“Djevojke u ljetnim haljinama volim” svirali su zajedno Darko Rundek i Srđan Sacher iz Haustora u povijesnom nastupu prošle nedjelje pri ulasku Hrvatske u EU. Bez obzira na sve operne, dramske i političke dive oko njih, bio je to najznačajniji trenutak večeri. Ali mi to, naravno, nismo shvatili.
Od svih povrataka, pa i ‘povratka’ Hrvatske u Europu, zajednički povratak Rundeka i Sachera na istu pozornicu nakon 17 godina nekima je promakao. Taman mu je dobro leglo prije koncerta na Medvedgradu 19. srpnja i nastupa na Starigrad Paklenica Film Festivalu 6. kolovoza. Baš ću ga pitati što mu je draže?
Caravaggio, impresionisti i rockeri
Vani od toga žive, ne samo od velikih prihoda raznih rock-reuniona ili izložbi, nego i od kulturnog kapitala i snage koju pozicija moderne kulture politike daje ozloglašenim rock-imperijalistima Velike Britanije ili Amerike.
Nije problem samo u rocku, sve ‘drugačije’ stvari bile su ozloglašene u svoje vrijeme; od homoseksualca i ubojice Caravaggia do impresionista i dalje. Problem je u nama, jer vani se vrijeme promijenilo, mentalno i financijskom zaradom, a kod nas je ostalo isto ili barem slično – siromašno i staromodno.
BBC2 i Glastonbury
Istu nedjelju (a i subotu) mogli ste priključiti slušalice na kompjuter ili spojiti kompjuter na TV i zvučnike s ‘linije’ i gromoglasno gledati program iz Glastonburya na BBC2. Nisam ni znao za prijenose (s polusatnom odgodom) dok nisam saznao od uvijek naprednih pulskih The Chweger.
Tu biste tek vidjeli koliko ovi guraju njihove Rundeke, taj enorman popis rock glazbenika svih generacija, koji su na nekoliko pozornica, pred krcatim auditorijem i po danu i po noći, pokazali kako se zarađuju funte i kulturni prestiž. Znani i manje znani, od Stonesa, Johnnya Marra, Primal Screama i Public Enemy, do izvrsnih Rodriguez, Savages, Everything Everything i drugih imali su jednako zainteresiranu publiku. Jer i staro i novo je bitno ako vam je stalo do kontinuiteta.
Pop kultura na periferiji
Problem je da se kod nas kontinuitet prekida, pa onda umjetno slaže ispočetka, i u životu i na rock sceni i u školskim udžbenicima, uvijek ispočetka. Više ne znamo vraćamo li se u Europu, jesmo li čak stariji od Europe, je li naš novi val mitsko mjesto ili dosadna stara priča, kao i Fiju Briju uostalom. Je li novo bolje ili gore od starog, a najnovije uvijek i najbolje? Ovisi koga pitate.
No, jednostavno rečeno, svi su u kurcu, i novi i stari, kod nas je pop-kultura na periferiji, samo dodatak ‘ozbiljnijim’ stvarima, konzervativnim kulturnim programima o kojima se u stavu mirno i s dosadnim glasom izmorene i nevoljne voditeljice u tehnički staromodnim prilozima govori u emisijama poput “Vijesti iz kulture”. Bila je nedavno kod mene prijateljica iz Londona, inače iz Hrvatske, i kad je to vidjela pitala me “Pa što je ovo?“.
Sve je danas ‘post’, pa i na Facebooku
Srećom da postoji HTV3 i emisije poput ingeniozno nazvane “Emisije”, ili “Drugi format”, s dinamičnijim urednicama koje su sklonije pretražiti neke suvremene fenomene, ili one stare protumačiti na drugačiji, zanimljiv način.
To sa starim i novim kod nas je komedija, zapravo tragedija, pogotovo u glazbi. Što je uopće novo? Pola izvođača inozemne rock scene zvuči starmalo više od svojih uzora, pretpotopni utjecaji toliko se ‘furaju’, guraju i priznaju javno da postaje preočito. Od ‘novog tradicionalizma’ do izmišljene kategorije post-rocka, jasno je da smo sve to već čuli, barem formalno. Sve je danas ‘post’, pa i post na Facebooku.
Grammy bez domovnice i zelene karte
Nedavni veliki koncerti Springsteena, The Killersa i Paula McCartneya, pa i The National na Šalati, primjeri su preuzimanja utjecaja. The National su (peti put) u par trenutaka zvučali kao vjerniji Joy Division nego Peter Hook kojeg smo nedavno vidjeli. A i na Neila Younga, tj. Crazy Horse, naslonili su se u par trenutaka, da ne nabrajam dalje.
Gledajući McCartneya mogli ste se pitati tko ga je (i Johna dakako) bolje protumačio, Blur, Oasis ili Pulp, a i kila ostalih. Gledajući Gaslight Anthem prije The Killers na Wembleyu bilo je nemoguće ne sjetiti se Springsteena, a i sami The Killers, kao i The National, očigledno ‘uzimaju’ s britanske rock scene osamdesetih. I tako dalje i tako bliže.
Uvoz glazbe i poljoprivrednih proizvoda
I to nije ništa loše ako je napravljeno ovako dobro. I onda su to američki bendovi? Bez trunke bluesa i ‘dvanaestice’? Naravno da jesu; svijet je odavno globalno selo, rekao je Marshall isto tako davno a nije bilo ni Interneta. Granice postoje samo u glavama neukih i nesposobnih, onih koji nisu mrdnuli izvan svojih granica, mentalnih i državnih.
Još jednostavnije, u glavama onih koji se boje konkurencije, bilo uvoza glazbe, bilo poljoprivrednih proizvoda, svejedno. Zato nagradu Grammy mogu dobiti Britanci i Indijci, a Brit Award Francuzi, Pakistanci i ostali, jedino Porina mogu dobiti samo hrvatski državljani.
Rock glazbenici ‘stranci’ u svojoj zemlji
Budimo skroz realni, još je veći problem što su u Hrvatskoj i hrvatski rock glazbenici najčešće shvaćeni kao ‘stranci’. Dobro je da su tu kad nam trebaju tu i tamo, ali bolje ih je ‘držati po strani’ u glavnim programima, službenoj državnoj kulturi i, općenito, ne dati im previše prostora.
Možete se tući rukama i nogama, pogotovo laktovima, ali jednokratna nadoknada za nastup na Trgu u službenom programu ipak se predugo čeka. Većina ju neće ni dočekati, ali će se zato hrpa svakakvih glazbenih govana svakodnevno proturati kroz medije i soliti ranu jedne službeno zapostavljene pop-kulture…
