napravili do tada, nego predstavlja hrabru diverziju – u umilne i nježne tonove zakopati pjesmu o općoj nesigurnosti, ovisnosti i bespomoćnosti.

Publika pjesmu prihvaća u maniri ‘Lennon se, eto, malo šalio’, ali neće proteći dugo da shvate kako John ima puno ozbiljnije stvari za podijeliti, ne samo s publikom, nego i sa psihijatrom. McCartney se usuđuje objaviti svoje čedo i najizvođeniju pjesmu ikad, “Yesterday“, za koju se nikad ne zna koliko bi doista bila dobra da je nisu na radiju toliko forsirali.

Kao centralna tema se ipak nametnula “Ticket To Ride” koja unosi novi zvuk gitare, koji i danas djeluje moderno i svježe. Šaka u oko je minimalistička folky stvar “You’ve Got To Hide Your Love Away” koju neki smatraju prvom ljubavnom homoseksualnom pjesmom u pop glazbi, kao stvorenom za album Nirvane “Unplugged In New York”.

McCartney također piše sjajnu “I’ve Just Seen A Face“. Iako prilično solidan, cover “Dizzy Miss Lizzy” je ipak neprihvatljiv kao kraj albuma “Help!”, tim više što je grupa napravila zaokret prema tišim zvukovima i akustičnim gitarama.

Sve je primjetniji utjecaj Boba Dylana na The Beatlese, ali i obrnuto. Bob će u svoj zvuk uvesti električne gitare, a The Beatlesi će pojednostaviti svoje ritmove, uvesti u svoj zvuk više klavijaturističkih dionica te više pažnje posvećivati pitanju ‘Što mi to zapravo pjevamo?’.

Iste, 1965., godine stižu odlikovanja iz kraljičinih ruku. Urbana je legenda da su se neposredno prije tog povijesnog čina sva četvorica zatvorili u WC-u da se smire s malo trave. Ipak, vezano za odnos s plemenitim lozama, najpoznatija je ona Lennonova izjava iz kraja 1963., na koncertu kada ih je kraljica prvi put gledala: “Vi na jeftinijim mjestima plješćite. A ostali zveckajte svojim nakitom.”

Put prema bazičnom zvukovlju koje, paradoksalno, stvara kompleksniji dojam će se nastaviti i na idućem albumu “Rubber Soul“, koji je, prema mišljenju autora ove hrpetine redaka, najbolji album The Beatlesa. Izdan u prosincu 1965 i najavljen glazbeno jednostavnim singlom “We Can Work It Out” i, iz muzičkog kuta gledano, još primitivnijom skladbom “Day Tripper” koje zvuče zrelije nego 95% pjesama napisanih do tada, “Rubber Soul” je pomeo konkurenciju.

Brian Wilson iz The Beach Boysa je našao inspiraciju za svoje životno djelo “Pet Sounds”, a mnogi će se razbacivati po plesnom podiju uz funky rasturačine “Drive My Car” i “I’m Looking Through You“, country poskočice “Run For Your Life” i “What Goes On” ili pak sentiše “Girl“, “Michelle” i “In My Life“.

Svaka pjesma je zaokružena i upotpunjena cjelina, Harrisonovi doprinosi su također vrlo vrijedni, autorske pjesme “If I Needed Someone” i “Think For Yourself” nose pečat novog zvuka. George će se prihvatiti učenja sitara, tako da će folk balada “Norwegian Wood” prva upoznati svijet s indijskim glazbalima.

Utjecaj Boba Dylana je primjetan i na još jednom polju: album “Rubber Soul” će donijeti zavidnu dozu mizoginije i cinizma. Tako će glavni junak u “Norwegian Wood” zapaliti stan curi koja se u zadnji čas predomislila pa nije htjela podijeliti koji vrući trenutak s njim, “Run For Your Life” sve kaže već u naslovu, a ponešto još i u strofama (‘Bjež’ od mene, bolesno sam ljubomoran’), “You Won’t See Me“, “Think For Yourself”, “Girl” i “I’m Looking Through You” su ispunjene razočaranjem i rezignacijom.

Samo malo dečki, što se dešava, a prije samo godinu i pol do dvije ste pjevali “She loves you yeah yeah yeah, she loves you yeah yeah yeah, she loves you yeah yeah yeah yeah yeah“?

Revolver
Vrtoglavi rast profita muzičke industrije donio je i razvoj muzičkih studija, a isto tako razvoj muzičke opreme, a profit The Beatlesa otvorio je vrata da proširuju svijest. Turneje postaju jedna velika dosada: možeš svirati najgore što možeš, nitko to neće primijetiti.

