Politika i glazba su pojmovi koji predstavljaju oprečne ideje, no glazba je, upravo zbog svoje suprotnosti nad proračunatim djelovanjem politikantstva, postala jedno od njenih najjačih oružja. Legitimacija političke ideje nikada nije bila lakša. Ako neko političko lice ili pak svjetonazorsko pitanje treba poguranac, potrebno je samo postaviti pozornicu, dovesti glazbenika čije pjesme bude određeni spektar emocija i to je to. Uspjeh je garantiran. Što je glazbenik veći i cjenjeniji, to je legitimacija čvršća. Naravno, jačinom legitimacije, raste i cijena dotične. Čast iznimkama.
Sociološki, stvari su poprilično jasne. No valja se pitati, gube li glazbenici legitimitet upuštajući se u takve avanture? Jasno je kako glazba itekako može biti ideološka i služiti kao sredstvo borbe za određene interese, no ostaju li ti interesi “čisti” u trenutku kada se ta ista poruka odašilje “ispod” neke političke krilatice?
Za početak, kako bi rekao Kazo u zaboravljenim Bitangama i Princezama, “budimo realni”. Svo umjetničko djelovanje, ako izlazi iz domene apstrakcije pozicionirajući se na tržištu u bilo kojem obliku, ulazi u rizik da postane “prljavo”. Možda je baš osoba koja vam renta galeriju došla do tog prostora pronevjerom, možda je promotor glazbenog festivala na kojem svirate stekao kapital nezakonito. Okruženi takvim propozicijama, čini se malo licemjernim uopće preispitivati moralnost glazbenog djelovanja u političke svrhe, kada su i oni najglasniji protivnici takvog djelovanja nesvjesno na ovaj ili onaj način u svojim karijerama podržali nešto “upitno”. Po mom mišljenju, razlika postoji, a u paragrafima ispod pokušat ću dokazati kako je ulazak glazbenika u svijet politike najčešće ideološki suicid.
Ako nisi lijevo, onda si desno
Za početak, u čemu je razlika između gore navedenog? Naime, ako glazbenik nastupom na nekoj pozornici svojim radom nesvjesno financira ljude koji na ovaj ili onaj način čine nešto “moralno upitno”, on je samo prešutno sredstvo takvoga cilja. Najbolji primjer je festival Coachella. Festival šarenih boja i tolerancije usred sunčane Kalifornije svake godine na svoje pozornice dovodi kremu nezavisne glazbene elite čiji su stavovi najčešće lijevo liberalni. S druge pak strane, čelni čovjek festivala Philip Anschutz navodno financira desničarske grupacije i anti-LGBTQ skupine. U ovom slučaju, nije baš fer kriviti glazbenika da podržava “krive” vrijednosti, no kada se svjesno koristi svoj rad u svrhu promocije određene političke opcije, stvari postaju komplicirane.
Hrvatska vs. SAD
U Hrvatskoj nema pretjeranog smisla govoriti o dobitima pri sviranju za stranke, kada je jedina dobit ona financijska. Politički skupovi i komplementarne estradne zvijezde već unaprijed su definirani, a jedini interesantan primjer je navodnih pola milijuna eura koje je HDZ iskeširao Thompsonu da ne pjeva ni za jednu političku opciju. S druge pak strane, u SAD-u demokratska je politička opcija na skupovima, poglavito u vrijeme Obame, okupljala zvjezdani lineup. Madonna, Justin Bieber, Mariah Carey, Bruce Springsteen, Stevie Wonder. Svi oni su u jednom trenutku podržali ili odsvirali koju pred publikom kako bi podržali Obamu na putu za prvi ili drugi mandat u Bijeloj kući. Takav expose mediji su redovito pozdravljali, čime je dobit za glazbenika bila višestruka, no promjenom svjetonazorskih strujanja u Bijeloj kući, svirka na predsjednikovoj inauguraciji postala je sinonim za propast.
U2 i Beyonce s jedne, 3 Doors Down s druge strane. Trump nije mogao pronaći gotovo nikoga za svirku prilikom njegove prisege, a nezahvalan posao prihvatio je one-hit-wonder sastav iz Mississippija. No, ni njihov Kriptonit nije bio dovoljan za revival karijere, a svirka ispod skulpture Abrahama Lincolna otišla je u zaborav. Iz ovog primjera se jasno vidi kako je miješanje glazbene karijere iznimno riskantan ulaz u nestabilno tržište, gdje mediji determiniraju je li nastup za određene ideale hvalevrijedan ili pak sramotan potez. Ipak, primjer koji je bio i povod pisanja ovog teksta je nešto drugačiji.
U gornjim primjerima bavili smo se direktnim i indirektnim uplitanjem glazbenika u promociju svjetonazora, no što kada svjetonazor poistovjetimo s čitavom državom?
Slučaj Lorde
Lorde. Novozelandska pop-zvijezda prije nekoliko mjeseci odlučila je bojkotirati Izrael, točnije koncert u Tel-Avivu. Tako se pridružila glazbenicima poput Santane, Elvisa Costella, Massive Attacka ili Thurstona Moorea koji su odlučili svoj bunt protiv političke aktivnosti dotične zemlje iskazati bojkotom. Tako, prema njihovu mišljenju, pokazuju svoje neslaganje s politikama Izraela prema Palestini.
Slučaj Lorde završio je čak i tužbom nakon njena otkazivanja koncerta čime se podiglo i pitanje opravdanosti takvih radnji na temelju kritike vanjske politike određene države. Jedno je sigurno – postupati politički u Izraelu je dvosjekli mač, a mjerodavne institucije odlučile su takvom ponašanju stati na kraj. Lorde na kraju koncert nije odsvirala, a još nije poznato kako će i dotična tužba proći. Svi su na gubitku, no najviše ispaštaju fanovi. Isto kako ja nisam kriv što živim u Hrvatskoj, tako ni ljubitelji glazbe nemaju veze s politikom koja njihova zemlja provodi.
Fanovi kao najveće žrtve politike
Ovaj tekst nije kritika ili pak pohvala određenom stavu glazbenika prema političkoj opciji i publici kojoj putem takvog djelovanja komunicira. Kao što smo vidjeli na tri različita primjera, čini se kako je svo glazbeno djelovanje svojevrsni poguranac prema određenom svjetonazorskom cilju.
S jedne strane imamo omjer uloženo-dobiveno na političkoj karti SAD-a, gdje poeni variraju “kako vjetar puše”, dok s druge, na primjeru političkih pravovjernika koji zaobilaze Izrael, svjedočimo licemjerju dotičnih. Ako bojkotiraju državu Izrael, mogli bi učiniti isto za veliki broj zemalja. Iako je diskutabilno tko je više zaslužio bojkot, čini se kako u toj priči najviše ispaštaju – fanovi.
Upravo oni dolaze na koncerte kako bi pobjegli od plitkog politikantstva, a oni koji bi ih trebali od nedaća spasiti, odlučili su uplivati u te vode. Bilo putem bojkota s jedne ili političke afirmacije s druge strane. Mislim da nikome od njih takva etiketa nije trebala. Kada se podvuče crta, glazbenik je na gubitku jer tko zna kako će određeni ideali kotirati u budućnosti. Slike i snimke s nastupa pod tim porukama će ostati, a fanovi će pamtiti neslavne epizode svojih junaka koji su odlučili gitarama i stranačkom lovom “mijenjati svijet”.
