Depeche Mode nikako nije bend koji živi na staroj slavi

    Povratak grupe Depeche Mode u naše ili susjedne krajeve svakako je prilika koja se nikada ne bi trebala propustiti.

    Iako je njihova aktualna, gigantska “Global Spirit” turneja ovoga puta nažalost izostavila Hrvatsku, gotovo pola godine ranije rezervirali smo nedjeljnu večer za odlazak u susjedstvo, u ljubljansku Arenu Stožice.

    Možda nas nisu toliko lijepo dočekale vremenske prilike u Ljubljani, ali su nam se srca napunila već u prvoj sekundi kada je na ogromnu pozornicu, nakon zagrijavanja danskih indie rockera The Raveonettes, zakoračila dobro poznata skupina iz Basildona.

    Depeche Mode
    foto: Miro Majcen

    U trajanju od otprilike dva sata počastili su nas zvukovnom i vizualnom poslasticom kakvu smo i sami očekivali s obzirom na nekoliko zagrebačkih gostovanja za pamćenje, unazad 10-ak godina.

    Gotovo 4 desetljeća duga glazbena karijera bendu je poslužila kao paleta za izmjenu raznih stilova i miješanju žanrova, od elektronike do rocka, pa je samim time i publika bila šarolika, doslovno svih dobnih uzrasta.

    Očekivano, repertoar je imao naglasak na novom izdanju “Spirit” s kojega su odsvirali pet pjesama, otvorivši cijeli set s prvom numerom “Going Backwards”, nakon koje su redali klasike pomiješane s novim materijalom.

    S već prve dvije nove, gorespomenute i “So Much Love”, bend je kliknuo s publikom koja je pozitivno reagirala na noviji, plesno rockerski materijal, a potom se oduševljeno stopivši u valu emocija koje su isplivale na starim hitovima kao što su “A Pain That I’m Used To”, “World In My Eyes”, “Corrupt”, “In Your Room”, “Walking In My Shoes”…

    Depeche Mode01

    Isto tako, “Wrong” je također jako dobro sjela i prigodno se nastavila na još jednu novu pjesmu, kao savršenu za izvođenje na stadionima. Dakako riječ je o moćnom singlu “Where’s The Revolution”.

    I Martinove srcedrapateljske “Somebody” i “Home” su također bile pokazatelj velike povezanost i odanosti benda prema publici i obrnuto, uz zajedničko pjevanje stihova “But I thank you, for bringing me here, for showing me home, for singing these tears…”. S druge strane, koliko god je Martinova uloga u bendu bila velika svih ovih godina, ipak je nemoguće ne primjetiti malenu dozu straha kada se nađe s mikrofonom u ruci kao lead vokal.

    Uz i više nego solidan odabir pjesama, moramo spomenuti i energiju Davea Gahana koji se i dalje može pohvaliti činjenicom da po apsolutno svim kriterijima, počevši od karizme, glasa i još uvijek mladenačke, zločeste energije, i dalje nosi titulu jednog od najboljih frontmena svih vremena.

    Njegov prepoznatljivi stav zrači karizmom kakvog goth rockerskog mesije koji je s ostatkom benda širio svoju religiju, dok su fanovi u prvim redovima u transu rukama nastojali obrgliti čelnog čovjeka.

    Depeche Mode02

    Bez imalo pretjerivanja, da smo bili u prvim redovima, doslovno ne bismo mogli skinuti pogled s gotovo očaravajućih teatralnih pokreta koji su nastupili čim se pojavio na pozornici. Prepoznatljiv stiling, zalizana kosa i pokreti koji su na momente podsjećali na one od Micka Jaggera, Freddieja Mercurya ili pak Elvisa Presleya, bili su jasan znak da je Dave jednako živ i pun zanosa kao na prethodnim zagrebačkim nastupima.

    Atmosferični dijelovi nekih od pjesama, poput nove “Cover Me” također su se pokazali iznimno dobri u live okruženju poglavito zbog instrumentalnih dionica koje su sada dobile sasvim novu dimenziju nego na studijskom izdanju.

    Naravno set-listu su obilježili i oni giganti od hitova kao što su “Barrel Of A Gun”, “I Feel You” ili pak galopirajuća bluesersko rockerska himna “Personal Jesus” spretno čuvana za sam kraj, prije koje se iskrala i posveta Davidu Bowieju uz obradu njegove pjesme “Heroes”.

    Također moramo pohvaliti i impresivnu rasvjetu, vizuale i visoku estetiku upečatljivih snimki Antona Corbijna, koji su se vrtili na platnu u pozadini i više nego dobro uklopili u ponekad mračnu, a na momente i seksualno nabijenu vibru koja se mogla osjetiti na pjesmama kao što je primjerice “Stripped”.

    Depeche Mode03

    Također, osim bisa sastavljenog od pet pjesama, pravi šećer se dogodio i netom prije zadnjeg dijela seta, kada je uslijedila bomba emocija koju su izazvali klasici kao što je predivna “Everything Counts” te potom bolno lijepi uvodi genijalnih “Stripped” i “Enjoy The Silence” i naravno “Never Let Me Down Again”. Posljednje tri pjesme prije bisa bile su definitivno kulminacija cijelog nastupa i apsolutno najljepši dio večeri.

    Osobno gledajući, iako mi jučerašnji nastup nije nadmašio onaj iz zagrebačke Arene od prije sedam godina, bend je držao dobar tempo od početka do kraja te pokazao da nikako nisu sastav koji živi na staroj slavi.

    Uz idealan omjer starih i novih pjesama, Depeche Mode je ponovno dokazao svoju relevantnost i energičnost. Možda nije bio najbolji njihov nastup koji smo gledali, ali i više nego dostojno gašenje žeđi za bendom koji se isplati pogledati svaki put kada zasviraju u blizini.

    Zahvaljujemo agenciji Svi koncerti na prijevozu!

    Muziku podržava
    Stisni