Tako su publici kolege Stonesi usred vrištanja u pjesmi “Satisfaction” znali isporučiti temu iz crtića “Mornar Popaj sam ja” kao gitaristički solo. I naravno, nitko to ne bi primijetio ni čuo jer bi svi vrištali.

Kao i njihovi konkurenti iz daleke i prijateljske Kalifornije, Brian Wilson i sastav The Beach Boys, momci se sve više zavlače u studio. A tamo je mnogo toga novoga: ploče se više ne snimaju ni izdaju u mono zvuku, nego u stereu, postoje višekanalne snimke, a najdraža igračka je vjerojatno uređaj koji mijenja brzinu reprodukcije, što znači da se nešto lijepo može snimiti čak i kada se to pusti da svira unatrag ili pak su moguće kombinacije, dakle, snimiti nešto normalnom brzinom, pa stvar ubrzati ili po potrebi usporiti ili vratiti na normalu. Također su nova moda fade-in i fade-outovi i sve što nije konvencionalno.

Godina je 1966., i hipijevska kontrakultura sve jasnije buja. Engleska će osvojiti naslov prvaka svijeta u nogometu, godine su swinging Londona, revolucije u kulturi mladih u 1960-ima.Raznorazne tabletice su in, skromni folk ili bilo što depresivno je out.

A The Beatlesi nikad nisu izgledali veće, jače, neuništivije. Johnovi tekstovi postaju apstraktniji i apsurdniji, a glazba umrljanija studijskim efektima (“I’m Only Sleeping“, “Rain”, “Tomorrow Never Knows” su nacifrane narkotičkim tokovima misli, a “Dr. Robert” je navodna posveta svom dileru).

Također, John kao pravi promatrač svog života zna napisati ispovjednu pjesmu u kojoj će otvoriti srce, ali neće slušatelja zadaviti svojim teškim jecajima, dok Paul ostvaruje vrhunske tekstopisačke domete kao promatrač tuđih života (“Eleanor Rigby“, “Paperback Writer”) ili kao autor balada (“Here, There And Everywhere“, “For No One“), a kad mu malo inspiracija usahne, doći će mu na pamet dječja brojalica “Yellow Submarine“. Čovjek je bio u takvoj formi da se “Yellow Submarine” smatrala manjkom nadahnuća.

U travnju izdan singl “Paperback Writer“, donosi gotovo hard rock zvuk uz imitiranje harmonija grupe The Beach Boys. Paul će sličan postupak primjenjivati i kasnije, najuočljivije kod “Back In The USSR”. B-strana “Rain” je najbolja pjesma koju grupa Oasis nikad nije napisala. Sjajno bubnjanje, gitare, basovi i Lennonov drogirani vokal čine ponajbolju B-stranu u povijesti singlova.

Letvica očekivanja će ići još prema gore, kada u kolovozu stigne album “Revolver“. Objedinjujući jednostavnost ideja “Rubber Soula”, ali uz znatno kompleksniju produkciju i suptilniju igru s dodatnim instrumentima i pratećim zvukovljem, objedinjujući vrhunsku kvalitetu pjesama i kvalitetu snimaka, “Revolver” je univerzalno prihvaćen kao najbolji album The Beatlesa ikada, oni zajedljivi kritičari će uprijeti prstom u “Yellow Submarine” i “Love You To” kao primjer gdje su ga malo ipak pretjerali. Zapravo, to nisu loše pjesme, ali kraj onakvih ostalih snimaka djeluju pomalo neugodno i van konteksta.

“Revolver” je definitivno ploča s najmaštovitije napravljenim i najljepše snimljenim gitarističkim dionicama. “Taxman“, “Here There And Everywhere”, “She Said She Said“, “And Your Bird Can Sing“, “Dr. Robert” i “I Want To Tell You” samo su odraz koliko su tehnološke inovacije u poboljšanju kvalitete snimanja doprinijele kvalitativnom skoku u zvuku, no ne treba zaboraviti da je svirački napredak postignut teškim i mukotrpnim radom.

“Razlog zašto smo dvaput bolji od drugih je zato što radimo dvaput napornije od drugih.” Lennon je davno dobacio, a popularnost je to samo potvrdila. Jedini problem je taj što je sve to trebalo podnositi.

Prvo je bilo zabavno, onda je postalo podnošljivo, da bi se pretvorilo u naporno. Opterećen time, nesređenim bračnim životom i beskrajnim putovanjima i turnejama, Lennon sve više pije i bježi u neke svoje zakučasto-hermetičke svjetove.

Prebivanje u nepoticajnom, tihom i ‘nobl’ predgrađu Londona (kamo se preselio čim su stigli veći novci) su činili Lennona sve usamljenijim: odnos sa suprugom Cynthiom se pogoršavao, dok je sin Julian jednom prilikom priznao da je određen dio života bio bliži s McCartneyem nego sa svojim tatom (spekulira se da je McCartney počeo pisati “Hey Jude” s ciljem da utješi malog Juliana kad su se John i Cynthia razvodili: u originalu se zvala “Hey Jules”).

