Godina što je na izmaku bila je prilično nemilosrdna prema svijetu jazz-klavijatura. Nakon što nas je 11. rujna napustio jedan od najvećih inovatora svog instrumenta, Joe Zawinul, na sam Božić snašla nas je tužna vijest da je u svojoj kući u predgrađu Toronta umro Oscar Peterson.
Jedan od najbriljantnijih klavijaturista čitavog jazza, čija je tehnička moć nad klavirom bila ravna onoj što ju je na trubi demonstrirao Dizzy Gillespie (s kojim je često i svirao), preminuo je u krugu svoje obitelji u utorak, 23. prosinca, uslijed zatajenja bubrega, u 82. godini.
Rođen u Montrealu, u Kanadi, 1925. godine, Peterson je karijeru – koja će trajati više od 60 godina – započeo u sastavu Johnny Holmesa. Iako je primarno izrasao iz bebop-tradicije, njegova vrhunska tehnika omogućila mu je da vrlo brzo stvori svoj vlastiti, sasvim osebujni stil, s prepoznatljivim zvukom u kojem sve pršti od ukrasa, nota i bravura.
Stoga je, nedugo nakon svog pojavljivanja na sceni, postao miljenik impresarija Normana Granza i jedna od glavnih atrakcija njegove serije all-stars koncerata “Jazz At The Philharmonic”, koja mu je donijela vrhunsku reputaciju i priznanje širom svijeta. Vrlo brzo njegov status kao jedne od najvećih pojava čitavog jazza postao je neupitan, pa je do smrti surađivao praktički sa svim značajnijim imena žanra, od Elle Fitzgerald i Louis Armstronga, do Raya Browna i Herba Ellisa, s kojima je i oformio možda svoj najpoznatiji sastav, trio s kojim je tijekom pedesetih neumorno koncertirao.
Svojim predanim radom i koncertnom aktivnošću pokazao je što znači pronositi glazbu i živjeti za nju sve do samog kraja. Albume je izdavao i u devedesetima, nakon što mu je dijagnosticiran artritis, pa čak i nakon 1993. godine, kada je pretrpio moždani udar što mu je značajno oslabio lijevu ruku.
Koliko je Peterson u svojoj domovini cijenjen kao umjetnik, najbolje kazuje podatak da je 2005. godine Kanada izdala seriju ekskluzivnih poštanskih maraka s njegovim likom, što ga je učinilo jedinom živućom osobom osim vladajućih monarha, kojoj je njegova zemlja iskazala takvu počast.
U smiraj prosinca tako smo ostali bez još jednog istinskog velikana, koji je značajno utjecao na sve generacije jazzera od 1940. naovamo. Time se zaista malo tko može pohvaliti, i upravo je utoliko ovakav gubitak za jazz-scenu, bez imalo pretjerivanja, nenadoknadiv.
– In Memoriam –
