Sanin Karamehmedović (Silente): “Ima neka ludost u ‘Lovcu’ koja je izvan naše kontrole”

Leonora Bedić
5238

Veljača je važan mjesec za dubrovački bend Silente zbog mnogo ostvarenih uspjeha, ali i novih izazova koji su sada pred njima.

U veljači 2013. objavili su debitantsku pjesmu “Terca na tišinu” s kojom su u rekordnom roku stekli ogromnu hordu fanova.Sada, točno tri godine kasnije, nakon mnoštvo održanih koncerata, slijedi njihov najveći i najvažniji koncert karijere, onaj u Domu sportova. O tome, ali i o svim ostalim aktualnostima, zanimljivostima i planovima (između ostalog i onih oko novog, trećeg albuma), popričali smo s basistom Saninom Karamehmedovićem.Prošlo je već više pola godine od izdavanja drugog albuma “Neće rijeka zrakom teći“. Misliš li da je uspio nadmašiti “Lovca“, barem kada je riječ o reakcijama i komentarima fanova?
Postoji više vrsta fanova. Ima onih koji se pale na “Tercu” i “Još jednom”, Tibor im je sladak, rado bi se slikali s Doris i Lorenom pa to stavili na svoj Instagram, ali tu zanimacija uglavnom staje i oni su iz nas izvukli ono što su htjeli, dobru zabavu. Njima “Lovac” ostaje vrh Silentea. Ima i onih koji furaju dublju priču i vežu svoje živote za sve Silente stihove i pjesme.Takvima bi “Rijeka” trebala biti bolja jer je album puno osobniji i manje je zabavan. Da me netko krivo ne shvati, ja ne vrednujem ljude, samo kažem da to ‘nadmašivanje’ albuma ovisi o tome što netko od albuma/pjesme želi. U svakom slučaju, priznajem da je “Lovac na čudesa” bacio sjenu na drugi album, a vjerojatno će i na treći. Ima neka ludost na tom albumu koja je izvan naše kontrole.A kako se uopće nosite s velikim očekivanjima od strane publike koja je u potpunosti izgubila glavu već na prvu loptu kada ste izašli s debitantskim singlom “Terca na tišinu”?
Ne osjećamo više pritisak od strane publike, mi smo zadovoljni brojem i kvalitetom ljudi koji nas prate, nama je ok i da ostane sve ovako. Sumnjam da nam se publika može izgubiti jer, pazi, to je baš solidna hardcore fan baza koja nas brani i kad smo u krivu. Natječemo sami sa sobom, to je drugi par rukava i puno veći pritisak.

Što se tiče autorskog pogleda i pisanja tekstova i glazbe, na koji način se Tibor i ti upotpunjujete?
Slični smo ljudi, iste građe, isto odgojeni. Tako je i s pjesmama. Ne gledamo na tekst i glazbu kao na dvije odvojene stvari. Ok, stihovi su jedno, glazba je drugo, ali mi se bavimo pjesmom. Pjesma se u našem slučaju ne može tako rastaviti na dijelove pa analizirati. Na silu se sve može, ali mislim da ne bi trebalo. Da znam da te pjesme on neće otpjevati, drugačije bi ih napisao.

Muziku podržava

Ritam glasova i slogova u tekstu odredit će kako će ta pjesma zvučati, a njegovo pjevanje i melodija odredit će značenje teksta. Uglavnom radimo u samoći i materijale si šaljemo kad se nakupi stvari. S tim da sam ja tu u maloj prednosti jer moj tekst čeka samo on, a njegovu pjesmu čeka cijeli bend, a kasnije i raznorazni rokovi koji nam tempo na glazbenoj sceni nameće.

Kada biste se stavili u poziciju da niste zajedno u bendu, koliko bi vam teško bilo ostvarivo kliknuti s nekim drugim u cijelom tom kreativnom procesu stvaranja?
Ne bih radio s drugima, bojim se toga. Mi tu sad malo filozofiramo o procesu stvaranja i sve je to lijepo, ali treba me se uzeti s rezervom jer smo ipak daleko od istine. Samo znam da je to tako kako treba biti, to je ta pjesma. Taj tekst je pisan da ga on dovrši i to je sve jedna velika Silente pjesma koju ćemo mi ostaviti za sobom.

Koji moment u životu bi izdvojio, a da te potaknuo na ozbiljnije bavljenje glazbom?
Kad me prije deset, petnaest godina stariji brat odveo na gitarijadu u Cavtat gdje smo pratili lokalni metal bend Fallout čiji smo logo nacrtali izbjeljivačem na crnoj majici. Bend više ne postoji, gitarijada u Cavtatu više ne postoji, ali još uvijek imam majicu.

Relacija Dubrovnik-Zagreb je sada sve učestalija ruta za bend. Kako vama djeluje povezanost koju imate sa zagrebačkom publikom?
Jao kakvi su to razbojnici. Milijun ih je i sve će nam oprostiti. Zagreb je scena za sebe i omogući nam da stvarno testiramo svoje granice. Svaki nastup u Zagrebu je izvođački veliki korak naprijed. I ovaj Dom sportova sad, 20. veljače. Sviramo u dvorani. Sami. S tisućama ljudi ispred iz cijele regije. Jesmo li spremni? Nemam pojma, ali je uzbudljivo do boli.

Imate li želju surađivati s nekim određenim izvođačima s domaće scene?
Sada, ne. Nema potrebe ni smisla.

