Roberta Fishera pokušavamo intervjuirati još od 2004. kada je zajedno s Willard Grant Conspiracy svirao u KSET-u. Tada nismo imali sreće, kao ni prije malo više od šest mjeseci kada su svirali u SC-u. Zato smo ovaj put odlučili, ako treba, i kampirati ispred Teatra &TD kako bismo ga napokon ulovili.
Kampiranje ipak nije bilo potrebno, jer smo, uz pomoć organizatora NoJazz Festivala, uspjeli doći do Fishera, a on je pristao odvojiti nekoliko minuta i odgovoriti nam na nekoliko pitanja, kao na primjer na ono zašto toliko voli ovaj naš dio Europe.
Ovo je vaš šesti ili sedmi koncert u Zagrebu?
Tako nekako. 
Sjećate li ih se svih?
Zapravo da. Prvi je bio s The Walkaboutsima, u onom klubu Aquarius. To je u onom čudnom parku s umjetnim jezerom, zar ne?
Tako je. Kojeg koncerta se najbolje sjećate?
Svi su bili prilično posebni. Sjećam se jednog u KSET-u. Bila je jako topla večer, svirali smo oko sat i pol, činilo se kao da se zidovi znoje koliko je bilo vruće. Mislim da sam si na kraju koncerta izlio bocu vode na glavu. To je bila stvarno zabavna večer.
Vama se izgleda baš sviđa ovaj dio svijeta?
Da. Snimio sam dva albuma u Sloveniji.
Kako to? Zar nemate kod kuće bolje uvjete? Ili je ovdje jeftinije?
To je zbilja teško pitanje. Ne znam, prvi puta smo snimali tamo jer smo bili na turneji, bili smo tjedan dana na Mallorci gdje smo svirali na nekoliko festivala i onda smo došli ovdje. Imali smo nekoliko dana slobodno, pa smo u Ljubljani rezervirali studio koji nam je preporučio Chris Eckman iz The Walkaboutsa. U ta tri dana smo snimili u studiju većinu materijala s “Regard The End“.
Zapamtio sam taj studio, pa smo ga drugi puta koristili za snimanje “Let It Roll“, zato što sam želio dokumentirati zvuk live benda, budući da su svi ostali albumi bili snimljeni u studiju nakon čega smo s njima išli na turneje. Želio sam da jedan album predstavlja ono što radi live bend, da se na njemu čuje sva ta dinamika i svi naši osjećaji.
Jednom smo imali turneju koja je počela u Engleskoj, nakon koje smo svirali u Italiji i Njemačkoj, pa nam je, kada smo putovali iz Italije, Ljubljana bila na pola puta, a znali smo da u tom studiju možemo snimati live. To se ne može u svim studijima, pa smo zato tamo snimali tjedan dana. Ali svaki puta kada smo svirali u Ljubljani, Zagrebu ili Beogradu bilo je super, uvijek smo se super zabavljali. Ljudi ovdje, izgleda, jako dobro poznaju našu glazbu i razumiju ono što radimo. Nakon toliko godina imam osjećaj kao da ovdje već imam prijatelje.
Imate svakako jako puno obožavatelja.
I to, ali ja više volim o njima razmišljati kao o prijateljima. Svaki put je lijepo opet vidjeti prijatelje i uvijek se nadam da će uspjeti doći. Glazba je stvar komunikacije i kada sviraš stječeš puno prijatelja koji postanu dio tvoje šire glazbene obitelji.
Dosta vaših pjesama kao npr. “Massachusetts” ili “St. John Street” govore o nekim mjestima gdje živite ili ste živjeli. Jeste li nostalgična osoba ili se volite seliti?
