Zaslužuje li Milan Mladenović ulicu u Zagrebu? Ili Karlo Metikoš? I zašto je jedna odluka ‘normalna’ (u slučaju Metikoša), a druga provokativna? Znači li to da je Matt Collins bio dobar glazbenik a Mladenović nije? Ili je u pitanju nešto treće?
Nažalost, u pitanju je i prvo i drugo i treće. Pa opet možemo konstatirati da se kod nas, suprotno onom antologijskom otkriću u koje svi vjeruju, ‘ipak ne kreće’. Doduše, neki vele ‘vrijeme je da se krene’, valjda naprijed, ali drugi ih opako koče i mantraju ‘vrijeme je da se okrene’. Samo kamo? Nazad, što dalje prema stoljeću sedmom.
Nije naravno problem u tom stoljeću već u ovima koji tumače vrijednosti proizašle iz njega i klaustrofobija koju instaliraju u javnosti. S preimenovanjem ulica kod nas je već bilo dovoljno drame, pa je na površinu ulica došlo mnogo smeća koje neki namjerno vade ispod tepiha, a nikakva cisterna Gradske čistoće ne može oprati.
I taman kad krene na bolje HDZ-ova garnitura gradskih zastupnika navođenjem sasvim krivih razloga protiv ulice Milana Mladenovića pokvari zadovoljstvo svima koji su pomislili ‘jebote baš smo civilni i civilizirani, i rockeri dobivaju ulice u Zagrebu’. Jedna lijepa gesta prema čovjeku koji nije samo rođen u Zagrebu, nego je tu snimio nekoliko albuma i odsvirao mnoge bitne koncerte, pretvorila se u sramotnu prepirku. Sad je to, eto, najveći problem, ostalih problema nemamo. Mojte nas jebati ne, ak može.
Neki to vole vruće
Netko je pametno rekao ‘povijest se ponavlja, ali onda je još gore’. Drugi je dodao ‘pametan čovjek uči na tuđim greškama, glup na svojim’. Mi smo ovi drugi. Da ne spominjemo mnoga ranija nepotrebna preimenovanja poput Trga žrtava fašizma ili ugao ulice Mile Budaka i Andrije Hebranga, dva ideološki i sudbinski sasvim suprotna pola hrvatske prošlosti čijim ‘tablama’ s imenima barem iz pijeteta nije mjesto jedna do druge. Neke nepotrebne sramote kao u slučaju Trga žrtava fašizma vratilo se ‘prema naprijed’, ali neki to vole vruće, i ko za vraga uvijek vole iskoristiti trenutak da malo odemo u rikverc.
Na stranu osobne preferencije i pitanje tko bi od glazbenika prvi trebao dobiti ulicu, je li to baš Milan Mladenović ili ima primjerenijih? Srž ove priče je drugdje i nije uopće problem u njemu, problem je u ovima oko i iza njega.
Periferija u centru
Promatrajući ovu lošu sapunicu mnogi su primijetili da su im (a i nama) dali zadovoljštinu na periferiji, kraj jakuševačkog smetlišta, jer pop kultura kod nas za neke i jest smetlište. Ali upravo im je ta periferija, simbolički rečeno, glasačka baza i oni uporno ne daju svoju periferiju nego je žele postaviti u duhovni centar.
Najmanji je problem, a i glupa rasprava, o tome je li Mladenović bio ovisan i o čemu. I HDZ-ova trabunjanja o njegovoj popularnosti su smiješna, bolje da razmišljaju o svojoj. Slično je napravio i vlasnik Velebitskog piva kad je ničim izazvan, sam od sebe ‘punkere i rockere’ optužio za postojanje pedofilije i homoseksualizma, pa je ostao bez te publike i sponzorstva rock festivala koje mu se nudilo. Ludilo.
Ulica Satana Panonskog
Ako je problem u nečijem životnom stilu, nije tajna da bi pola heroja povijesti umjetnosti završilo izvan muzeja. I ne bi im isti ovi koji sad razglabaju o Mladenoviću dolazili s kravatama u dvoranu Lisinski ili na izložbe. Puno njih, od Mozarta do Van Gogha i dalje, bili su bez ikakve želje da se približe duhu malograđanske truleži. Možda se okreću u grobu kad vide tko ih danas zagovara i plješće im.
Njima je trebalo godina da postanu respektabilni među građanstvom, jazzistima oko 50, rockerima će trebati stotinjak. Možda 2079. dobijemo ulicu Satana Panonskog, do tada sotonisti određuju brojeve i ulice.
Ali možda bi problem bio i s ovim drugim imenima glazbenika koja se navode kao mogući kandidati prije Mladenovića? I ispravno da ih ljudi navode, jer je sramotno koliko malo glazbenika ima ne samo ulicu, nego i neki kut u ulici, u gradskim muzejima gdje bi se mogla, recimo, pogledati memorabilija. Ali su nekima svejedno puna usta značajne prošlosti.
Govna po ulicama
Ako se složimo da je i među ovim drugim glazbenicima koje predlažu također bilo onih koji su voljeli popiti ili si priuštiti nešto jače, a inače bi prošli selekciju za ulice, znači li to da Hrvati ljepše piju od Srba? Ili da su jazzisti, šlageristi, slikari i glumci bolji kad se ušlagiraju od rock glazbenika? Da je biska bolja od Žute ose? I zašto bi svakakva govna od političara mogla imati svoje ulice a kod glazbenika je to problem?
HDZ-ova pobuna ipak je dokaz šire situacije samo isprovocirane imenom Milana Mladenovića. U njihovoj priči gube drugačiji, jedino su ovi ‘naši’ malo manje drugačiji. I onda ni kriv ni dužan Karlo Metikoš padne medijski u drugi plan, bez obzira na izvrsnu biografiju, a mogli su i njemu staviti bar neku zamjerku na živopisan životni stil. No, ovi u skupštini najviše vole staviti ispravak točnog navoda kako bi progurali svoj netočni.
Nemoj da ideš mojom ulicom
Kad oni biraju nazive ulica mnogima dođe da si pjevaju onu “nemoj da ideš mojom ulicom“. Njihove i vaše ulice ipak su različite, a ova kojom oni idu najčešće je slijepa i puno kraća od ove koju ne bi dali Milanu Mladenoviću.
Činjenica je da je kost bačena a ljudi su se potukli. To često i jest glavna namjera nekih domaćih političara, bace kosku oko koje se glođemo a oni u mutnome i dalje love svoju ribu i ulice. Zato, bez obzira na ukuse i izbore, u ovom slučaju svi smo mi Walter, pardon, Mladenović. Bez obzira kojim sportom se bavili, koje sokove pili, za njih smo samo malo manje ili više krivi…
