Velika je privilegija taj Deep Purple…

    Deep Purple + Monster Truck + Divlje jagode and Tony Martin

    290 Kn - 690 Kn
    Datum i vrijeme: Utorak, 16.5.2017. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Arena Zagreb Zagreb , Lanište bb

    Zagrebačka Arena sinoć je ugostila britanske hard rock veterane Deep Purple. Bio je to njihov sedmi nastup u Hrvatskoj.

    Prvi se put to dogodilo 1975. u Domu sportova, a drugi put 1991. na istom mjestu. Nakon toga Deep Purple je kod nas nastupio opet u Zagrebu i to 2003. godine na Velesajmu, pa 2007. u Splitu u dvorani Gripe, 2010. još jednom u zagrebačkom Domu sportova, te 2014. u Zadru na parkiralištu pored dvorane Jazine.

    Bubnjar Ian Paice jedini je član Deep Purplea koji je nastupio na svih sedam koncerata s obzirom da se radi o tipu koji se iz benda nije micao još otkad je u njega 1968. godine stigao.

    Deep Purple
    foto: Božidar Breški

    I kako je zvučao sinoćnji koncert? Više nego dobro. Ian Gillan po tko zna koji put publiku je kupio svojom karizmom, a ne impresivnom vokalnom izvedbom. Da, znam. Sedamdeset i jedna mu je godina. Sve oprošteno. Osim astronomske prosječne cijene za ovakav događaj. Ni vodoinstalatera se u kuću ne zove na račun njegove karizme već na račun kompetentnosti. Ali čovječe, to su Purplei, reklo bi se… Da, jesu. Ali za isti novac komotno se može pogledati barem šest koncerata izvođača koji tek počinju svoj glazbeni put.

    Večer euforije i iznimno dobre vibre otvorile su Divlje jagode koje ne pate od sindroma zuba vremena. No to je samo zato što čelni čovjek Zele Lipovača osvježava postavu i nema problema s vokalima koji za izvedbom ostalih članova benda podosta kaskaju. Vokal i ritam gitarist Livio Berak bio je tako izvrstan. Premda se čovjek doima kao prije svega gitarist koji bi najradije razvalio neki opaki solo, pojavom na stageu i moćnim glasom Jagode je doveo u potpuni red. Moglo bi se reći da bend ovako dobro nije zvučao još od vremena Žanila Tataja.

    Divlje jagode

    Počelo je u jeku punjena Arene s “Let na drugi svijet”, nastavilo se sa, što se autora ovih redaka tiče, vrhuncem cjelokupne večeri, u vidu izvedbe “Divljih jagoda”. Našlo se još mjesta za “Želim da te imam”, “Kap po kap” te “Ciganku” prije nego što su se na pozornici pojavili specijalni gosti – raspoloženi Andy LaRocque te mistični Tony Martin. Izrezani Black Sabbathov “Headless Cross”, po pitanju gitarističkog dijela, u izvedbi LaRocquea i Lipovače zvučao je izvrsno.

    Martina nažalost glas više ne služi tako dobro kao prije trideset godina (rijetke uopće više i služi), no svejedno, čuti ga i vidjeti ga na pozornici pravo je zadovoljstvo. Nije zanemarivo ni da je njegova pojava izazvala oveće oduševljenje od strane publike.

    Nakon “Headless Crossa” LaRocque se povukao sa stagea, a ostatak ekipe još je izveo lijepu Sabbathovu baladu “Dying For Love” te čuvene “Motore” gdje je Livio svoje dionice otpjevao u originalu, a Martin svoje na engleskom jeziku. Pedeset minuta svirke bilo je dovoljno da se podsjetimo kako i na ovim prostorima postoji hard’n’heavy bend koji doslovno razara. S Tony Martinom ili bez njega.

    Simpatični kanađani Monster Truck kroz četrdeset i pet minuta zagrijavajućeg koncerta predstavili su materijal sa svoje zasad nevelike diskografije. Bend je ostvario energičan nastup, no koliko god da se glavni gitarist bacao po stageu, njihove pjesme zvučale su suviše banalno, pretrpane pentatoničkim školskim riffovima i blueserskim solažama bez ‘šuga’. Bend je otprilike zvučao poput Skynyrda koji pokušavaju svirati stoner rock, a ponajviše se istaknuo fino obojeni i snažni glavni bluesy vokal basista Jona Harveya, kao i ispomoć mu u vidu uigranih vokalnih harmonija ostalih članova benda.