“Morat će proći još puno vremena prije nego što javno priznam kako sam se u mladosti ponašao prema ženama” nemilice je otvorio dušu Lennon jednom zgodom.

Tada, 1966. javnost će zapanjiti jedna druga Johnova izjava: “Kršćanstvo je prolazno. Isus je bio dobar, ali njegovi apostoli su bili budale… U ovom momentu The Beatlesi su popularniji od Isusa Krista.” bit će njegova izjava koja će sredinom 1966. šokirati velik dio publike. ‘Isus je umro za tvoje grijehe, John!’, pisalo je na prosvjednim transparentima. Iz sadašnje perspektive se Lennonova izjava može shvatiti kao dobar primjer što trogodišnji život u zlatnom kavezu može napraviti čovjeku.

“Nisam htio nikoga uvrijediti. Nisam htio reći da smo bolji ili veći od Isusa, samo popularniji.” pokušao je izgladiti stvar na posebnoj konferenciji. Zato su slušatelji u određenim dijelovima svijeta izgladili njihove ploče, polili ih benzinom i zapalili.

Otprilike u to vrijeme, u kolovozu 1966., nekoliko dana nakon što je Engleska bila domaćin i pobijedila na Svjetskom nogometnom prvenstvu iz isključivog i neprincipijelnog razloga što tamo nije bilo hrvatske reprezentacije, izlazi “Revolver”, a Brian Epstein prekida sve dalje aktivnosti vezane za turneje. S izuzetkom koncerta na krovu zgrade Apple 30.1.1969., nastup 29.8.1966. u San Franciscu bit će zadnji.

Uostalom, brojka od oko 1.400 nastupa u 6 godina nije zanemariva. The Beatlesi se povlače na zasluženi odmor, John Lennon snima film “How I Won The War”.

Srijeda 9.11.1966. je u mitski datum u povijesti benda: prema urbanim legendama, to je jutro u 5 sati, poginuo Paul McCartney u motociklističkoj nesreći. Zato “She’s Leaving Home” počinje stihovima “Wednesday morning at five o’clock as the day begins“, zato na naslovnici albuma “Abbey Road” registracija na parkiranoj VW Bubi (engleski Beetle) glasi 28 IF (Paul bi (i jest!) bio u dvadeset osmoj da je doživio izdavanje tog albuma), zato je Paul bos na toj naslovnici jer ‘glumi’ mrtvaca (po toj podjeli uloga na naslovnici John je svećenik, Ringo ožalošćeni, a George ukopnik), tako kažu zagovornici teorije ‘Paul je mrtav‘.

Prema njima, George, John i Ringo su u najvećoj mogućoj tajnosti angažirali zamjenu za Paula, našli čovjeka koji je preuzeo Paulov identitet da se balon zvan The Beatles ne bi rasprsnuo (moš’ mislit!). Pravu je istinu možda izrekao John Lennon u pjesmi “How Do You Sleep?” u kojoj se nemilice obrušio na nekadašnjeg kolegu i prijatelja: “One budale su bile u pravu kad su rekle da si mrtav“.

Toga dana se dogodilo ipak nešto drugo, što će definitivno utjecati na budućnost grupe: John Lennon je upoznao Yoko Ono u galeriji Indica, koja je osnovana uz pomoć McCartneya. Ono je učinila prvi korak, tako što je tražila Lennonovo sponzorstvo za svoj umjetnički rad. Sredinom 1968., dotadašnje poznanstvo se pretvorilo u romansu za jednu noć, a zatim i romansu za ostatak života. “To je to. To sam tražio cijelog života.” rekao je John svom prijatelju Peteu Shottonu dan nakon što je prvu noć proveo s Yoko.

“Ona je uvijek htjela više. Učini još, ponovi, poduplaj, više se usudi, razgoliti se! Ona ga je gurala i to mu se sviđalo. Nitko ga tako nije poticao.” rekao je Paul McCartney o Yoko Ono.

Lennonu se to toliko sviđalo da je svugdje, ali baš svugdje sa sobom vodio svoju dragu Yoko, pa čak i u studio. “Yoko je dio mene. Kao što imam lijevu i desnu ruku, imam i Yoko. Prihvatite to.”, dovest će svoje kolege pred gotov čin. “Ona je tako talentirana, darovitija od mene” također su Johnove riječi, no kako stvari stoje, čini se da je bio usamljen u tom mišljenju.

