Tamara Obrovac: “Bavim se osjećajem istarske glazbe, a ne etnomuzikološkim istraživanjem”

1879

Tamara Obrovac 4. prosinca održat će zagrebačku koncertnu promociju u Muzeju suvremene umjetnosti.

Predstavit će album “Ulika Revival” koji je zapravo reinterpretacija skladbi s albuma “Ulika” iz 1998. godine, posvećenog Tamarinoj baki koja se zvala Ulika.

Tamara će s kvartetom posjetiteljima priuštiti mnogozvučje istarske glazbe i dijalekata s univerzalnim jazz izričajem. Talentirana glazbenica s brojnim nagradama iza sebe dočekala nas je razgovorljiva za intervju…

Od zadnjeg intervjua za Muzika.hr svašta se izdogađalo…

Dogodilo se puno koncerata, puno projekata, suradnji. Svake godine za Valentinovo održavam tradicionalni koncert u Puli, pod nazivom “Tamara Obrovac u svojem gradu”, na kojem predstavljam svoje nove projekte i suradnje; ove godine to je bio TransMediteranean ansambl – sastavljen od austrijskih, francuskih, hrvatskih i slovenskih glazbenika. Osim u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, gdje se koncerti već 8 godina tradicionalno održavaju, imali smo koncerte u Jazz klubu Klagenfurt, u Porgy and Bess klubu u Beču i u centru mladih na Ribnjaku u Zagrebu.Isto tako vodim i multimedijalni projekt revitalizacije dijalektalne i glazbene baštine Istre – Panphonia Istriana koji je posvećen istarskim dijalektima, u kojemu se dijalekt stavlja u multimedijalni kontekst, a u sklopu kojeg svakih dvije godine izlazi po jedan multimedijalni DVD posvećen određenom dijalektu. Sada završavamo treći DVD u nizu, koji je posvećen labinjonskoj cakavici. S obzirom da je Istra bogata dijalektima, uzimamo glavne dijalekte koji su najkarakterističniji po svojim lingvističkim osobinama, onda ih stavljamo u zanimljiv multimedijalni kontekst ne bi li pomogli revitalizaciji dijalekata, koji su praktički nepoznati širim krugovima, osim lingvističkim.

Kod mene je uvijek gužva, radim dosta glazbe za kazališne predstave, a materijal za CD “Ulika Revival” snimili smo 2013., prije nastupa na festivalu JazzAhead Bremen, najvećem Europskom sajmu jazz glazbe, gdje je quartet bio izabran od strane stručnog žirija između više stotina prijavljenih.

Kako se to dogodilo?
Kako quartet neko vrijeme nije zajedno svirao, uglavnom sam radila sa svojim Transhistria ensembleom, a ponovni susret glazbenika iz quarteta dogodio se prije par godina na koncertu u Grožnjanu, kada smo ponovno otkrili radost zajedničkog muziciranja.Kemija između nas je definitivno ponovno profunkcionirala, a bilo je vidljivo i da sad kao zreliji ljudi i glazbenici drugačije pristupamo glazbenom materijalu s CD-a “Ulika” kojeg smo snimili 1998., koji je bio posvećen mojoj baki. Na tom sam CD-u po prvi put predstavila skladbe koje spajaju Istru i jazz, što je do danas ostala jedna od glavnih oznaka mog skladateljskog rukopisa. Te su pjesme dobile novo ruho već na tom prvom koncertu pa smo zaključili da bi bila šteta taj materijal ne interpretirati iz ove nove vizure.Stoga smo glazbeni materijal odlučili snimiti u tonskom studiju Arte Suono u Udinama koji je posvećen toj vrsti glazbe, i snima za mnoge Europske specijalizirane jazz izdavače poput ECM, Label Bleu, ACT, i sl. Uvjeti su izvanredni, odličan klavir, odličan tonac, kontrola zvuka fenomenalna, tako da smo CD snimili u jednom dahu. Onda je slijedio teži dio posla, potraga za stranom izdavačkom kućom. Bez obzira na moju već postojeću inozemnu koncertnu aktivnost, postaje važno imati vanjskog izdavača, dakle jazz etiketu koja ima neki svoj ugled. To je svojevrsna garancija kvalitete onima koji ne poznaju tvoj rad. Preko nekih kolega glazbenika uspostavila sam kontakt s Unit Records, švicarskom izdavačkom kućom, a upravo u to vrijeme je došla pobjeda na natječaju internacional Hrvatskog društva skladatelja koja je omogućila da se pokriju svi troškovi produkcije i promocije albuma.

