Skupina mladih Amerikanaca, rođaka filipinskog porijekla, osnovala je Death Angel još kao klinčadija, 1982. u San Franciscu.
Imali su jedva preko deset, a neki niti toliko godina, a zvali su se
Cavestany and D. Pepa i Dark Fury, da bi knjiga ‘presudila’ u odabiru
finalnog imena. 
Rob Cavestany i Gus Pepa, gitare, Dennis Pepa, vokal, bas, i Andy Galeon, bubnjevi, bili su članovi prve postave, a pjevač Mark Osegueda stigao je 1984. i ‘vatreno krštenje’ imao na nastupu s, tada još nepoznatim bendom – Megadeth.
Nastavak karijere donosi Death Angelu uglavnom klupske svirke, a 1986. i demo “Kill As One” koji im je producirao gitarist Metallice Kirk Hammett, a nakon što je naišao na vrlo dobre reakcije, na novi album se čekalo do iduće, 1987. godine. Enigma Records objavila je “The Ultra-Violence” koji je u prvih nekoliko mjeseci prodan u više od 40.000 kopija, što je bio ogroman uspjeh za momke koji su mahom završili srednju školu, a neki još niti to.
“Frolic Through The Park” stiže već sljedeće, a velik uspjeh, kako s albumima, tako i na svjetskim turnejama, imao je sve snažniji utjecaj na mladu ekipu. Ipak, stiže deal s diskografskim gigantom Geffen Records, koji 1990. objavljuje album “Act III“, s ponešto drukčijim soundom, sa značajnijim udjelom heavya, pa čak i funkya.
Iste godine bend ima probleme s bivšim izdavačem Enigma Records, koji bez znanja i pristanka članova benda, želeći iskoristiti njegovu popularnost, objavljuje bootleg izdanje “Fall From Grace”, s pjesmama s prva dva albuma. Nastavak donosi veliku promotivnu turneju koja uključuje i nastupe na “Clash of The Titans Touru” s Megadeth, Slayerom, Suicidal Tendencies i Anthraxom.
Automobilska nesreća koja se dogodila krajem 1990. godine na putu za koncert u Las Vegasu, u kojoj je najteže stradao bubnjar Andy Galeon, poremetila je planove benda koji je tada bio u furioznom usponu. Sa zamjenskim bubnjarima svirani su neki koncerti u Japanu, nakon kojih odlazi pjevač Mark Osegueda koji seli u New York i odlučuje prestati baviti se glazbom, a nakon nekoliko akustičnih nastupa bez njega, Death Angel se definitivno raspada.
Osam godina je trebalo da se dio ekipe okupi ponovno, pa su 1998. Rob Cavestany, Andy Galeon, Mark Osegueda, te basist Michael Isaiah, osnovali sastav Swarm, i najprije 1999. godine snimili EP nazvan imenom benda, a 2001. i “Devour“. Tada je stigao kolovoz 2001. i “Thrash of The Titans” koncert na kojem su se Death Angel pridružili bendovima koji su skupljali pomoć za Chucka Billya, oboljelog frontmana Testamenta.
Originalni gitarist Gus Pepa nije nastupio na tom koncertu jer je bio van Amerike, a zamijenio ga je Ted Aguilar, dugogodišnji prijatelj benda. Planirani ‘one-off show’ pretvorio se u turneju, pa i u konačnu objavu povratka jednog od najznačajnijih thrash metal bendova druge polovice osamdesetih. Četvrti album “The Art of Dying” (2004.), kao i naredna dva, “Killing Season” (2008.) i “Relentless Retribution” (2010.), objavljuje Nuclear Blast, a Death Angel nastavlja tamo gdje je stao početkom devedesetih.
Kvalitetni albumi i energične svirke ustoličuju ga pri vrhu najatraktivnijih thrash metal bendova današnjice koji je, putem od reuniona do danas, ‘zagubio’ dva člana, Dennisa Pepu i Andya Galeona, koje su zamijenili Sammy Diosdado, pa njega Damien Sisson, te Will Carroll, i s kojima Death Angel nimalo nije izgubio na kakvoći.
Promocija novog albuma “Relentless Retribution” dovela ih je po prvi put i u Hrvatsku, a kroz povijest benda, kao i kroz aktualna događanja, proveo nas je gitarist Rob Cavestany.
Promovirate novi album koji je izašao lani. Što misliš, kako je publika prihvatila to novo izdanje?
Odlično. Zahvalan sam što su ga tako dobro prihvatili. Jednako reagiraju i na stare i na nove stvari. To nas je iznenadilo, jer ljudi obično dobro znaju stare pjesme. Ali primijetio sam da znaju tekstove novih stvari isto kao i starih. Zapravo, drago mi je što vidim da mladi obožavatelji poznaju novi materijal. A čak neke stare stvari ne znaju. Drago mi je kad vidim da mlada ekipa pjeva naše pjesme i da im mame osmijeh na lice.
Znaš li ti tekstove pjesama? Bubnjari i gitaristi nekih bendova su mi rekli da ne znaju tekstove. Znaš li ih ti?
Znam uglavnom sve tekstove. Pridajem im pozornost. A puno sam ih i napisao.
Što je inspiriralo tekstove na novom albumu ?
Na ovom je albumu većinu tekstova napisao Mark. Ja sam od dvanaest pjesama napisao tekst za tri, a Mark je napisao ostatak. S obzirom da ih je na ovom albumu uglavnom pisao Mark, on bi ti točnije mogao odgovoriti, ali znam što ga je inspiriralo, jer smo bili na istoj valnoj duljini dok smo stvarali novi materijal. Tekstovi i glazba dolaze iz istog izvora.