Sgt. Pepper
Krajem 1966., momci se polako okupljaju u studiju radi rada na novom albumu, nasljedniku “Revolvera”. Očekivanja nikad nisu bila viša, a odsustvo turneja je više nego dobro došlo. Grupa teži eksperimentiranju s novim zvucima, uostalom, inspirirani “Rubber Soulom” The Beach Boysi su snimili sjajan album “Pet Sounds”, friško izdali izuzetno popularni, a zapravo izrazito avangardni singl “Good Vibrations” i bacili The Beatlesima rukavicu u lice da probaju napraviti bolje od toga.

Lennon se igra melotronom, i ubrzo pred Paula, Georgea i Ringa izlazi depresivna oda samoći “Strawberry Fields Forever“, koja plijeni pažnju bogatom i začudnom orkestracijom, te neuobičajenim i apsurdnim završetkom. Paul piše kolekciju humorističkih sličica koju će nazvati “Penny Lane“, pjesmu koja skupa sa “Strawberry Fields Forever” izlazi kao singl.

Johnov izričaj sve više klizi u avangardu, filozofiju, politiku, unutarnji svijet, i sve ga manje briga za komercijalnu vrijednost glazbe za razliku od McCartneya koji sve jednostavnije zakucava hitove, čime se zaoštrava kompetitivnost odnosa s Johnom, čija će nesigurnost, često izražena kao arogancija, bahatost i paranoja, sve češće dolaziti do izražaja.

Nekada su stvarali skupa, a tada sve više pišu pjesme sami. No, krajem 1966. i početkom 1967. The Beatlesi će manijakalno u studijima Abbey Road istraživati novi zvuk. S pjesmama se neće pretjerano zamarati, ali cilj je svakako napraviti iskorak da rock’n’roll bude poznat i priznat kao legitimna grana glazbe, a samim time i kao grana umjetnosti.

Za album se planira iznimno velika količina različitih instrumentalnih dionica, neuobičajenih glazbenih rješenja, od kojih su neka na tragu Phila Spectora i njegovog ‘Zvučnog zida’, jer se polazilo od pretpostavke da je bitnija snimka nego pjesma.

U kućama Johna, Paula, Georgea i Ringa slušalo se svašta, lista utjecaja je iznimno široka, od albuma “Pet Sounds” The Beach Boysa, do indijske glazbe. Ima i kabareta, Tin Pan Alleya, staromodnih poskočica, rock’n’rolla, pokoja nota iz cirkuske glazbe, ali i kompleksnih kompozicija koje će zorno pokazati izniman umjetnički senzibilitet. U takvim žanrovskim ekskurzijama nisu se osramotili, ali ne snalaze se tako dobro kao na svom domaćem terenu, a to je pop rock glazba.

Nakon preko 700 sati studijskog rada, pred javnost izlazi album “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“. “Shvaćam ja vas. Ne želite biti više slatki, ha?” prokomentirao je Bob Dylan Paulu McCartneyu svoje viđenje novog hita. Reakcija publike i kritike na tu ploču je bila ekstatična. ‘Najbolja ploča svih vremena’, pisalo se. S današnje perspektive čini se da je “Sgt. Pepper’s” definitivno trijumf produkcije i zvuka, a manje pjesmopisački.

Bez daljnjeg, “Lucy In The Sky With Diamonds“, “She’s Leaving Home“, “With A Little Help From My Friends“, naslovna pjesma i pogotovo veličanstvena “A Day In Life” su antologijske kvalitete, produkcije i zvuka, dok ostatak albuma teško uspijeva držati takav ritam.

Within You Without You” je hrabra diverzija, bez koje se moglo, “When I’m 64” je zabavna za poslušati, ali ništa više. Po prvi put The Beatlesi zvuče kao da se iz petnih žila trude uvjeriti nekog u nešto. U želji da zadrže umjetničku akceleraciju, djeluju pomalo starmalo.

Tragical Hystery Tour
Krajem lipnja 1967., The Beatlesi preko satelita lansiraju pjesmu “All You Need Is Love“. Procjenjuje se da je emisiju gledalo 350 milijuna ljudi. Jednostavna pjesma pamtljivog refrena, svog nasljednika će dobiti dvije godine kasnije u “Give Peace A Chance”, a glavnom vokalu na toj pjesmi, Johnu Lennonu, potvrditi status glasnogovornika tadašnje omladine, tim više što se Bob Dylan odlučio malo odmoriti u Woodstocku nakon skoro fatalne motociklističke nesreće u ljeto 1966.

Tada su The Beatlesi globalni brend, međutim, samo nekoliko tjedana poslije, umire Epstein. Paul kao čovjek koji se najviše interesirao za biznis i financije, preuzima dio kontrole i pod njegovim utjecajem radi se film “Magical Mystery Tour“, koji ne prolazi dobro među publikom i smatra se prvim njihovim neuspjehom.