Malo o natječaju?
Ovo je druga godina da se natječaj održava, a prve godine potporu je dobio Gibonni. Meni se čini da je to jako dobar koncept, jer, imajući iskustva s nekim drugim izvorima financiranja, vrlo često se dogodi da projekti ne dobiju dovoljno da bi uopće mogli biti završeni do kraja. Dobro je da svake godine potporu dobije po jedan glazbenik, koji mora zadovoljavati određene uvjete natječaja, jer se tada može u inozemnu promociju ozbiljnije investirati. To smo i napravili. Svi izdavači traže potpuno pokrivanje svih troškova, i naravno gotov master te pokritvanje troškova promocije izdanja. Izdavači su imali i posebnog PR agenta koji se bavio promocijom na području Njemačke, Austrije i Švicarske, što je na kraju rezultiralo fenomenalnim kritikama u gotovo svim relevantnim časopisima poput All About Jazz, Jazzthetik, Jazz Podium, Concerto magazin, KulturSPIEGEL, London Jazz News i sl. To je vrlo ozbiljan posao, a dobar proizvod je naravno prvi korak i osnova za to. Čini se dakle da je naš CD je svakako dobar proizvod, a ja bih rekla da je još bolji proizvod koncert.

Muziku podržava

Dakle preko promocije mog rada i imena promovira se i Hrvatska, i njen suvremeni kulturni identitet, što je i osnovni cilj natječaja, preko ovako dobrih kritika shvaća se da u Hrvatskoj postoji netko tko se bavi ozbiljnim radom, u smislu povezivanja vlastite tradicije i jazza. To je uostalom i jedna od sve više prisutnih karakteristika europskog jazza. Zna se da je jazz američka glazba, koja je nastala prije 100 godina, i ima svoju povijest, svoj razvoj i doživljava promjene. Čini se da se u jazzu u zadnje vrijeme pojavila kriza i da treba svježine. Svježina po meni leži u inspiraciji tim nekim tradicionalnim, etničkim tradicijama. Rade to i Skandinavci i Mediteranci… Tako da je moja glazba na neki način dio tog trenda.

Evo nek ovo posluži kao informacija i svima mlađima – nevjerojatno je teško doći do bilo koje izdavačke kuće bez osobnih kontakata i preporuka čak i uz financijsku podršku. Problem je tim veći kada je čovjek iz tako male i nepoznate zemlje poput naše…

Možete li uputiti u istarsku tradicionalnu glazbu one kojima to nije blisko?
Diskantno dvoglasje je najtočniji opis. Radi se o netemperiranoj dvoglasnoj glazbi koja se uglavnom izvodi u dva glasa ili u dvije sopele. Sopela ili roženica je drveno puhačko glazbalo, tip oboe, ima takav usnik ili pisak, i to je netemperirano glazbalo. To znači da razmaci između tonova i polutonova nisu isti.

To je karakteristično. Istarska glazba nije lijepa, mnogima nije slušljiva. Ima taj uski slog i karakteristično je to da se finalni, zadnji ton, uvijek završava na tonici. Ta dva glasa završavaju uvijek na istom tonu. To je neka karakteristika – diskantno dvoglasno pjevanje i sviranje tanko i debelo na veloj i maloj roženici.

Matetić Ronjgov je pokušao tu netemperiranu glazbu prevesti u jezik suvremene notalne glazbe i teoretski je definirati. Nisam se previše bavila time, ne smatram se etnomuzikologom, prije svega sam ‘doživljavatelj’. Strukturu jazza poznajem, a o istarskoj glazbi ne znam puno osim elementarnih stvari. Bavim se osjećajem istarske glazbe, i njezinim inkorporiranjem u jazz, a ne etnomuzikološkim istraživanjem ili direktnom reinterpretacijom narodne glazbe.

Što vam je glavni izvor inspiracije?
Za mene je Istra izvor inspiracije. U skladanju me motivira i sama melodija govora i dijalekata, ima ih različitih, slavenskog i romanskog podrijetla, a na neki način prenosim u svoje skladbe neki duh istarske melodije, odnosno tog dvoglasja. Naravno da ne možeš ostati u tom istom dvoglasju jer onda nemaš dovoljno harmonijskog prostora. Dakle ja napravim melodiju u koju me vodi zvuk određenog dijalekta, a onda to spajam s onim što je moja osnova, a osnova je znanje i zanat koji imam iz jazza i tehnika pjevanja naravno. Istra je za mene izvor skladateljske originalnosti i neke moje unutarnje istine. Tu sam doma i tu mogu izraziti emociju najčistije što se da.

Kako ste otkrili istarske dijaletke?
Slučajno sam ih otkrila! Čak bih mogla reći da sam za stanovnika Istre bila prilično slabo upućena u to bogatstvo dijalekata, a u doticaj sam došla preko raznih istarskih pjesnika, konkretno za vodnjanski dijalekt sam čula prvi put preko poezije Loredane Boljun, čije sam neke pjesme i uglazbila. Posebno su mi zanimljivi bili dijalekti koji nisu slavenski, znači nisu moji, kojima je moja baka govorila, nego su romanskog porijekla, a uz one slavenskog podrijetla čine kulturološko bogatstvo Istre.