Opisuju naše nadilaženje prepreka i svega onog što nas je sputavalo od izlaska zadnjeg albuma, i što se tiče osobnih stvari i odnosa u bendu i ljudi izvana. Tekstovi su povezani i s nekim ljudima izvana i s nama iznutra. Govore o nadvladavanju prepreka, stvarima koje nas koče, našoj pobjedi nad njima, osveti i tim sranjima.
Je li se način na koji stvarate glazbu i tekstove promijenio u odnosu na početke?
Apsolutno. U počecima smo bili jako mladi. Stari tekstovi odražavaju naš pogled na svijet iz tinejdžerskih dana. Tada smo bili površniji. Bili su nam važni koncerti, ‘rulja’ i thrash scena, čijim smo dijelom postajali. Pisali smo o zlu i zlim stvarima koje su nam padale napamet.
S vremenom smo počeli pisati o svojim životnim iskustvima i drugim aspektima svijeta i života. Klinci misle da znaju sve o životu, a zapravo nemaju pojma. Tako smo i mi mislili. S vremenom smo životno iskustvo počeli pretakati u pjesme. Tako na, posebice zadnja tri albuma, nema izmišljenih pjesama o sotonističkim stvarima, već uglavnom govore o našim osjećajima vezanim uz život, bend i ostale vanjske faktore.
Počeli ste svirati u ’80-ima. Gledajući tebe, nikada ne bih rekla da ste bend iz 80-ih. Izgledaš puno mlađe od tipova iz ostalih starih bendova.
Hvala. To je zato što smo počeli svirati kad smo imali jednu godinu (smijeh).
Koliko ste tada imali godina?
Kad smo počeli svirati po koncertima imao sam 13. godina. Bubnjar Andy je imao 9. godina.
Imao je 9. godina? Stvarno?
Da, kad je počeo svirati.
Starci su vam dolazili na koncerte?
Jesu. Srećom, roditelji su nas strašno podržavali. Po tom pitanju smo imali puno sreće. Tako smo i uspjeli. Pomagali su nam. Imali smo probe u garaži Andyevih roditelja. Blagoslovljeni bili što su trpili tu buku godinama. Kupili su nam opremu. Tata je mene i opremu kombijem vozio na koncerte, bio mi je prvi ‘roadie’. Plaćali su mi satove gitare. Mislim da im je bilo drago što radimo nešto kreativno. Bili smo zaokupljeni glazbom, a ne nevoljama. Puno smo vježbali i radili. Uz glazbu smo odrastali.
Kako ste uskladili bend i školu u to vrijeme?
To nam je bila normalna stvar. Po danu smo bili u školi, poslije škole bismo svirali i nastupali u San Franciscu. Živjeli smo malo izvan San Francisca. Barem ja i Mark. Išli smo skupa u srednju školu. Katkad smo svirali vikendima.
Prvi album nam je izašao godinu nakon što sam maturirao. Odmah nakon škole smo krenuli na turneju. Ali naš tadašnji bubnjar Andy bio je tri, četiri godine mladi. On je morao sve uskladiti sa školom. Propuštao je nastavu kako bi išao na turneje. Na kraju je morao polagati razredne ispite jer je imao previše izostanaka s obzirom da smo stalno bili na turneji. Njemu nije bilo lako.
Radite ovo cijeli svoj život i pretpostavljam da se ničim drugim niste ni bavili.
Jesmo, u međuvremenu. Nismo bili profići i nismo živjeli od glazbe.
Možete li sada živjeti od glazbe?
Katkad. Kad smo na turneji, moramo jer ne možemo zadržati posao s obzirom da stalno putujemo u zadnje vrijeme. Kad radimo, onda radimo, ali čim krenemo na turneju… Svi imaju poslove kad smo kod kuće.
Čime se ti baviš?
Dajem satove gitare. Da, opet je to glazba. Ali radio sam svakakve čudne poslove.
Koji je bio najčudniji?
Nisu bili strašno čudni. Radio sam, ali samo jedan dan, u trgovini s porno magazinima. Jedan dan u sex-shopu. Sve dok mi nisu rekli da moram čistiti kabine. Nema šanse. Bavio sam se uglavnom dostavljačkim poslovima. Znao sam u leptir mašni dostavljati hranu kompanijama ili ljudima. Svašta. Moraš živjeti. Moraš nešto raditi. Nekoliko sam godina radio i u odvjetničkom uredu. To je, ovako, dosta čudno. To je uglavnom to. U zadnje vrijeme smo vrlo zaposleni s bendom. Srećom.
Pišeš li nove stvari na turneji?
Ne onoliko koliko bih trebao. Tu i tamo napišem neki dio pjesme. Nekoliko stvari s novog albuma nastalo je na turneji, ali ne onoliko koliko ću ih sada morati napisati. Ove ću godine novi album morati napisati na turneji, jer ćemo cijelo vrijeme biti u pokretu. Ne želimo se vratiti kući i odugovlačiti s pisanjem novih stvari. Želimo i dalje biti u formi. Kad završi promocija ovog albuma, želimo se odmah vratiti u studio, napisati novi album i nastaviti s radom.
Sretno s novim albumom.
Hvala.
Imaš li još neku posebnu poruku za obožavatelje?
Želimo vam svima zahvaliti na podršci koju ste nam godinama pružali. Ako niste poslušali naš novi album, poslušajte ga. Zove se “Relentless Retribution“. Mrak je, brutalan je… Hvala vam. Volimo vas.
Pripremili: Branimira Novšak, Zorislav Ježić Zoki, Ljudevit Cikač Ciky