Izdala su se dva EP-a, te singl s “Hello Goodbye” kao A-stranom i “I Am The Walrus” kao B-stranom. Što se kvalitete tiče, praktički su zamjenjive, međutim, vjerojatno bi teško “I Am The Walrus” kao A-strana došla do broja 1.

Krajem 1967. osnivaju diskografsku kuću Apple, prvo kao način izbjegavanja plaćanja poreza, da bi se ona pretvorila u neku vrstu pomaganja mladih umjetnika da nešto snime. Najpoznatiji ‘produkti’ kuće Apple su folk pjevač James Taylor (“Sweet Baby James”) i grupa Badfinger (to su oni koji su napisali “Without You”, poznatu u obradi Mariah Carey kao “Without You” ili Valentine Hasan pod naslovom “Ken Lee”).

1968. se ide u Indiju, Maharishi Mahesh Yogiju na učenje transcendentalne meditacije. Piše se obilje pjesama, odustaje se od velikih orkestracija i vraća se sirovijem zvuku. Iz tog perioda datira prvo ozbiljnije pucanje između grupe i Georgea Martina. Momci su htjeli objaviti dvostruki album, dok se producent tome protivio i smatrao da će jednostruki album imati jaču konzistenciju, kvalitetu i fokus. Nažalost, mišljenje The Beatlesa je prevladalo, no što je žalosno, to je bilo otprilike jedino pitanje po kojemu su se sva četvorica složili.

“Across The Universe”, “Child Of The Nature” (koja će se uz izmijenjeni tekst poslije preimenovati u “Jealous Guy”) i “Not Guilty” su tada napisane, ali je njihova realizacija ostavljena za druga vremena, što zbog nedostatka empatije za tuđi materijal, što zbog obilja drugih pjesama. Ostaje veliko pitanje kako to da su se tamo mogle naći “Ob-La-Di, Ob-La-Da“, “Wild Honey Pie” i “Revolution No.9”.

Jedna od najljepših pjesama na albumu, “While My Guitar Gently Weeps“, inicijalno se razvijala vrlo sporo, ostavljajući njenog autora Harrisona frustriranog. “Radio sam na tom s Paulom, Johnom i Ringom i uopće nisu bili zainteresirani. A ja sam znao duboko u sebi da je to krasna stvar.” Ako je tako bilo s “While My Guitar Gently Weeps”, za koju bi 98% kompozitora ubili nekoga samo da su je napisali, kako li je tek bilo sa slabijim pjesmama?

Poslije će George pozvati Erica Claptona da na toj pjesmi odsvira solo. “Čim sam došao, vidio sam da John i Paul daju jako malo prostora Georgeu i Ringu.” rekao je Clapton i nastavio “Mislim da je time što me pozvao, htio ojačati svoj položaj u grupi.” I doista, ako John može dovući Yoko Ono u studio, zašto George ne bih pozvao ponajboljeg rock gitarista na svijetu?

Frustriran takvim razvojem događaja, Ringo daje otkaz i tri tjedna ga nema na snimanjima. Zato će ga Paul zamijeniti na bubnjevima na “Back In The USSR“, a poslije i na singlu “Ballad of John and Yoko“. A da stvari idu k vragu, otkaz, i to malo trajnije prirode, dat će stari suradnik i studijski tehničar Geoff Emerick, iritiran ponašanjem članova grupe. Također, strpljenje Georgea Martina je pri kraju. On će privremeno raskinuti suradnju na projektu “Get Back” koji će se zbiti početkom 1969.

A baš je u to vrijeme (ljeto 1968.) u kina došao crtić “Yellow Submarine” koji betonira reputaciju The Beatlesa kao dobrodušnih šaljivih dječaka iz susjedstva… A The Beatlesi su, opterećeni slavom, novcima, svojim očekivanjima i međusobnom konkurencijom bili u teškom trenutku, što i nije neočekivano: John je bio opsjednut s Yoko Ono, Paul se sve više pačao u ulogu lidera i menadžera, George je pokušavao progurati svoje pjesme i ideje, dok je Ringo sve to morao podnositi.

U studenom 1968. izdani dvostruki album “The Beatles” (koji zbog karakteristične boje dobiva nadimak ‘bijeli’) očekivano je pomeo konkurenciju, prodao se u milijunskim nakladama već u prvom tjednu, dok je definitivno najnekonzistentnija ploča The Beatlesa. Ono što drži sve te pjesme skupa je kontekst općenite nervoze: nije bitno kamo se krene, bitno je da se ide.

