Meni kao da nikad nije dosta upoznavanja ljudi koji su nekada svirali u EKV-u. Prošle godine sam radio intervju s Markom Milivojevićem, a ove godine moj izbor bila je Tanja Jovićević, bivši back vokal koja je iako nikad nije bila službena članica benda, posljednjih godina bila itekako prisutna među njima.
To mi se činilo jako interesantno, a i zanimalo me kako je sve to izgledalo iz njezinog kuta.
In memoriam EKV… Iako nikad službeno nisi bila članica EKV-a, ipak si bila jedna od njih. Kad i kako je sve to zapravo počelo?
To je zapravo počelo tako što je Milan prvi došao na snimanje drugog albuma grupe Oktobar 1864, oduševio se što postoji jedan takav mladi bend. Pomogao nam je da riješimo neke probleme, snimao prateće vokale samoinicijativno s nama. Nas dvoje smo postali veliki prijatelji, i od albuma “Par godina za nas” ja postajem neki čudnovati dio benda, kao neki dobri duh benda.
U EKV-u si imala ulogu back vokala, no sudeći po broju gaža koje ste skupa odradili i gostovanja na albumima, vaša suradnja bila je i više od samog posla. Kakvi su bili vaši odnosi?
Milan mene nikad nije volio, on je mene uvijek štitio. Ja sam tada bila mnogo mlađa. Nikad mi nije lijepio tu etiketu ‘back vokala’, prije svega zato što je Milan bio odličan i veliki pjevač, te je uvijek tražio neki pandan tome, znači nekoga tko će s njim pjevati – zajedno. Ja sam odmah prihvatila tu suradnju, prije svega zato što sam se najviše družila s Milanom. Mislim da je on u to doba u Beogradu bio najnormalniji od svih, bez obzira što se priča. Drugi dio ekipe me jako teško prihvatio, ali kad su vidjeli da to sve ima nekog smisla, da sve ide svojim tijekom, sama muzika je dobila neku drugačiju dimenziju.
Dakle, s Milanom si se najviše zbližila?
Da, s njim sam se najviše zbližila.
Kako si reagirala u trenutku Milanove smrti, tj. kad se činilo da EKV-a više nikada neće biti?
Ja to ne mogu promatrati skroz objektivno. To je bila moja osobna tragedija, tragedija ljudi koji su bili njegovi prijatelji, i publike. Bila sam frapirana isto kao i kad je počeo rat, kad je on umro, kad se raspao moj bend, kao neke grozne stvari koje ti prekinu neki smisao dotadašnjeg života. Ja sam izgubila prijatelja, a svijet muzike velikog genija.
Potvrda za to je nedavna anketa radija B92. Tri pjesme EKV-a zauzele su jako visoka mjesta (1. je proglašena pjesma “Samo par godina za nas”) među top 100 najboljih pjesama ikad napravljenih na području Ex-Yu . Kakav je tvoj komentar na to?
Znaš što, najveći apsurd od svega je što onda kad su bili u punoj snazi, kad su stvarali ono što su živjeli, svi su ih smatrali kao kult bend i mada su oni punili dvorane to im nije imalo veze, svi su mislili kao ‘oni su nekakva avangarda’. Naravno da jesu. Oni su bili ispred svog vremena.
Nažalost ovdje ispada kao da moraš završiti zemaljski život da bi te netko priznao, tako da ja te ankete uopće ne fermam.Meni je to u biti malo ulizivački, poslije svog vremena. To je neko pranje poslije svega jer ispada kao ‘sad ćemo mi njima odati počast zato što su oni nešto napravili’. Ono što je najvažnije je da su iza njih ostale pjesme, da ih ljudi vole i da ih pjevaju, i da su danas dobile svoju potvrdu, poslije svih nenormalnih stvari koje su se nažalost dogodile. Bio je i prorok, bio je i veliki pjesnik, ali mislim da mu uopće nije bilo lako zbog toga. Možda ovo malo surovo zvuči ali istina je.
Uvijek se pitam: “Bože da li je moguće da uvijek i u svjetskoj povijesti umjetnosti, muzike, filma netko mora mlad završiti ovozemaljski put da bi ga priznali”. Izgleda da mora.
Ne znam koliko su ljudi ovdje upućeni, no ti si poznata i kao pjevačica beogradskog benda Oktobar 1864.. Je li taj bend još uvijek postoji i kakvi su tvoji planovi vezani uz njega?