O novom albumu “Canto Amoroso”…
Album smo snimili u istom studiju i spreman je za izdavanje. “Canto Amoroso” je i naslovna pjesma koja je na Istro-veneto dijalektu, to je venetski talijanski koji se govori u Istri. Nastavlja se na “Daleko je…” i nosi tu jednu notu možda malo više mediteransku nego istarsku. Možda je zanimljivo izdvojiti da imam skladbe na još nekoliko dijalekata; osim naslovne Istrovenetu ili istromletačkom, na jednoj kombiniram Istro-veneto i čakavski, jedna je na vrlo zanimljivom Istrorumunjskom ili žejanskom i Vlaškom dijalektu, a jedna čak djelomice i na armenskom, taj tekst je napisao moj dragi prijatelj Armenac, pijanist karen Asatrian, profesor na konzervatoriju u Klagenfurtu, a pjesma govori o nostalgiji za domom.

Govore li se još uvijek ti dijalekti u Istri?
Neki od njih su vrlo ugroženi poput vodnjanskog istriotskog i žejanskog i vlaškog, dok je istromletački npr. više rasprostranjen, kao i većina čakavskih dijalekata.

Snimili ste zanimljiv videospot sa životinjama…
Takva je pjesma, Cansoneita na tekst Loredane Boljun, na Vodnjanskom istriotskom koja govori o sunčanom danu, cvrčku koji pjeva, češnjaku koji raste iz brazde… ditiramb posvećen prirodi, životu, buđenju, pa je bilo logično da snimamo na livadi… životinje su od mog susjeda, dakle krave, koze, psi.. bilo je baš opušteno, bez pretenzija uz naravno dosta neizbježne improvizacije.

Fali li vam ikad inspiracije?
Nikad! Ne znam kako! Zapravo, možda imam objašnjenje. Kroz učenje jazz glazbe i improvizacije učiš se trenutačnoj kreaciji glazbenih ideja, u mojim bendovima bez obzira što sviramo iste skladbe improvizirano je bar 50 posto i pjesme nikad ne zvuče isto. Nikad nisam otpjevala isto niti jednu svoju pjesmu.

U jednom sam trenutku shvatila da se u stvari najviše bavim učenjem trenutne kreacije ideja, tako da pri skladanju glazbe za teatar to sigurno pomaže. Desi se kriza u pjesmi, ali kada je pjesma već napravljena, na primjer kada radim na dramaturgiji pjesme, na formi, na tijeku, na dinamici… gdje će bit solo i slično. Tu se ponekad desi kriza, to je normalno.

Kako je bilo u Maroku?
Super je bilo. To mi je ostalo baš kao sjajan narod i sjajna zemlja i publika u sjećanju! Odlično! Preko tisuću i pol posjetitelja je bilo na jazz festivalu. Jako topla i emotivna publika koja baš osjeća. To je moja publika. Najbolja je kombinacija obrazovana i emotivna publika, ali ako moram birati, onda radije biram ove koji ne znaju, ali osjećaju. Najvažnije mi je prenijeti emociju. Muzika je kao život. Mora imati sve. I tugu i radost i sve…

Kako vam je bilo u Judinom drvu u Splitu?
Ljudi ni ne znaju da to postoji pa su se mnogi iznenadili. To je sasvim drugi projekt, deseteročlani bend, elektrika, groove, puls i ritam. Puhači, back vokali, električni instrumenti, ma paljevina! Al’ kad smo udarili… (smijeh). Odlično je bilo. Taj projekt je baš za klubove. Ako nas pozovu opet, doći ćemo.

Šta sada radite trenutno?
Završila sam predstavu u Novoj Gorici, “Zmaj”, idem u Split u GKL, raditi dječju lutkarsku predstavu. Puno predstava i filmova sam napravila, volim jako to raditi. Volim primjenjenu glazbu. Velika je razlika raditi za film i teatar i svoju glazbu. Film je već gotov proizvod. Teatar je živ, može se prilagođavati više po putu. Čini mi se odgovornija glazba za film. Kada sam prvi put čula film bez glazbe, rekla sam “Ajme, ovo sve šta fali, moram ja napraviti“. Čovjek ne percipira, ali glazba je jako veliki dio filma.

Kako stignete sve?
Nemam pojma. Tempo je 24/7 i tako svaki dan, skoro svaki dan.

Svirate 4. prosinca u MSU
Bit će repertoar s “Ulike Revival”. U Zagrebu nismo svirali u ovom sastavu od 2012. godine. Veselim se dobrom klaviru i dobroj akustici.

Čemu se najviše veselite u budućnosti?

Ove godine ću napraviti za Valentinovo jedan projekt s jednim kontrabasistom i violončelistom iz Verone. Izvrstan muzičar. Uroš na gitari i mandoli, i možda oboist američko-talijanski, spremamo jednu intimističku žensku glazbenu priču u kojoj ću svirati uglavnom sve one moje pjesme koje nisu toliko zaživjele, a uglavnom su mekane i nježne, čemu se jako veselim!

0 Shares
Muziku podržava