Hoće li se ići u smjeru starinskih veselih popijevki “Martha My Dear” ili “Honey Pie“, introspektivnih ispovjednih tema kao što su “Julia” ili “While My Guitar Gently Weeps” ili rock’n’rolla (“Helter Skelter“, “Birthday“, “Back In The USSR”), protestnih pjesama “Revolution”, ili pak buke (“Wild Honey Pie“, “Revolution No. 9“), apsolutno je nebitno, pokušava se dohvatiti sve što se dohvatiti da na putu prema razočaranju u Ljeto ljubavi i Maharishi Mahesha (“Sexy Sadie, what have you done, you made a fool of everyone“, topla je posveta jogiju iz ruke Johna Lennona). Ostaje samo kaos i nesigurnost.

Razlaz kreativnih ideja već je bio vidljiv na dva singla iz 1968., oba broj 1: “Lady Madonna” (Paulov žestoki folk punk)/”Inner Light” (Georgeova ekskurzija u Indiju) i “Hey Jude” (Paulova himnična balada za koju ste možda čuli)/”Revolution” (naslov kaže sve, doslovno pa heavy metal). Paulovi singlovi dominiraju, čime preuzima fokus grupe iz Lennonovih ruku na sebe. Što ostali pozdravljaju podvojenih emocija.

You Never Give Me Your Money
Posebna priča su financije i poslovanje grupe. Manjkavosti rada Briana Epsteina postaju smiješna zgoda u odnosu na ono što će slijediti. Ukratko, kao nasljednika pokojnog Epsteina John, George i Ringo su vidjeli Allena Kleina. To je onaj čovjek koji je osigurao Stonesima velike prihode i dobre ugovore. McCartney je po svojoj liniji (navodno preko Micka Jaggera) čuo da je čovjek ‘lopov’ i da se Stonesi njega žele otarasiti. Paul je stoga predložio svog budućeg tasta, Lee Eastmana.

Gospodin Eastman je doslovno ismijan kada se ustanovilo da mu je pravo prezime zapravo Epstein. Klein je pobijedio s 3:1 unatoč Paulovom negodovanju. Zbog Kleina Paul će tužiti svoje kolege tako da ga ovaj nema pravo zastupati.

Nekoliko godina kasnije, nitko od preostale trojice nije obnovio svoj ugovor s Kleinom, a sredinom sedamdesetih na sudu će se zbiti istinski ‘reunion’, The Beatlesi protiv Kleina, a kontroverzni menadžer će dva mjeseca biti u zatvoru zbog utaje poreza iz priče s The Beatlesima, odnosno s kućom Apple. Također, nešto ranije, 1972., Stonesi su raskrstili s Kleinom.

Dalja točka razdora bila su autorska prava, odnosno opet novci. Najveći dioničar kuće koja je imala prava na katalog pjesama Lennona i McCartneya, Dick James, je odlučio prodati svoje dionice trećem kupcu.

U kratko vrijeme John i Paul su se mogli ujediniti i ‘mečirati’ ponudu, te postati većinski vlasnici. Tada je Lennon otkrio da je McCartney potajno kupovao nešto dionica, što je protumačio kao zabijanje noža u leđa. Paul to nije uspio suvislo objasniti. Lennonu je to bio daljnji argument za udaljavanje od Paula.

Novci, novci, tako su važni. Ipak je John čovjek koji će za godinu i pol pjevati “Imagine there’s no possessions.

U svakom slučaju, prijateljstvo, partnerstvo, savez, sinergija zvana The Beatles počela je jesti svoje članove i gušiti njihov razvoj. George je možda mogao ranije proći pod etiketom ‘slatki tihi gitarist koji šuti i čeka svoj red za solo’, ali već 1969. je postao respektabilan autor, umjetničke snage ravne Lennonu i McCartneyu. “Something” s albuma “Abbey Road” zarađuje komplimente Franka Sinatre (‘najbolja ljubavna pjesma napisana u zadnjih 50 godina’), a podjednako dobra je i “Here Comes The Sun”.

Kao nekad u školskim danima, kada mu se nije dalo ići u obaveznu školu pa bi po putu otišao negdje drugdje, George je umjesto na jedan od brojnih napornih besmislenih sastanaka s ostalom trojicom skrenuo ravno svom drugaru Ericu Claptonu, u čijoj kući nije bilo ni šugave atmosfere ni teškog zraka.

Eric je bio čovjek s kojim se tada dalo razgovarati bez da se doživi pokoji suludi besmisleni konflikt (doduše, Eric će mu poslije preoteti ženu, ali tada George to još nije znao). I kada dođeš u takvu situaciju u prostor gdje se konačno osjećaš sigurno, sjediš u vrtu u proljetno jutro, koje su riječi koje čovjeku prve padnu napamet? “Here comes the sun, I say, it’s all right” Gitara je bila blizu, i eto pjesme.

