Povodom izlaska novog albuma “Androida” i povodom 20-godišnjice postojanja riječke skupine Putokazi, porazgovarali smo s osobom koja je od samih početaka vezana uz ovu cijenjenu grupu, Miradnom Đaković.
Možete nam ukratko objasniti vašu ulogu i Putokazima?
Putokaze sam osnovala, utemeljila i vodim od početka. Do ’89.-te skladatelj sam pjesama Putokaza, a do ’90.-te i vokalist. Nakon toga preuzimam ulogu voditeljice, ma što to značilo. U našem slučaju, promišljanje i osmišljavanje glazbenih projekata – izbor glazbe, suradnika, priča, styling… do organizacije koncerata i nastupa, pa do banalnih nošenja plakata na autobusni kolodvor i slično. Dakle, uloga je vrlo raznolika…dakako, moja najvažnija uloga je korepetiranje pjevača i ‘nježna’ zadaća njihove pretvorbe u sigurne vokalno-scenske osobnosti na sceni te u pametne mlade ljude ma gdje bili.
Osnovani ste 22.02.1984. godine, dakle prije nekoliko mjeseci proslavili ste 20 godina vašeg postojanja, što to za vas znači?Koliko je pjevača ‘prošlo’ kroz Putokaze u tom periodu?
Znači ponos što smo svih 637 zajedno – toliko je pjevača prošlo kroz Putokaze, stvorili smo moćno tkivo, vezu i ljubav koje nas trajno određuju u životu. Znači prepoznati kvalitetu glazbe i ideje. Znači i biti dio energije koja neprestano kruži, nigdje se ne gubi, a pojavljuje se kao pokretačka snaga za stalno otvaranje novih putova.
Kakvi su kriteriji glede primanja novog člana u vašu skupinu?
Jednostavni: precizan sluh i lijepa vokalna boja, sva ti vrata Putokazi otvaraju, jednom godišnje na audiciji. Sve ostalo, pojavnost i energija na sceni, dolaze radom, koncentriranjem i iskustvom, na čemu zaista puno radimo. Najprije kroz početničku, pa koncertnu, tek potom ‘projektnu’ grupu, do discipliniranosti i milostivosti prema Putokazima i svemu ostalom što osim Putokaza radiš.
Da li je glazbeno obrazovanje preduvijet ili je dovoljan talent?
Ili, ili – oboje je sjajno! A tek – zajedno! No, iskustvo pokazuje da brže uče glazbeno obrazovani, općenito sve je više pjevača predivnih boja i interpretacija, ali nedovoljno razvijenog sluha – karaoke sistem, što opet upućuje na nužnost ulaganja u glazbeno obrazovanje ‘talenta’. Eto.
U glazbenom smislu pamtimo vas po Elvisovim prepjevima i mjuziklima pa sve do oživljavanja hrvatske tradicionalne glazbe i etno scene. Koliko je rizično u Hrvatskoj okretati se novim glazbenim smjerovima?
Svoju smo publiku navikli na nepodilaženje i nestvaranje glazbe za sviđanje. Trilogija obrada The Beatlesa, Mjuzikala i Filmova (“With Respect For Beatles” 1991., “Good Morning Musicals” 1992. , te “The Film Collection” 1994.) ima svoju priču. I trilogija obrada hrvatskih narodnih, uspavanki i svjetskog etna (“Zemlja” 1997., “Nova zemlja” 2000., “Hrvatske uspavanke” 2001.) ima svoju priču. Nismo ih planski pripremali, rasli smo sa svojim albumima i uvijek iznova nakon dovršetka jednog znali odgovor koji je slijedeći, jer nametao se sam po sebi. Sjajni suradnici – skladatelji Elvis Stanić i Duško Rapotec Ute, koreografi: Žak Valentina, Edvin Ljverić, Iva Nerina Gattin, Benjamin Hrupački i Tajana Škunca, stilisti: Dada Kučić, Vanja Mušnjak-Načinović i Ivana Popović, redatelji spotova: Maurizio Ferlin, Tomislav Rukavina davali su svoje najbolje pa naših devet albuma nisu bili samo novi već i logični glazbeni smjerovi koje je hrvatska publika, ako koji album i nije voljela, uvijek redovito poštovala.
