Sum 41: “Nije bitno je li to jebeni The Clash ili Britney Spears…”

2815

Čekalo se jako dugo, ali u ovoj natrpanoj i ludoj koncertnoj godini za Zagreb i Hrvatsku, Sum 41 pokazali su onaj punk-rock dio priče i dokazali da kod nas publika žedno čeka jednu odličnu zabavu.

Upravo to su i obećali koju minutu prije nastupa u zagrebačkom Boogaloo Clubu. Pred nas su došli uvijek dobro raspoloženi i pristupačni starosjedioci u bendu – bubnjar SteveStevoJocz i basist JasonConeMcCaslin.

Imate puno fanova ovdje u Hrvatskoj koji vas već godinama čekaju. Kako reagirate kada upoznate velike fanove koji polude kada vas upoznaju?
Steve: Nikad nismo bili u Hrvatskoj, što je pomalo ludo. Na ovoj turneji ići ćemo u puno država u kojima nikada nismo bili. Ali mislim da će koncert večeras biti super. Uglavnom su na našim koncertima fanovi jako uzbuđeni, jedna zabavna skupina. Tako da i od hrvatskih fanova očekujemo da budu ludi.

Svirate punk glazbu, mora biti ludo.
Steve: Tako je, mislim da će večeras biti sjajno! Prošlo je puno godina od turneje Sum 41. Koja je najčudnija stvar koja vam se dogodila na putu?
Jason: Uuu, to je teško pitanje. Svašta se događalo. Pucali su na nas, skoro smo imali nesreću s busom. Skoro pa sve ružno nam se dogodilo. A na ovoj turneji?
Jason: Zapravo je na ovoj turneji bilo sve ok. Ništa ludo nije se dogodilo. Tako da je za sad sve dobro. Ali u proteklih deset godina svašta se događalo.

Vaš zadnji album je, kako kažu, puno ozbiljniji. Više nemate 20 godina, tako da je to očekivano. Što vi mislite? To više nije samo punk-rock, zar ne?
Steve: Osjećamo se kao da imamo 20 godina, još imam mjesec dana pa onda izlazim iz tog kluba.
Jason: Mi se ionako nikad nismo osjećali kao punk bend samo zato što smo svirali takvu glazbu. Dakako da je punk utjecao na nas, ali mi samo želimo svirati našu glazbu. Nije bitno je li to rock, punk-rock ili štogod. Mi napišemo i snimimo pjesmu koju želimo svirati i to je to. Ne zanima nas kako će to izgledati u medijima, samo radimo onako kako to želimo.

Ljudi vas zovu odličnim ‘live’ bendom. Gdje pronalazite vašu energiju? I gdje pronalazite vremena da pišete nove pjesme? Još imate i supruge koje vas čekaju doma…
Steve: To je ono što smo uvijek radili, tako oduvijek sviramo. Siguran sam da će nam postati sve teže što smo stariji, to je poput trčanja, znaš? To je zabavno, tako oduvijek sviramo. Mislim da je nešto laganije, sporije sviranje prilično dosadno. Ne znam bi li uopće htio biti u nekom bendu koji laganije svira, možda kad ostarim. A pjesme uglavnom pišemo kad završimo turneje. Uzmemo pauzu pa nakon toga.

Muziku podržava

Planirate li koliko će pauze trajati? Mjesec, dva ili kako se osjećate?
Jason: Takvih planova bilo je u prošlosti, ali na novom albumu nije bilo nikakvih planova. Jednostavno kad je bio gotov, bio je gotov. Imali smo rokova prije ali ne sada.

Mislite li da ste u “Fat Lip” dobili svoju “Enter Sandman” ili “Fear In The Dark” – pjesmu koju ćete pjevati na svakom koncertu?
Steve: Da, sviramo ju na svakom koncertu. Ljudi ju definitivno žele čuti ali stvar je u tome da nam je to još zabavno svirati. Vjerojatno smo tu pjesmu, “Still Waiting” i “The Hell Song” svirali više nego ijednu drugu, zato što ih moramo svirati.

“Fat Lip” moramo svirati zato što nam je to bila prva velika pjesma. Nije da ju moramo svaki put svirati, ali želimo jer fanovi to žele. Neko vrijeme smo tako svirali “In Too Deep” i mislili smo si zašto to sviramo cijelo vrijeme, ali fanovi su je voljeli tako da… Reakcije fanova na te pjesme toliko su ogromne da ih želimo još uvijek svirati.

Glazba vam je pomogla u životu, ali vas je i približila smrti u Kongu. Što mislite, koliko može humanitarni rad bendova pomoći svijetu u kojem živimo? Mislim, postoje ljudi koji se bave humanitarnim radom samo da bi se promovirali.
Jason: Humanitarni rad može puno pomoći. Imamo puno fanova i želimo educirati one koji ne znaju što se događalo i što se još uvijek događa u Kongu. Znali smo ako kažemo nešto da će naši fanovi poslušati barem priču i to je jedino što smo htjeli. Objasniti tu situaciju.