Ringo je, pak, često otpisivan pod raznim imenima, međutim i on je nedvojbeno imao svoj šarm i muzičku umješnost. Što je on skrivio da mora sve to podnositi? A John i Paul? Velike emocije među njima samo su promijenile predznak. Obojica će u isto vrijeme malo zabrazditi u svijet droge: Paul će otkriti kokain, a Lennon preko svoje družice Yoko Ono heroin. Paul je nekoliko mjeseci kasnije nego John našao svoju veliku ljubav Lindu Eastman, s kojom će živjeti sve do njene smrti 1998., obojica će se vjenčati svega s osam dana razmaka.

Uvijek pun ideja i novih pjesama, Paul forsira da se nešto radi, ‘jer smo mi ipak The Beatlesi’, a kao glavni cilj zadaje bendu zadatak da adekvatno snimi pjesmu “Maxwell’s Silver Hammer“. Uz pravi šljakerski trud bend ne uspijeva iz te prilično prosječne pjesme izvući nešto više, a ne treba zaboraviti da su mnogo vrjednije pjesme stavljene na čekanje što je samo dolijevalo ulje na vatru.

U jesen 1969., nakon mnogo puta Paulovih ponovljenih izjava kako se treba nešto raditi, John će mu odvratiti: “Mislim da si glup. Nisam ti to htio reći, ali ja napuštam grupu.” Doduše, već su George i Ringo napuštali grupu, ali ovo je bilo nešto drugo. John je mislio ozbiljno, ali je šutio dok Klein ne ispregovara novi ugovor s grupom.

Paulovo šefovanje će biti snimljeno i pred filmskim kamerama, kada tijekom snimanja daje instrukcije Georgeu Harrisonu koji, revoltiran, u pravoj pasivno-agresivnoj maniri odgovara: “Svirat ću ako želiš da sviram. Ili ako ne želiš da sviram, neću svirati uopće. Što god te veseli, to ću napraviti”. McCartney se veselio i nastupima uživo, ali Harrison o tome nije htio čuti.

Lennon je predložio da se nove stvari snime što je moguće jednostavnije, bez studijskog pimplanja, pod producentskom paskom Glyna Johnsa, uz prisustvo kamera da se vidi kako to genijalci rade.

Projekt je dobio i ime, “Get Back“, da se naglasi povratak starom dobrom rock’n’rollu. Kilometri vrpce nisu donijeli očekivani rezultat, iako “Get Back”, “Let It Be”, “The Long And Winding Road“, “Don’t Let Me Down“, “Across The Universe” plijene pažnju svojom ljepotom.

Tim snimkama će se kasne 1969. i rane 1970. zabavljati veliki Phil Spector, a koje će postati posljednji njihov album, u svibnju 1970. posthumno objavljen “Let It Be”. Obzirom da je kratkoročno upalio trik s Ericom Claptonom na “Bijelom albumu” (svi su se odjednom počeli pristojno ponašati), početkom 1969. Harrison kao ispomoć dovodi velikog klavijaturistu Billya Prestona. Obzirom na Billyevu druželjubivu narav, to se čini kao pun pogodak. Lennon ga je čak htio promovirati u službenog člana benda.

The End
Ostaje nejasno kako su se nakon dva traumatična iskustva snimanja (“Bijeli album” i “Let It Be”, odnosno “Get Back”) The Beatlesi uspjeli pribrati, ponovo okupiti da snime još jednu ploču.

Kao ispomoć tu je i dalje Billy Preston, vraća se i George Martin, a novi album, “Abbey Road” nastaje relativno brzo, u srpnju i kolovozu 1969. te je vrhunac njihove kasnije faze. Objedinjuje sirovost i energiju “Bijelog albuma”, te šarolikost i razigranost “Sgt. Peppera”. Sadrži bar 5-6 vrhunskih pjesama, a ostatak je na mnogo višoj razini nego slabiji momenti na “Pepperu” ili “Bijelom albumu”. Uvode se novi zvukovi, koriste se Moog synthesizeri.

Neuobičajenost je skup povezanih pjesama na drugoj strani albuma u kojima posebno briljiraju Paulove minijature: “She Came In Through The Bathroom Window“, “Golden Slumbers“, “You Never Give Me Your Money” (navodno posveta Allanu Kleinu), dok John blista u “Come Together” i “Because“. Ringo daje svoj doprinos mirnom i pristupačnom “Octopus’s Garden“. I dalje se ide prema žešćem zvuku, ali tiše stvari, balade, kradu show.