I najnovijim albumom”Androida” donosite dašak novog na hrvatsku glazbenu scenu kroz glazbeni pravac nazvan trip-pop? Odakle zapravo inspiracija za tako nešto?
Opet se dogodio energetski sklop autora, a inspiracija svakako iz trip-hopa, rodonačelničkog pravca bristolske škole devedesetih koji u kombinaciji new agea, ambienta, jazza i acid-jazza, funka, duba, undergrounda i soula, s ‘ispod 120 udaraca u minuti’ i slomljenim ritmom predstavlja inteligntnu glazbu novog stoljeća. Kako je trip-hop hermetičan dio pop glazbe naš trip-pop vuče korijenje iz minimalizma i produkcije trip-hopa, al ga je skladatelj D. Rapotec obukao u melodijozne refrene uz down beat ritmove, nepretencioznu elektroniku i dinamične prijelaze simfonijskog orkestra. Mišljenja smo da smo začetnici potpuno novog glazbenog pravca u Hrvatskoj, trip-popa kako ga je nazvao naš suradnik Saša Ostojić, autor covera i pressa “Androide”.
Koliko je taj odabir ovisio o vama, a koliko o senzibilitetu pjevačica? Odnosno koliko je ta usklađenost bitna?
Dakako, uvijek i uvijek, projekt ovisi o vokalistima, njihovom senzibilitetu, milostivosti i ljubavi. Nataša Uljan, Daniela Rašić, Tamara Dorčić, Ina Vidušin, Natalija Brusić, Eva Botica i Dunja Dorčić izvedbeno sjajno nose “Androidu”, dugačkom vokalnom frazom, pjevanom ‘s puno zraka’, toliko potrebnom za intimizam i poruku “Androide” (po uzoru na francuski vokalni pop).
Na novom albumu radili ste pune dvije godine, dakle nije nikao riječ o ‘instant’ albumu? Njegov izlazak se spretno poklopio sa vašom dvadesetogodišnjicom?
Da, sretno se poklopio, al jubileju posvetiti ćemo pažnju svojim sljedećim korakom, snimanjem DVD-a s promotivnog koncerta “Androide”, u suradnji s izdavačkom kućom Aquarius.
Zanimljiv je i odabir dueta na albumu, Urban i Fras iz Laibacha kako je došlo do tih suradnja?
I Urban i Laibach beskompromisni su glazbenici, svoji i neponovljivi. I oni su to prepoznali u nama pa od tud i suradnja. Posebno nas raduje suradnja s Iztokom Turkom, autorom jedne osd skladbi, iz istog razloga.
Album “Androida” za vas više je od albuma, prerasta u određenu životnu filozofiju, recite nam nešto o tome?
Androida je kroničar vremena, netko tko nas želi sjetiti ljudske biti. “Jesmo li na putu stvaranja savršenog tehnološkog bića – androida i sami postali pomalo androidi, s nepodnošljivom lakoćom ponavljanja jednih te istih radnji – jedemo, spavamo, radimo…pa sve ispočetka. Koliko smo puta ne primjetili nekog komu je pomoć potrebna..?” Androida je mikrosvemir naših glava i srca. Svojim porukama, tekstovima Roberta Pilepića namjenjena je onoma koji su zastali ili onima koji su oblik, fasada preuzeli sadržaj. Dakle, želi povezati bivšeg čovjeka koji je imao srce, dušu… ideje.
Sam projekat “Androida” neće ostati samo na albumu snimit ćete i video uradak? O kakvom je projektu zapravo riječ?
Film je već snimljen i ima samo jedno ime – “Život“! On je stvaran, samo nije definiran jer slušajući “Androidu” svatko će ga uklopiti kao soundtrack svoga života, odnosno kao glazbenu podlogu slika svog života i završiti kako hoće.
I za kraj, smatrate li da je ovim projektom vaša misija u Putokazima završena ili je sve ovo čvrst temelj za treću dekadu?
Pronalaženje energije za novi projekt, kad si stvarajući posljednji uvjeren da je i zadnji, najsnažnija je i najstresnija emocija. Vrijeme će pokazati dali postoje glazbeni izazovi za otvaranje novog puta! Puta Putokaza!
