Najjači hard rock bend ikada po drugi put u ovom stoljeću stiže pred zagrebačku publiku. Nastup je zakazan za 5. lipnja u Domu sportova, a netom prije početka turneje uhvatili smo telefonski, možda i glavnu polugu u Deep Purpleu, Rogera Glovera.
Mediji špekuliraju da je ovo posljednja turneja Deep Purplea. Ima li istine u tome?
Ne znam ništa o tome. Ovo nikako nije naša zadnja turneja. Puno se zabavljamo i odlično surađujemo i ne znam zašto bi sada stali.
To je odlična vijest za fanove. Planirate i novi album?
Imali smo to u planu, u veljači ili ožujku, ali puno smo na turneji. Sada je potrebno je više novca kako bi se snimio album, nego što ćete zaraditi od njega. Jako bih volio snimiti album, vjerojatno ćemo se u jednom trenutku dogovoriti i napraviti to.
Ove subote ćete po treći put u sedam godina doći pred hrvatsku publiku. Sjećate li se možda prethodna dva nastupa?
Prvi put smo svirali u Zagrebu… Izašli smo iz aviona, otišli u hotel, odradili nastup. Nismo imali posebnog kontakta s fanovima… Inače vodim dnevnik, za svaki slučaj, kada mi se problem prisjetiti što sam radio i o čemu sam razmišljao u određenom trenutku.
Planirate li ga objaviti?
Ne. (smijeh)
Tijekom godina članovi benda su usporedno s radom u Deep Purpleu radili i na drugim projektima, svirali sa drugim glazbenicima…
Stvar je u tome da smo se u sedamdesetima dosta selili. Bilo je teško ostati na jednom mjestu. Recimo, bilo je perioda kada je jedan živio u Portugalu, jedan u Švicarskoj, jedan u SAD-u. Dakle, okupljanje da bi radili nešto, pisali pjesme, išli na probe, snimali albume, je postalo jednako teško kao i ići na turneju. Da smo živjeli u istoj regiji to bi bilo puno jednostavnije.
Najpoznatiji ste kao basist Deep Purplea, ali je poznato da skladate pjesme i producirate? Što vam je od svega toga najdraže?
Sve mi ima jednaku važnost, dok je produciranje drugog benda drukčije, ali to nisam radio godinama. Ideja o produciranju potekla je još tamo u sedamdesetima. Tada je to bilo drukčije, kada smo bili na početku, sve što smo pokušavali bilo je da izvedemo pjesme koje su već bile dovršene. U međuvremenu smo evoluirali, pa sad svaki član benda daje svoj doprinos pjesmi.
Rođeni ste u Braconu, u Walesu. Možete li nam reći nešto o Vašim glazbenim počecima prije odlaska u London?
Rođen sam 1945., nakon završetka 2. svjetskog rata kada nije bilo nekih velikih bendova. Sa 7 godina počeo sam svirati klavir, ali mi baš nije išlo. Svirao sam ga nekoliko godina kada smo se preselili u London. Tamo sam ga nastavio svirati, ali mi se više nije sviđao, pa sam nedugo zatim počeo svirati gitaru.
Ako sam dobro informiran, pripremate novi solo-album “Close Up”, koji bi trebao izaći ove godine?
Da, tako je. Album još nije dovršen. Sve je snimljeno, na njemu će biti
15 pjesama, još čekamo završno miksanje. Ne znam točan datum izdavanja, ali nadam se da će izaći ove godine.
S Ianom Gillanom svirali ste u Episode Six, odakle ste 1969. zajedno došli u Deep Purple i nedugo zatim snimili album sa simfonijskim orkestrom. Podsjetite nas malo na ta vremena…
Episode Six je bio bend koji je tražio hit. Kada smo došli u Deep Purple, to je bio bend koji je tražio uzbuđenje na pozornici. U to vrijeme, da bi snimio ploču morao si imati catchy pjesme. Nama je to bilo sranje, mi smo počeli kao underground bend, progressive-rock-underground bend. Ali na kraju, sve se odvijalo vrlo brzo. Volio bih da sam tada počeo voditi dnevnik. Bilo je fantastično.
Ljudi kažu da je Deep Purple najbolji rock bend, a nekolicina kaže da je i zaslužan za nastajanje heavy metala. Što mislite o tome?
Moram im vjerovati, ako tako kažu.
S Deep Purple ste snimili 12 albuma. Koji vam je najdraži? Ako možete izabrati…
Izabrao bih 3 albuma: “In Rock”, naš prvi album. Tada je rođen naš karakter, naša osobnost je postala čvrsta. Sljedeći bi bio “Perfect Strangers”. Snimanje tog albuma je bilo odlično iskustvo, svi smo se urnebesno zabavili. I ne smijem zaboraviti “Made in Japan”. To je bio možda i naš najbitniji album.
Imate le neki omiljeni novi rock bend?
Nemam. Volim pjesme, a ne bendove. Bob Dylan mi je jedan od dražih izvođača. A i iskreno, ne slušam baš rock, više volim jazz,
klasiku, afričku glazbu…
Nedavno je preminuo Ronnie James Dio. Znam da ste surađivali s njim…
Ronnie je bio moj dobar prijatelj. 1972. godine sam ga prvi put čuo kako pjeva, kada sam producirao album njegove grupe Elf. To je bio početak jednog dugog prijateljstva. On je bio, bez sumnje, najbolji pjevač s kojim sam ikad radio. Bio je jednostavno odličan izvođač. Nakon, toga sam producirao još dva albuma Elfa i postali smo jako bliski. Nažalost, grupa Elf nikada nije postigla uspjeh kakav je, objektivno, zaslužila.
Nakon toga, Ritchie (Blackmore op.a) je preuzeo cijeli Elf kao svoj prateći benda za prvi album svojeg projekta Rainbow, tako da je ustvari svaka pjesma s Ritchievog prvog albuma ustvari Elf. Osim Ritchiea, dakako. Nakon Elfa, nije mi se svidio Ronniev heavy stil pjevanja, smatrao sam da je bolji od toga, ali uvijek sam ga respektirao. Prije manje od godine dana, nazvao sam ga samo da ga pozdravim. Dugo smo razgovarali, o privatnim pogledima, o tome što on planira… Naravno bilo je jako tužno, bolovao je od raka, nije stigao ostvariti sve planove…
Pitanja: Ljudevit Cikač
