Rock and Roll kuća slavnih, nečiji mokri san, drugome mjesto vrijedno prezira. Duhovi su se opet malo uzburkali kada je prije koji dan Rob Halford, frontman metal legendi Judas Priest javno objavio pismo kojim se obavještava da ove godine, nominaciji unatoč, ništa neće biti od njihovog prijema među odabrane. Pismo je ustvari špranca, utješna poslanica kojom se bend ili autora obavještava da, eto, ove godine nisu zaslužili tu čast, ali da se ne brinu jer je i Black Sabbath bio nominiran osam puta prije nego je primljen, Patti Smith sedam, Solomon Burke čak devet, a Beastie Boys i The Yardbirds po tri puta prije nego što su ušli u društvo zaslužnih rock legendi.

Pismo završava prilično patetičnim pozivom – “Ako ste na turneji ili samo prolazite negdje blizu, posjetite naš muzej u Clevelandu, Ohio. Naša izložba koja se proteže na šest katova govori o povijesti rock and rolla i načinu na koji je promijenio svijet. Vi ste dio te priče i voljeli bismo je podijeliti s vama. Još jednom, čestitamo na nominaciji.”

Muziku podržava

O čemu je zapravo riječ? Rock and Roll kuća slavnih ili punim imenom Rock and Roll Hall of Fame ustvari je muzej u Clevelandu, muzej koji postoji od 1983. i koji u svoj postav uključuje ono što smatra najvažnijim i najutjecajnijim iz povijesti rocka. Svake godine komisija odabere dvadesetak izvođača koji su nominirani, a onda tisuću glasača, među kojima su glazbenici, profesionalci iz industrije, povjesničari glazbe pa čak i fanovi putem internetske stranice, odlučuju tko će ući u Kuću slavnih. Obično godišnje uđe između pet i sedam izvođača, a glavni uvjet, osim neviđenog doprinosa rock and rollu koji se valjda podrazumijeva, jest da su prvi album objavili najkasnije 1992.

Ove su godine, primjerice, bili nominirani Bon Jovi, Kate Bush, The Cars, Depeche Mode, Dire Straits, Eurythmics, J.Geils Band, Judas Priest, LL Cool J, MC5, The Meters, Moody Blues, Radiohead, Rage Against The Machine, Rufus Featuring Chaka Khan, Nina Simone, Sister Rosetta Tharpe, Link Wray i The Zombies, te su nominacije objavljene još u listopadu, a prije koji dan je odlučeno je da će ući Bon Jovi, Nina Simone, The Cars, Dire Straits, The Moody Blues i Sister Rosetta Tharpe. Vjerojatno bi svaki glazbeni obožavatelj iz ovog popisa izvukao drukčiji odabir imena koja zaslužuju biti dio rock and roll kuće slavnih, ali pitanje je zašto je i kome to uopće bitno?

Okej, Robu Halfordu iz Judas Priest očito jest jer se, osim već citiranom odbijenicom, oglasio i podjednako patetičnim pismom u kojem tvrdi da je bend u svoj rad ‘uložio 10 000 sati i da heavy metal zaslužuje više mjesta na policama Rock and Roll kuće slavnih’. Na jednoj razini se nije teško složiti s njim, heavy metal je itekako utjecao na suvremenu rock glazbu i to nitko ne može osporiti, ali je li baš muzej u Clevelandu, unatoč svom velebnom imenu, pravo mjesto na kojemu bi taj utjecaj trebalo vrednovati? Teško.

Kada su objavljene nominacije, Radiohead nije bio oduševljen. I to je eufemizam. Thom Yorke je rekao da najvjerojatnije neće doći na ceremoniju dodjele uđe li bend u kuću slavnih, a gitarist Ed O’Brien je u jednom razgovoru bio još konkretniji – “Ne želim biti nepristojan oko Rock and Roll Kuće slavnih jer to mnogima nešto znači, ali ja to kulturološki ne razumijem. Možda je riječ o tome da je to baš jako američka stvar, mi Britanci nismo dobri u tapšanju samih sebe po ramenu. Čini se da je to sve pitanje showbiza, a mene showbiz ne zanima. Ne želim biti nepristojan, ali ako me pitate što ću raditi te večeri, radije bih bio doma ispred kamina ili otišao na neki koncert. Prije nekoliko godina sam shvatio da ne volim dodjele nagrada, uđeš tamo i sav si obuzet sobom. Jako je neugodno. Gdje god su uključeni mediji, razina sranja se podiže na novu razinu. Sve to nam se čini jako neautentično.”

Ovo je samo jedno izdvojeno mišljenje, ali mišljenje s kojim se nije teško složiti. Na stranu sada što je Rock and Roll kuća slavnih često bila sasvim opravdano kritizirana zbog rasizma, seksizma (samo 8,5 % ženskih izvođača!) i zanemarivanja čitavih žanrova (progresivni rock, funk i općenito ‘crna glazba’), činjenica je čitav koncept zamišljen ne samo kao odavanje počasti rock glazbi već i kao pokušaj kapitaliziranja na njoj. Usto, ma koliko u današnje vrijeme to bilo naivno ili romantično, esencija rocka bi trebala biti pobuna, žar, mladenaštvo, energija. Teško je i nezahvalno pokušati definirati nešto toliko široko i sveobuhvatno kao što je rock glazba i pritom enciklopedijske definicije nisu od prevelike pomoći, ali svatko od nas to zna prepoznati kada čuje, znamo kada je nešto lažno, a kada je pravo, osjetimo tu, možemo i mi biti malo patetični, borbu za slobodu i želju da se nešto staro sruši i na tome izgradi nešto novo, originalno, osobno, naše.

To je rock, to je filozofija koja se čuje i osjeti u svim velikim i važnim bendovima svih vremena, to je ono što goni naprijed. To je duh koji je, u svojoj biti, izravno sukobljen s institucijom, bilo kakvom, a pogotovo s institucijom koja taj isti duh pokušava zatvoriti između četiri zida i prodavati karte da bi ga se gledalo. Zatvoriti rock u muzej znači kastrirati ga, uzeti mu razlog postojanja i pretvoriti ga u nešto mrtvo, nešto u što se gleda i čemu se divi, a ne nešto što se živi. Radiohead je osjetio koliko je to pogrešno, a osjetio je, naravno, i Johnny Rotten koji je 2006., kada su Sex Pistolsi 2006. pozvani na ceremoniju proglašenja koju su s indignacijom odbili, proglasio muzej ‘mrljom mokraće’ i ‘urinom u vinu’.

Ulaz u Rock and roll kuću slavnih izvođaču donosi nešto slave, novca i medijske pozornosti, to je jasno. No, žudnja za tim posve je u neskladu s onim što bi (rock) glazba trebala biti, to su sve usputne posljedice koje se mogu i ne moraju dogoditi. Razumljivo je da izvođači na zalasku karijere ne mogu više ganjati onu istu iskru zbog koje su se prvi put prihvatili gitare, ali nije loše prisjetiti se vlastite mladosti, ideala i želja i, ako ništa drugo, zadržati malo dostojanstva. Rock and roll kuća slavnih je sve manje rock and roll, a sve više samo Kuća slavnih, ona služi za to da se jednom godišnje na televiziji kaže tko je sve ušao u nju i onda se oni koji su prestali aktivno slušati glazbu (ili to nikad nisu ni činili) prisjete nekih izvođača i kažu ‘da, to je dobar bend’. Malo poraste prodaja, okrenu se neki novci. To je, već i u ideji, onoliko daleko od rocka koliko se uopće može biti. Zato, dolje Kuća slavnih, živio rock and roll!

Muziku podržava
Stisni