Koje biste domaće izvođače istaknuli, a da su vam u posljednje vrijeme zaokupili pažnju?
Dječaci, Hladno pivo, Libar, Miki Solus…

Vjerujem da ste se do sada svega načitali i naslušali, ali kako doživljavate kritike oko benda?
Kad se govori o kritici, ljudi baš slabo znaju o čemu govore. Ukljućujući i mene. Teško je to danas. Ne znam više uopće što je kritika. Znao sam se ozbiljno raspasti kad bih pročitao neko smeće, a baš i razveseliti kad bi nas netko pohvalio. Sada ništa ne kužim i ne obazirem se. Mislim, kako taj koji ne voli Silente može sad dati neku kao fol objektivnu kritiku. Kao, ne sviđaju mi se, pjesme su mi loše, ali dobar mi je sound gitare. Ma šta je to, stari moj. Objektivnost ne postoji, nikad nije i nikad neće. I to je ok. Ista stvar vrijedi za one koji obožavaju bend pa idu bit objektivni i kritizirati. Sve su to osobni doživljaji. Ili voliš ili ne, idemo dalje…

Kada pričamo o glazbenom biznisu, što se po vama pod hitno mora promijeniti u Hrvatskoj? U čemu vidite srž problema, naravno, ako mislite da problemi postoje?
Biznis znači lova, a u nas love više nema. Ali nije to ni do nas, to je globalna stvar. Što se rocka tiče, nedostaje podrška institucija. Nekako mi i smeta što je sve predostupno i nema više neke ekskluzive zbog koje bi se ljudi potrgali za bend, kupili CD, kartu za koncert tri mjeseca unaprijed… Zašto bi, kad lik može ove sekunde uzeti mobitel i besplatno pročitati sve o meni, pogledati, poslušati i još na kraju komentirati moj sinoćnji nastup u totalno drugom dijelu države. Ali dobro, “times they are a changin“.

Iza vas je poveći broj odrađenih koncerata, ali sada na red dolazi najveći samostalni koncert, onaj u Domu sportova. Kako se osjećate sada pred sam nastup?

Sve smo luđi kako vrijeme ide. Nama je to baš, ali baš velika stvar. Prva dvorana, to je vrh. Nemamo pojma jesmo li spremni, sviramo stalno i nastupamo, ali ovo je već nešto drugo. Javlja nam se ekipa iz cijele regije da dolaze na koncert, jaka produkcija je uključena, scenografija, kostimografija, fanovi na stageu kao gosti… Valjda nećemo zavšit na nekoj ‘ultimate fail 2016’ kompilaciji.

Interesantna je vaša akcija “Ti i Silente” s kojom pružate priliku fanovima da zajedno s vama pjevaju na vašem najvećem koncertu. Zbog čega ste se odlučili na taj potez i kakav je odaziv bio?
Imamo puno pravih fanova. Oni koji svaki dan pokušavaju na neki način podržati bend. Od jednostavnog klika na nekakvo glasanje do izrade Silente opreme, tipa satova, torbi, privjesaka… Razvili su pravo malo tržište unutar sebe. Oni to baš dobro deru i voljeli bismo da tako i nastave. Na ovaj način možemo im se bar malo odužiti pa da taj dan bude još posebniji. Odaziv je bio bolji nego što smo očekivali, ne samo po broju nego i po kvaliteti. Primili smo negdje 50-ak prijava tako da smo morali napraviti i drugi krug jer se nismo mogli odlučiti s kim ćemo to odraditi.

Još koncerata je u planu, a između ostalog i u Beogradu ste nastupili na Valentinovo. Kako vas je prihvatila strana publika?
Jaki
smo tamo, dugo nas već zovu, ali teško je dobiti uvid u pravo stanje
naše popularnosti izvan Hrvatske jer smo prilično medijski razdvojeni. U
BiH već neko vrijeme redovito održavamo koncerte, a planiramo i neki
‘napad’ na Sloveniju uskoro.

Sudjelovali ste i na RadioBattle, međunarodnom radijskom natjecanju…
Jesmo, to je nova fora koja nas je dosta iznenadila, ali potpuno podržavamo i rado ćemo opet u bitku! Jedino mi je žao što se to odrađuje isključivo preko Twittera, a u Hrvatskoj je broj korisnika Twittera neusporediv s brojem korisnika Facebooka.

Nije mala stvar ni činjenica da ste nedavno svirali s Bajagom u Velikoj dvorani Doma sportova. Kakvi su vama bili dojmove nakon te večeri?
Cijela ta turneja Zagreb-Split-Rijeka bila je genijalna. U Zagrebu je bilo 10 tisuća ljudi. Alo? Pa to je suludo. Bajaga i Instruktori su mrak likovi. I neočekivano prizemljena i ugodna ekipa. S nama su stage dijelili i Detour, Libar i Quasarr. Drago nam je da smo sudjelovali u svemu tome, ostat će nam vječna uspomena.

Pet singlova s drugog albuma je vani. Kakve su ideje i promišljanja oko trećeg albuma?
Još uvijek nismo sigurni hoćemo li izbacivati još jedan singl s ovog albuma ili ćemo početi predstavljati treći album. S drugim albumom smo malo požurili jer nam je trebalo materijala za svirati duže koncerte jer nikad ne sviramo obrade. Ovaj put je vrijeme na našoj strani i uzet ćemo koliko god nam treba da to bude savršeno. Prvi album je dječački rađen kroz 10 godina, drugi u kraćem vremenu i žestokoj izolaciji. Treći bi trebao biti kombinacija ta dva pristupa. Imat će puno više pjesma i žanrovski će bit šarolik.

Muziku podržava
Stisni