Odgovori na ta pitanja su da i da. Nisam nostalgičan, ali mislim da geografija ima jako bitnu ulogu kod pričanja priča, a većina pjesama su priče. Možda ne potpune priče, jer ja volim ostaviti prostora slušateljima da sami uključe svoja vlastita iskustva i sjećanja tako da te pjesme postanu njihove. Ali kada pišete priču pomaže ako pišete o nekom mjestu ili vremenu. Ako ne pišete o nečemu što poznate, zvuči neuvjerljivo. Zato pišem o mjestima koje poznajem. Postoji u sjećanju nešto što je zanimljivo, jer je sjećanje nedovršeno i selektivno. Pomalo je melankolično.
Willard Grant je zapravo naziv ulice u kojoj ste snimili svoj prvi album, zar ne? Gdje se nalazi ta ulica?
U Massachusettsu, predgrađu Bostonu.
Vi ste iz Bostona?
Ne, iz Kalifornije i tamo sada živim, ali sam živio u Bostonu 23 godine.
Zašto je Willard Grant urotnik?
Razlog zašto smo tako nazvali bend je taj što su sva dobra imena već bila iskorištena. Imali smo dvije stranice ispisane potencijalnim imenima, ali su sva bila užasna. Jednog smo dana skretali u ulicu u kojoj smo snimali, tada još nismo imali bend, ja sam vidio naziv ulice i pomislio: ”Pa to je baš kul ime!”. A ovaj dio o ‘uroti’ je tu jer svi ti različiti ljudi sudjeluju u nastanku naše glazbe, tako da se kod nas zapravo radi o pozitivnoj uroti. Ljudi koji imaju različite bendove i vlastite živote nalaze se kako bi stvarali ovu glazbu, a to je vrlo jedinstveno. Mrzim riječ ‘projekt’, jer zvuči kao da gradite neku nastambu. Kao da proizvodite nešto, a mi ti ne radimo. ‘Urota’ ima neki taj prizvuk koji mi se sviđa i koji dobro opisuje našu glazbu.
Koliko Willard Grant Conspiracy trenutno ima članova?
Mislim da ih ima oko 37.
Poznaju li se svi članovi međusobno?
Ne, ne poznaju se.
A poznajete li ih vi sve?
Da, ja ih sve poznajem, ali se oni međusobno svi ne znaju.
Znači moguće je da se dva člana upoznaju u baru i jedan kaže: ”Ja sviram u Willard Grant Conspiracy”, a drugi odgovori: ”Ma da?! I ja isto”.
Zapravo, to se već dogodilo. Ponekad ja upoznajem ljude u trenutku kada se penju na pozornicu. Ponekad i ja sam zaboravljam da se ne poznaju, pa ih zaboravim upoznati.
Kada ste na turneji, koliko vas obično ima u bendu?
To puno ovisi o financijama. Svaka turneja koju sam ikada radio je završila s gubitcima. Ako su neki ljudi svirali na albumu, prvo njih pitam žele li ići na turneju, a ako ne mogu onda pitam drugu grupu ljudi. Ali u posljednjih četri, pet godina nas uglavnom ima šestero. Najviše što nas je ikada bilo je 16 ljudi. To je kao mali orkestar.
Ali tada ne možete svirati u malim klubovima, kao što je KSET?
Pa mogli bismo, ali bismo morali proširiti stage, sići među publiku. Svirali smo i na puno manjim mjestima gdje ne biste nikad pomislili da stane ni šestero ljudi, ali se sve može napraviti ako postoji dobra volja. Problem su uvijek financije. Ako ljudi napuštaju svoje vlastite živote na nekoliko mjeseci, morate ih za to i platiti, a to zna biti dosta skupo. To je najveće ograničenje.
A ima i nekih ljudi u bendu koji ne mogu na turneju, kao npr. Pete Sutton koji zbog posla ne može otići na više od tjedan dana. Ako turneja traje tri tjedna to je problem, jer ne mogu imati jednog basista tjedan dana, a onda drugog sljedeća dva tjedna. Najljepša stvar u tome kako je bend strukturiran je to što svatko sudjeluje najviše što može. To ne znači da su manje privrženi glazbi od nekoga tko je bio na cijeloj turneji. To je ono posebno. Imamo nekoliko članova u Australiji gdje sviramo samo jednom u godinu ili dvije, ali to ne znači da su oni manje angažirani u glazbi.