I kako fanovi reagiraju?
Steve: Da budem iskren, ne znam koliko je to pomoglo, ali bolje je nego da šutimo. To je nešto za što smo ionako zainteresirani. Realno, takve stvari su jebeno velik problem, ali ako svatko barem nešto kaže u vezi toga možda se nešto i promijeni. Nije da će se preko noći sve magično promijeniti ali ako možemo nešto učiniti, zašto ne?

Sjećam se da ste spomenuli da je koncert na Download festivalu, baš poslije povratka iz Konga, bio grozan. Utječu li stvari, poput rata u Kongu, na vas sada, šest-sedam godina kasnije, iako znate da ne možete puno učiniti u vezi toga?
Jason: Joj, da bilo je grozno. Aha, misliš koncert?! Ma ja ga se uopće ne sjećam, kad bolje razmislim. Možda je to bila reakcija na ovo što nam se dogodilo u Kongu. Bilo je to čudno vrijeme i čudan osjećaj nakon toga jako dugo vremena.

Koliko je bio čudan osjećaj kada ste se vratili iz Konga u realnost?
Steve: Jako čudan osjećaj. Negdje ste gdje bacaju bombe i pucaju na vas i onda dođete doma, u normalan život. Čudno je.

Imate li neku novu glazbu koju biste preporučili svojim fanovima? Nešto što slušate u posljednje vrijeme?
Jason: Nemamo baš novih stvari, ali u zadnje vrijeme slušamo dosta Toma Pettya. Ja u zadnje vrijeme dosta slušam The Gaslight Anthem. Oni su iz Jerseya, nisu baš novi, imaju već tri albuma, ali to je najnovije.

A koji vam je najbolji novi bend?
Steve: Ja ne slušam novu glazbu.

Ne? A od starih stvari? Što najviše volite?
Steve: Slušamo The Rolling Stones, Toma Pettya, Elvisa Costella. Što još slušamo u backstageu? Davida Bowieja.

Jesu li vam dobri Arcade Fire, oni su iz Kanade? Jesu li također toliko veliki u Kanadi, kao kod nas u Europi?
Jason: Da, dobri su i dosta su popularni u Kanadi. Meni se sviđa jedna njihova pjesma, “My Body Is A Cage”. Jako dobra pjesma. Svirali smo s njima u Njemačkoj. Stvarno su dobri.

Kako biste opisali razliku između američkog i kanadskog punk-rocka u smislu političkog stajališta? Postoje li neke očite razlike?
Steve: Ne znam… neki bendovi su jako politički nastrojeni, na primjer kanadski bend Propagandhi koji se bavi svime (politikom, pravima životinja i takvim stvarima), a opet postoji neki bendovi, poput našeg, koji malo iznose osjećaje u vezi politike. Nije ništa veliko, nego samo naše mišljenje i ideja o onom što se događa na vijestima.

Mislim da mi nismo politički nastrojen bend. Ne znam postoji li neka velika razlika. Smiješno je da kanadski punk bendovi, koji se bave političkim pitanjima, više pričaju o američkoj kulturi. Da, istina, nema kanadskih punk bendova koji se bave kanadskom politikom jer je politika u Kanadi jebeno dosadna. Tako da su se svi prebacili na SAD.

Znači da se svi više brinu o američkom predsjedniku?
Jason: Da, da. Sve samo on zanima. Koga bombardira i to… izgleda da je on bitniji od kanadskog premijera.

Jedan od najvećih punk bendova na svijetu je Green Day. Oni su počeli kao mali punk bend i probili su se. Što mislite o tome? Jesu li oni sad pop-rock bend, jesu li izgubili taj punk?
Jason: Oni pišu dobre, lako pamtljive pjesme. Imaju super live nastupe. To je ono što danas moraš imati, odličan live koncert. Ljudi više danas ne kupuju albume, tako da moraš imati dobar live nastup, a Green Day to ima.

Što mislite o punku koji su svirali Sex Pistolsi i The Clash i o punku koji sviraju Green Day, The Offspring, Blink182, Sum 41. Što mislite o tadašnjem punku i ovom danas?
Steve: Meni se sviđaju oba. Što se tiče onog o komercijalizaciji – jebe mi se. I Sex Pistolsi su htjeli imati velike koncerte. Ja bih htio svirati pred masom ljudi i prodati milijune albuma. Neki kažu da punk ne bi trebao biti povezan s time. Mislim da to nije do punka nego do cijelog žanra. Ali ako je pjesma dobra nije bitno je li to jebeni The Clash ili Britney Spears. Ja sam fan dobre pjesme.

0 Shares
Muziku podržava