    Monster Truck

    Tijekom njihova nastupa Arena je već bila sasvim pristojno ispunjena tako da je Purplee dočekalo nekoliko tisuća duša željnih rock’n’rolla. Pun parter i onaj dio tribina koji nije bio skriven i nedostupan dokaz je da ovaj bend još uvijek uživa oveću popularnost na ovim prostorima, a izuzevši domaću publiku mogao se u Areni čuti i španjolski jezik, pa njemački, engleski, zavijorila se i slovenska zastava…

    Deep Purple, foto: Božidar Breški

    Počelo je efektno, s projekcijom prikaza isklesanih lica članova benda. Samo što lica nisu bila isklesana u planini, kao na naslovnici epohalnog albuma “In Rock”, već u gigantskoj santi leda. Planina je očito čvršća od leda pa naziv aktualne turneje, “The Long Goodbye”, djelovao je još i sugestivnije.

    Karizmatični Gillan pojavio se na bini istaknut bijelim svilenkastim sakoom i s kričavo zelenim sunčanim naočalama. Robotskim glasom najavio je furiozni početak s “Time For Bedlam” s aktualnog albuma “Infinite”. Već je ovdje bilo jasno da će koncert ponajprije nositi nepogrešivi Steve Morse i Don Airey. Gillana zub vremena prati posljednja gotovo dva desetljeća, no ovog puta učinilo mi se kako je i Ian Paice već pomalo načet.

    Bez predaha bend je iznenađujuće nastavio s “Fireball” i to je zapalilo kratki fitilj publike. Bez pauze nastavili su s kultnom “Bloodsucker” te hitom “Strange Kind Of Woman”.

    Deep Purple, foto: Božidar Breški

    Feštu je prekinula nova rokerijada “Johnny’s Band”, a naredni centralni dio koncerta bio je neočekivano dobar, posebice iz razloga što je bio rezerviran za noviji materijal. “Uncommon Man” s “Now What?!” te posebice “The Surprising” i “Birds Of Prey” (Steve Morse razorio, op. a.) sa spomenutog “Infinite” osvježile su set-listu i dale joj neki neodoljivi progresivni štih. Gillan ovdje nije imao problema s glasom budući da pjesme ni ne zahtijevaju neke osobite vokalne akrobacije, no čini se da je većinu tekstova čitao sa šalabahtera na podu. Sve oprošteno, po drugi put. Izvedba je zvučala toliko dobro i uigrano da su se provjereni hitovi pokazali kao nužno zlo, posebice za izmučenog Gillana.

    Deep Purple, foto: Božidar Breški

    Poduža solo točka Dona Aireya sigurno mu je stoga dobro došla da odmori glasnice. Uslijed virtuoznih prstolomija i kojekakvih space zvukova Airey je umetnuo i “Lijepu našu“, što je bilo lijepo, ali ne tako lijepo kao početni isječak iz Ozzyeva “Mr. Crowleya”. Uz simulacije zvukova općih opasnosti ili čega god već ne nastavila se antologijska “Perfect Strangers” te za regularni dio koncerta još i “Space Truckin” te “Smoke On The Water”.

    Deep Purple

    Bis je otvorila “Highway Star” s Gillanom koji se zvjerski trudio izvući svoj maksimum, no nije išlo. Nastavilo se s “Hush” i Gloverovom solo točkom, a “Black Night” zaključila je sto minuta svirke te možda i posljednji nastup Deep Purplea u Hrvatskoj. Tko je bio pričat će. Priča je ipak najbitnija. Velika je privilegija taj Deep Purple, da ne bude zabune. Ime možda odlazi u povijest, ali neka tuga ne povije obrve. Život je lijep. Muzika ide dalje.

    Set-lista:
    Time For Bedlam
    Fireball
    Bloodsucker
    Strange Kind Of Woman
    Johnny’s Band
    Uncommon Man
    The Surprising
    Lazy
    Birds Of Prey
    Hell To Pay
    Don Airey solo
    Perfect Strangers
    Space Truckin
    Smoke On The Water
    -bis-
    Highway Star
    Hush
    Roger Glover solo
    Black Night

    Muziku podržava
    Stisni