Možda biste trebali imati nekoliko članova na svakom kontinentu. Tako bi vam bilo puno lakše okupljati bend kada idete na turneje.
Pa na neki čudan način i imamo. Na primjer basist koji će svirati večeras, Eric, je iz Nizozemske, a klavijaturistica Yuko je Japanka. Imamo i violinista i violončelista koji žive u Londonu i Bostonu, imamo i gitariste u Londonu i New Yorku. Tako da su članovi, zapravo, odasvud.
Imate stvarno multikulturalan bend.
Zapravo, multinacionalan.
Volite li više solo nastupe ili one s bendom?
Ne, mrzim solo nastupe. Nikad nisam nastupao solo do onog nastupa u KSET-u. To je bio moji prvi solo show. Nemam naviku nastupati solo, jer me to ne zanima. Volim surađivati s ljudima. Za mene je izazov odsvirati pjesmu samo na gitari, jer je sviram jako loše, a želim da pjesme dobro zvuče. Ne želim zakidati ni pjesme ni svoju publiku, pa me to dosta brine. Ideja o solo turneji mi je bila neprivlačna, jer mislim da nisam još dovoljno dobar. O tome dosta razmišljam.
Dakle, ova solo turneja je prva, posljednja i nikad je više nećete ponoviti?
Ne nužno. Trenutno mi je zabavno nastupati. Ovo mi je 27. ili 28. nastup na ovoj turneji. Mislim da su neke stvari na solo turneji zanimljive. Koncept benda se nalazi u pjesmama. Pjesme se uvijek izvode samo uz akustičnu gitaru i vokal, a sve ostalo je samo dodatak. Povratak na samo akustičnu gitaru i vokal je zanimljiv, jer vraća pjesmu njezinim korijenima.
Također je zanimljivo i to što mogu svirati bilo koju pjesmu koju poželim. To mogu donekle i s bendom, ali se stalno moram podsjećati na to koje oni pjesme znaju, a koje ne znaju, jer uvijek sviraju različiti ljudi. Neki od njih znaju neke pjesme koje drugi ne znaju. Moram razmišljati o tome, a na solo turneji mogu svirati što želim. Ako ja znam pjesmu, mogu je odsvirati.
Planirate li uskoro objaviti koji solo album?
Ne, jer me to ne interesira iz dva razloga. Kao prvo, moj ego tako ne funkcionira. I drugo, Willard Grant je ono što želim biti i što želim raditi.
To je nešto kao vaš alter ego?
Ne baš alter ego. Ja sam osoba koja piše pjesme i koja ih pjeva, ja ih i produciram i na neki način usmjeravam stvari, tako da sebe zapravo smatram nekom vrstom filmskog redatelja. Ne radim ništa što inače ne bih želio raditi, nitko mi ne govori što moram raditi.
Dakle, vi ste šef.
Da, ja sam šef. Na neki način, to i je moj solo projekt, ali opet i nije, jer nemam ego koji funkcionira na taj način. Ne radi se o meni nego o pjesmama. Pjesme su sve, one postoje negdje tamo vani u eteru i kako god da dođu do vas morate biti otvoreni za njih. Vaš je posao da ih uhvatite i predstavite na pravi način.
Pjesme više nisu moje od onog trenutka kada ih otpjevam uživo, zadobiju neki vlastiti karakter, iako su nastale u mojoj glavi. Glazba je ono bitno. Nitko u bendu nema takav ego kakav srećete kod rock zvijezda. Mi nismo zvijezde, ali znate na što mislim. Nitko se ne ponaša na način ”pogledaj mene, ja baš super sviram”. To nije bitno. Bitne su pjesme. Sve ostalo je sekundarno.
Čini li vam se da je većina americana bendova popularnija u Europi nego u SAD-u?