Napetost se može rezati nožem, kao da im je glazba terapija od prepucavanja vezano za biznis, novce i osobnu taštinu. “Boy, you’re gonna carry that weight, carry that weight for long time“, obraćajući se jedno drugome složno su pjevali John i Paul o recentnim sukobima. Pretjerivanje je prisutno u “I Want You“, manjak inspiracije u “Maxwell’s Silver Hammer”, deficit suptilnosti u “Oh! Darling“, a “Her Majesty” je jedan od čudnijih završetaka albuma.

Međuljudski odnosi su malo poboljšani, s ključnim naglaskom na riječ malo. Johna na snimanjima ima i nema. Yoko Ono je i dalje prisutna kraj Johna, ne toliko zbog toga što je željela gledati The Beatlese, nego zbog ljubomornog mladića. Ipak, Yoko Ono je, zbog svoje teške naravi i sklonosti šefovanju, često dobivala nadimke kao što je ‘otrovni patuljak’ (od tete Mimi), no John će reći sljedeće: “Kažu da je Yoko bila loše volje tijekom snimanja. Probajte vi sjediti 60 sati u studiju s najprepotentnijim i najnapetijim ljudima na svijetu, pa ćete vidjeti kako je to.”

Ringo će reći: “Zadnja naša ploča je bila skroz sretna. Znali smo da je zadnja. Nitko nije to spomenuo, ali znali smo da je tako.” Samo je to trebalo objasniti cijelom svijetu.

“Abbey Road” se prodao najbolje od svih ploča The Beatlesa do tada, ali što to vrijedi kad je četvorici momaka dosta slave, novaca, droge i, ono najgore, sviranja. Hiperaktivni Paul snima svoju prvu solo ploču, jednostavno nazvanu “McCartney”. Čovjek koji se najviše mučio da održi grupu na okupu, 10.4.1970. će sazvati konferenciju za novinare i kratko objasniti da napušta The Beatlese, izdaje album i ne vidi dalju mogućnost kreativne suradnje s Lennonom.

I Me Mine
Labuđi pjev The Beatlesa ili najgori njihov album (ili barem jedan od gorih, prosudite kako želite) nazvan “Let It Be” je izdan u svibnju 1970. kao zbirka pjesama snimljenih uživo u studiju, s malo nadosnimavanja pod nadzorom Phila Spectora. McCartney će napasti Spectora zbog gudača na “The Long And Winding Road“, a Lennon će “Let It Be” staviti između dvije kratke pjesme rugalice.

Stoga će 2003. izdati album imena “Let It Be…Naked” bez tih rugalica, s izmijenjenim verzijama “The Long And Winding Road”, Lennonove “Across The Universe” i Georgeove “I Me Mine“. Ironično, potonja je pjesma zadnja koju je grupa snimila. Lennon i Harrison nisu imali veće zamjerke na Spectorov rad, jer će ga obojica angažirati na svojim solo pločama, “Plastic Ono Band” i “All Things Must Pass”.

“Bilo je super biti u The Beatlesima. Ali bilo je super i otići iz njih” priznao je George. Kad se govori o raspadu The Beatlesa, mnogi će uprijeti prstom u Yoko Ono. Međutim, vjerojatno najbliže istini bio je Ringo: “Yoko Ono i Linda McCartney nisu krive za raspad grupe. Odjednom, svi smo navršili 30, oženili se i promijenili.”

All Things Must Pass” iz 1970. Georgea Harrisona je najimpresivnija ploča The Beatlesa nakon raspada. Izdana kao trostruki album, dvije trećine (studijske snimke) su sjajne, dok je treća trećina zbirka solidnih studijskih improvizacija. Da se zadnji dio makne, imali bismo ponajbolji dvostruki album ikad, fokusiraniji i bolji od “Bijelog albuma” i rame uz rame s najboljim LP-ima The Beatlesa. Frustriran godinama od strane Lennona i McCartneya, nakupljajući pjesme, i učeći produkcijske tehnike, uz pomoć Phila Spectora, Harrison je pokazao da se učenik izjednačio s učiteljima.

Za McCartneya će se zlobno govoriti da je izdao more ploča, ali da je napravio samo jedan dobar album u karijeri (“Band On The Run” iz 1973.). Čak i da je to istina (a nije!), serija velikih hit-singlova (nezapamćeno duga u povijesti pop muzike) u hipermelodičnoj pop-maniri se nastavila tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina – “Live And Let Die”, “Another Day”, “Jet”, “Silly Love Songs”, “Mull Of Kinthyre”, “Ebony And Ivory”, “No More Lonely Nights” da spomenemo najpoznatije, no bilo je mnogo krivudanja u kvaliteti albuma.

George Harrison će reći o Paulovoj solo karijeri: “Svatko treba nekoga tko će iskreno reći kada ti djela nisu na nivou prijašnjih”, a Paul se,

0 Shares
Muziku podržava