Već se neko vrijeme šuškalo o povratku Spice Girls, britanske dance-pop senzacije iz sredine devedesetih. Ženski kvintet proslavio se glazbom koju su mnogi percipirali plitkom i banalnom, ali koja je istovremeno bila obojana finom feminističkom notom i koja je usput promicala žensku snagu, slobodu i nezavisnost, a sve kroz lepršave i vesele pjesmuljke.
Bend se okupio 1994., a prestao postojati samo šest godina kasnije, ali u tom je razmjerno kratkom vremenu uspio postati jedan od najuspješnijih pop-sastava u cijelom svijetu. Prodale su više od 80 milijuna nosača zvuka, postale nevjerojatno popularne širom svijeta i s razlogom ih se smatra glazbenim fenomenom.
Njihov prvi reunion trajao je od prosinca 2007. do veljače 2008. kad su napravile svjetsku turneju “The Return of the Spice Girls” koja je bila osma najveća turneja te godine, a gotovo nevjerojatno zvuči podatak da su u sklopu te turneje rasprodale londonsku O2 arenu (u koju stane 20 000 ljudi) čitavih sedamnaest dana za redom! Billboard je taj londonski niz koncerata proglasio najunosnijim glazbenim događajem godine, a prema nekim procjenama su od njega zaradile 222 milijuna dolara.
Posljednji njihov nastup odvio se na zatvaranju Olimpijskih igara u Londonu 2012., a sada su sve glasnije najave da će 2018. donijeti još jedan reunion koji bi trebao uključivati televizijski nastup, ali i novi album. Nije isključeno da nakon toga uslijedi i turneja jer su u današnje vrijeme nastupi uživo za glazbenike najbolji izvor prihoda.
Što očekivati od novih starih Spice Girls? Mogu li one ponuditi nešto novo, glazbeno uzbudljivo ili je čitava priča osmišljena da se opet, još jednom, zaradi neki novac na nostalgiji?
Odgovor na to pitanje je ustvari jednostavan. Bude li zaista novoga albuma, moguća su najmanje dva osnovna scenarija. Prvi je da album bude samo svojevrsno opravdanje za novo okupljanje, ploča s koje će na koncertima odsvirati pjesmu ili dvije i onda se koncentrirati na stare hitove koje ionako svi žele čuti, a drugi i, meni se čini, izgledniji jest da će za album okupiti probranu ekipu kreativaca, skladatelja i producenata i barem pokušati ponuditi nešto zanimljivo i novo, nešto što korespondira s aktualnim trenutkom.
Potpuno je jasno da je poriv za ponovnim okupljanjem bendova najčešće novac odnosno prilika da se pokuša nešto dodatno zaraditi, ali povremeno se pojavi i poneki reunion kod kojega se čini da to nije glavni motiv ili da barem nije jedini. Uvijek treba računati na moć svjetala pozornice koja može nedostajati jednom kada se na nju naviknete, a svjetla se okrenu prema nekom drugom. Osim želje za obnavljanjem slave i popularnosti, glazbenike nekad zbilja vuku i čisto umjetnički motivi, goni ih želja da još nešto kažu i naprave, nešto što ranije nisu uspjeli. Ne treba baš uvijek biti previše ciničan, nekad to stvarno jest motiv.
No, motive na stranu, oni u cijeloj priči i nisu previše važni. Ono što se na koncu broji je samo pitanje koliko je reunion bio uspješan i je li uspio nešto donijeti bendu ili se sve opet svelo na “uzmi novce i bježi” pokušaj. Obožavateljima je ponovno okupljanje benda koji su voljeli često ostvarenje sna, ali za neke je snove bolje da ostanu samo snovi.
Neki će se još sjetiti reuniona Doorsa koji su pokrenuli originalni članovi i osnivači Ray Manzarek i Robby Krieger. Sve se tu činilo promašenim, od groznog imena The Doors of 21. Century do novog ruha pjesama koje su, u najboljem slučaju, tek uspjele podsjetiti na te iste pjesme koje je svojevremeno pjevao Jim Morrison čiju karizmu očito nije bilo moguće nadomjestiti.
Razumljivo je da je teško nadomjestiti originalnog člana, pogotovo ako je riječ o toliko osebujnoj i specifičnoj osobi koja je još k tome frontman, ali bilo je i bendova koji su se ponovno okupili u originalnoj postavi, a svejedno im taj povratak nije bogznašto donio.
Mnogi će istaknuti povratak Pixiesa kao jedan od uspješnijih, ali dobro se sjećam njihovog povratničkog koncerta na Šalati 2006. kada su djelovali hladno, umorno i nezainteresirano. Pogotovo nakon što su tom istom pozornicom protutnjali raspojasani Overflow, tada bend u naponu snage. Iako sam Pixiese jako volio i volim ih još uvijek, tada sam se pitao što mi sve to treba i što njima sve to treba, bilo je malo tužno. Bilo je beskrvno i suho. No, osam godina kasnije na InMusicu odsvirali su, srećom, potpuno drukčiji koncert, onaj nakon kojega pomislite ne samo da taj reunion ima smisla nego da bi svi reunioni svih bendova mogli imati smisla.
Među loše, nepotrebne i nategnute reunione najčešće se ubrajaju i onaj Outkasta koji su 2014. na Coachelli održali loš i razočaravajući nastup, iako su brojni fanovi jedva čekali da ih vide nakon desetljeća izbivanja. U tom su rangu i Happy Mondays koji su se nekoliko puta nanovo okupljali zbog financijskih razloga, ali 2012. su odsvirali niz koncerta pred polupraznim dvoranama koji su uglavnom bili okarakterizirani ‘pijanom katastrofom’. Mnogo bolje nisu prošli ni veliki i vrlo utjecajni Velvet Underground koji su se okupili 1993., doduše bez pokojne Nico. Tada su održali niz hvaljenih i dobro posjećenih koncerata u Europi, ali prije nego što su uspjeli dogovoriti američku turneju Lou Reed i John Cale su se opet posvađali i bend se opet razišao, kao i prvi put.
Pokušaje da s zaradi novac na imenu Sex Pistols britanski je tisak okarakterizirao ‘besramnima’, a Johnny Rotten je konačno odustao od takve rabote i nastavio stvarati i svirati s novim bendom pod novim imenom Public Image Ltd. Loše su prošli i reunioni Backstreet Boysa, Queena (bez Freddieja Mercuryja, svašta) i naravno, kraljeva neuspješnog povratka, Guns N’ Roses.
S druge strane, bilo je i uspješnih povrataka, a među najbolje se uklapaju onaj Led Zeppelina koji su 2007. odsvirali nevjerojatan koncert u Londonu, potom reunion Blura koji je 2015. okrunjen i jako dobrim albumom “The Magic Whip” nakon dvanaest godina diskografskog zatišja. Odlični su bili i Black Sabbath, Take That i Pulp koji su, svaki na svoj način, pokazali da među članovima, unatoč nekim neraščišćenim pitanjima iz prošlosti, i dalje ima energije i magije te da nisu baš za otpis.
Iako se posljednji povratak Spice Girls u umjetničkom smislu ne smatra ničim naročito značajnim, a na zatvaranju Olimpijskih igara u Londonu nije djelovalo kao da su članice u posebno dobrim odnosima, barem je cijela priča bila financijski uspješna.
Sada je, tako se barem čini, došao i trenutak da se pokušaju vratiti onako kako je i red i da se upišu na popis uspješnih, a ne propalih reuniona. Ne treba razgovarati o tome treba li im takvu priliku dati, ionako će je zgrabiti same.