Ne znam odgovor na to pitanje. Čak ne znam ni što je americana bend. Ako ih počnemo imenovati, odmah ćemo morati popričati i o tome koliko se oni međusobno razlikuju. Ta etiketa baš i ne znači puno, osim možda to da su svi ti bendovi američki. Ali čak ni to nije istina, jer npr. Calexico ima članove koji su iz Njemačke, a Howe Gelb ima u bendu Dance, ja imam Nizozemce, itd.
Osim Howea Gelba koji je svirao u Zagrebu prije nekoliko dana, u goste nam ovaj mjesec dolaze i Lambchop.
Hoćete li intervjuirati i Kurta? Recite mu da sam ga pozdravio.
Može. Volite Lambchop?
Naravo, Kurt je odličan kantautor. Neki članovi Lambchopa čak i sviraju u Willard Grant Conspiracy.
Ah da, svirali su na “Let It Roll”, zar ne?
Diana nije svirala na albumu, ali svira s nama na koncertima, a Dennis Cronin, koji je prije svirao u Lambchopu, sada svira s nama, trubu i gitaru.
Što se trenutno nalazi u vašem CD-playeru?
To je zanimljivo pitanje, jer sam baš nedavno dobio iPod za rođendan. Nikad ga prije nisam imao. Slušam doista svašta, imam ogromnu kolekciju albuma, ali ništa od te glazbe nije novo, samo stare stvari. Imam na njemu Marvina Gaya, Ala Greena, Dylana, Karen Dalton… Ona je nevjerojatna. Zvuči kao folk verzija Billie Holiday. Umrla je prije dosta vremena, ali njezin album zvuči doista nevjerojatno. Slušam toliko stvari da mi je zaista teško odgovoriti na ovo pitanje.
Slušate li što od novijih bendova?
Novijih? Mislite, mlađih od mene? South San Gabriel je bend kojeg jako volim. Zatim Centro-matic i Willa Johnsona. To je zapravo sve isti bend, jer Will Johnson piše pjesme i za njih. Ne znam, puno stvari koje čujem zvuče mi kao stare stvari. Sve mi zvuči kao nešto što sam već čuo, samo kao novije verzije tih starih stvari.
Koji ste CD posljednji kupili?
Dylanov “Modern Times”. Vrlo zanimljiv albuma, mislim da prolazi kroz neku čudnu ‘ansambl’ fazu. Jako je dobar.
Vratimo se na Willard Grant Conspiracy. Ima vas jako puno u bendu. Kako održavate probe?
Ovisi o tome što radimo. Ako idemo na europsku turneju, obično održavamo probe u Nizozemskoj. Svi se nađemo tamo. Inače imamo probe u Bostonu, ovisno o situaciji. Ponekad uopće ne uvježbavamo pjesme.
Svirate improvizacijski?
Ponekad, jer ljudi većinom poznaju pjesme, čak i ako nikada nisu zajedno svirali. Zato uvijek svima govorim da nauče pjesme, a ne njihove dijelove, jer se ne radi o individualnim dionicama, nego o pjesmama.
Možemo li naručiti pjesmu za večeras?
Može, koju?
“Another Lonely Night”.
Ne znam… Teško, jer tu pjesmu nisam ja napisao. Napisao sam riječi, ali ne i muziku. Jako ju je teško odsvirati, nije jednostavna, ali je to jedna od mojih najdražih pjesama.
A “Dance With Me”?
Ok, to može. Ionako nemam set-listu pjesama nego je smišljam na licu mjesta.
Ako se sjetimo još koje doviknut ćemo vam.
Može, interakcija s publikom je uvijek ok.
Spremate li nam kakvo iznenađenje večeras?
To vam ne mogu reći, jer onda ne bi bilo iznenađenje.
Hvala vam puno na razgovoru.
Hvala vama na strpljenju.
Razgovarale: Tamara Banjeglav & Lana Bunjevac
foto: t.c.
