U posljednjih 6 mjeseci dvoje glazbenih veterana su nanovo snimili i objavili svoja možda najpoznatija djela.
Već godinama ranije su Van Morrison, Brian Wilson, Lou Reed (između
ostalih) ponovo snimili i objavili “Astral Weeks“, “Pet Sounds” i
“Berlin“, no to je bilo uživo, pred publikom. Natalie Merchant i John
Cale odlučili su svoja djela “Tigerlily” i “Music For New Society”
ponovo snimiti i ponovo aranžirati kao nove albume.
Pjesme su izdržale test i teret vremena, a najbizarniji ‘kompliment’ je išao pjesmu “Carnival“: nju je jedna serijska ubojica zatražila da joj svira na sprovodu. Kako god bilo, pjesme žive svoj život: “River” je posvećena preminulom Riveru Phoenixu, talentiranom mladom glumcu i starijem bratu Joaquina Phoenixa koji je skončao od prevelike količine droge, ali dotična se pjesma može protumačiti kao proglas medijima da prestanu dodatno traumatizirati obitelj preminulih objavljivanjem svega i svačega – ukratko, više nego aktualna tema za današnji historijski trenutak.
Natalie nažalost nije uspjela ponoviti raniju izravnost u nekim drugim pjesmama, recimo “I May Know The Word” ili “Cowboy Romance”, no bilo da je riječ o “Tigerlily” ili “Paradise is There”, ove se pjesme moraju slušati, slušati i slušati jer redovito isijavaju emocijama, bojama i nijansama.
Drugi recentni remake je “M:FANS” velškog kantautora i multiinstrumentalista Johna Calea. Za razliku od “Tigerlily”, Cale je originalni album “Music For A New Society” snimao 1982., u četrdesetoj godini života i trinaestoj-četrnaestoj godini aktivne solo-karijere, nakon ostavljanja grupe The Velvet Underground 1968. Cale se navlačio s raznim ženama, zakačio se na alkohol i droge, snimio ispovjednu, iskrenu i na svoj način srčanu ploču u koju je ispucao sva svoja emotivna stanja (uglavnom tugu, bijes i razočaranja) no za razliku od Natalie čiji se “Tigerlily” prodao u 5 milijunčića primjeraka, Cale komercijalni uspjeh vidio nije.
“Music For A New Society” je godinama bila nedostupna kolekcija pjesama (ništa čudno za ovako ogoljen i beskompromisan album), no svatko tko ju je ilegalno skinuo, mogao se uvjeriti da je to album za koji treba prethodni pregled psihijatra da je sve u redu sa slušateljem.
Cale je umjetnički visoko koherentan, no ciničan, grub, disonantan, sklon agresivnom tretiranju zvukova, što u konačnici daje ploču koja suvislo opisuje otuđenost u visoko industrijaliziranom društvu. Hladan, metalan i teatralan zvuk dodatno podcrtana osjećaj beznađa.
“Damn Life” ima umetak Beethovenove “Ode radosti” koja u kontekst dodaje tešku crnohumornu sprdačinu, a minimalistička verzija “I Keep A Close Watch” podrhtavanje u kralješnici i trnce po tijelu – rijetko dobro artikulirana tuga. Dotična je pjesma obrada Caleove ranije pjesme, objavljene na albumu “Helen of Troy” iz 1975., koja je imala ne pretjerano dobro pogođenu orkestraciju. Valja još spomenuti i “Chinese Envoy“, te bolnu “If You Were Still Around“, koja je napisana uz asistenciju Sama Shepherda, koja na mlađem ‘rođaku’ zvanom “M:FANS” poprima oblik posvete pokojnom Caleovom kolegi iz grupe The Velvet Underground Lou Reedu.
Dakle, “Music For A New Society” je ostala kultna ploča, što je lijepa riječ za neslavno propala umjetnička djela visoke vrijednosti. A “M:FANS”? “M:FANS” je nešto drugo, ipak instrumentalistički bogatija, emocionalno pitomija i politički korektnija varijanta koja zvuči kao dalji rođak “Music For A New Society”, a ne kao klasičan ‘remake’. Originalnu “Music…” Cale je snimao uglavnom sam, a “M:FANS” je ipak više timski rad Calea i mlađih suradnika koji zvuči nabijen energijom i da su njegovi kreatori spremni za rat, za razliku od egzistencijalnog očaja originala.
Caleova se muzička vizija radikalno promijenila, što nije loše, jedino što će “M:FANS” općenito izazvati manje oduševljenja nego “Music For A New Society”. “M:FANS” je ‘remake’ koji to nije, jer su ostali tek određeni motivi starih pjesama, a ostalo je Cale sve ispretumbao, skupa sa svojim suradnicima. “Close Watch” tek povremeno podsjeti na “I Keep A Close Watch”, a ostalo je novogradnja po mjeri 21. stoljeća – zovimo to Caleova drskost, inatljivost ili staračka srdžba, Cale u “M:FANS” ipak našao dovoljno motiva da se pobuni, čak jasnije i otvorenije nego što je učinio 34 godine ranije.
Za Calea, kao i za Wilsona, te nešto manje Morrisona, Reeda i Merchant vrijedi poslovica da grom ne udara dvaput u isto mjesto, no opet, lijepo je čuti igru s jakim pjesmama i jakim emocijama i razvijanje dobrih ideja na terenu koji većini njihovih poštovatelja blizak. S druge strane, djelo je dovršeno jednom, u kakvim god okolnostima, ako je prepoznato da valja, onda će čak i neke sitne nesavršenosti doprinijeti da se to umjetničko djelo poštuje još više.
Tehnika je precijenjena: danas, kada se praktički može snimiti gotovo svaki zvuk koji pomislimo, ipak se više poštuje umjetnički dojam i emocionalna ekspresija. I tako treba biti, jer je umjetnost uvijek značila prevlast duha nad materijom, prevlast ideje nad formom, prevlast ukupne cjeline nad matematičkom sumom dijelova.
Odnosno, da opet kažem staru narodnu: hvali ‘remakeove’, drž’ se originala.