Ja sam dva, tri puta obnavljala tu ideju benda, stalno sam nešto pokušavala. Napravila sam dvije veće turneje i sad je došlo vrijeme da nešto snimimo. Ja se želim odužiti publici za sve to poštovanje i podržavanje svih ovih godina. Napravit ću jedan ‘maxi singl’, znači malo obrada Oktobra, malo novoga, i možda ću obraditi poneku Milanovu pjesmu na jedan moderan, uvrnuti način, i ako Bog da to će biti moj povratak u svijet. Sigurno je da Oktobar kao Oktobar ne može postojati, jer sad je 2007. i muzika je dobila ubrzanje, sve je ubrzano.
Bend s kojim večeras nastupaš Krug regrutiran je iz redova bivših EKV-ovih članova. Kakav je osjećaj na ove ljude večeras, moglo bi se reći neke ‘nove klince’, prenijeti barem dio one energije koju je EKV nekada širio?
Ja sam u principu uvijek bila protiv Tribute bandova i bila sam zakleti protivnik toga, no onda se rodila neka jako pozitivna prijateljska energija između nas, i oni jako poštuju djelo Ekatarine Velike. Da toga nema, nema šanse da bih s njima nastupala. Međutim, napravili smo nešto ipak malo drugačije jer sam ja imala tu slobodu. Milan je uvijek govorio kako bi on volio da otpjevam neke njegove pjesme da vidi kako one zvuče.Naravno da on to ne može danas čuti, ali ja uvijek imam tu neku kreativnu slobodu i kao umjetnik imam pravo na to da ih malo promijenim, a mislim da je i ljudima to zanimljivije.
Ovi ljudi su jedini ljudi s kojima ja to radim. Jedino sa svojim bendom se usudim obraditi neku pjesmu, ali onda je totalno promijenim tako da je nitko ne prepoznaje do samog kraja. Mislim da umjetnička sloboda ne smije imati granice. Ovo je ipak Tribute To EKV, ali isto tako mislim da se moraju pomaknuti granice, da se te pjesme barem malo promijene.
Neki osuđuju održavanje Tribute To EKV koncerata, jer smatraju da je to
puka eksploatacija slave ljudi koji su umrli, a stekli su slavu imenu tog benda. Što misliš o tome?
Pa onda bi bila tri čovjeka u publici, a ne bi svi pjevali, igrali i plakali.
Primijetio sam da si na prošlogodišnjem Tributeu bila vidno iznenađena jako pozitivnim reakcijama publike. Jesi li se potajno u sebi ipak tome nadala?
Pa ja sam se uvijek nadala super reakcijama, no ja sam bila potresena zato što je to bio jedan od prvih koncerata s njima. Mene je sve to toliko pogodilo zato što sam ja sve te pjesme puno drugačije proživljavala i doživljavala u ono vrijeme. Sad je to nešto drugo, ali one su ostale u vremenu i to je nešto apsolutno nevjerojatno. To je zapravo fenomen koji treba živjeti, a kad dođe vrijeme da umre i on će umrijeti.
Mislim da je to povijesna muzika za ovo vrijeme, a čak i za ono vrijeme, i da je najbitnije što je ostala među ljudima. Mi uopće nismo bitni, mi pravimo muziku za ljude a ne za nas. Mi moramo reći svoj stav, ali ako se netko ne slaže s mojim stavom neće biti tu. Ja predstavljam svoga prijatelja i ja se u toj misiji osjećam jako počasno.
Ove godine ste mnogo uvježbaniji nego lani. Planira li bend nešto ozbiljnije od samih gaža na Tribute koncertima, možda čak snimanje vlastitog studijskog materijala?
Ne znam što da ti kažem, sad trenutno imamo jako puno posla tako da nemamo vremena za to, ali sigurno će biti neka pjesma, neki spot, vjerojatno neka obrada Ekatarine, možda čak i nešto novo što će podsjećati na to vrijeme. Mnogo je raznih umjetnika uključeno u cijelu priču, tako da se nadam da će biti još nešto više od ovoga.
Čime jedan beogradski umjetnik danas može zaraditi za život, tj. može li živjeti samo od umjetnosti ili mora raditi neke dodatne stvari?
Ja sam izgleda jedina koja živi od toga, a za druge stvarno ne znam.
Jesu li ‘ona’ vremena bila bolja nego današnja?
Bolja su bila ona vremena, ali za ovu mladež su bolja današnja. Njima je super danas a nama je bilo super u ono doba. Ipak, mislim da je prije bilo mnogo lakše živjeti jer nismo o niočemu razmišljali, a to je velika stvar. Naravno ne u smislu da ne bih razmišljao zbog toga da ne bih snosio odgovornost, nego zato što ne moraš svaki dan uključiti TV i gledati ove manijake političare koji nam kroje život. Mi smo onda sami sebi krojili život, a vjerojatno smo zato ovako i prošli.
