Plovi li nacionalno blago, konačno, svojoj kući?

2714

Naoko nevelika, pastelno-plava knjižica što se nedavno pojavila na našem sve sićušnijem kulturnom obzoru, upravo je prepunjena značenjima što se protežu dobrano izvan njezina formalnog, ukoričenog sadržaja; teško da je, nakon prošlogodišnjeg odlaska maestra Arsena Dedića, postojao prikladniji način pristupanja njegovom pjesničkom i literarnom nasljeđu od ovoga koji je pred nama – novog izdanja njegove temeljne pjesničke zbirke “Brod u boci“.

Pritom nije riječ samo o pukoj kronologiji. Naravno, posrijedi jest Dedićeva debitantska autorska poetska zbirka (k tome i najpoznatija) pa je sve naoko jasno samo po sebi: bilo kakvo uređivanje bardove ostavštine valja početi upravo od početka, zar ne? No, promatrati fenomen devetog izdanja Dedićeva malo-pa-legendarna poetskog prvijenca na taj način bilo bi u najmanju ruku kratkovidno, s obzirom da ono ukazuje na daleko širu problematiku Dedićeva ukupnog opusa.

Za početak, ovaj istinski poetski bestseller – a takve u našoj književnosti možete izbrojati na prste jedne kljaste ruke – pojavljuje se ponovo u nas prvi put nakon čitavih dvadeset i osam godina. Dakle, posljednje službeno ukazanje ove knjige svjetlo dana ugledalo je 1988., kada je “Brod u boci” već bio uvelike ogrnut kultnim statusom, s nakladom što je probila sve poetske plafone, čak i za ondašnje jugoslavenske gabarite. Otada pa sve do danas, međutim, novog/starog “Broda u boci” vidjeli nismo, pa nema druge nego zaključiti da je u međuvremenu stasala čitava generacija koja ga nije mogla naći nigdje osim po antikvarijatima (gdje je i danas prilično rijedak, jer se u pravilu čuva), ili u knjižnicama (gdje, kao i svaka poezija, nikad nije u prvom planu).

Pravo je pitanje zašto je tome tako? Odgovor je vrlo jednostavan, i tiče se – moglo bi se reći – čitava Dedićeva umjetničkog djela: nitko nije u našoj kulturnoj i medijskoj javnosti bio toliko jednoglasno cijenjen i poštovan, a istovremeno tako temeljito zaobilažen i guran na sam rub medijske i kulturne prisutnosti. Dok su neki neusporedivo manje značajni umjetnici (i/ili zanatlije) u međuvremenu postali javno posve svenazočni, prometnuvši se u krajnje arbitre svega i svačega, Dedića je naša kulturna javnost uglavnom uredno ignorirala, osim u slučaju zdravstvenih problema (jer je to zgodan trač) i kakvog novog izdanja (jer se to ipak ne može posve zatajiti, pa valja sastaviti vijest od dva retka).

Sreća u toj kulturnoj anti-optici sastojala se samo u tome što je Arsen nevjerojatno uporno radio i stvarao, pa bi više-manje redovito sam sebi stvorio povod da se nakratko pojavi u javnosti; toj istoj javnosti, međutim, nije bilo ni u primozgu da ga tretira kao jednu od najvećih kulturnih pojava ovog prostora, niti kao autora čiji opus valja iznova izdavati i sagledavati – ako ništa, onda zbog proteka vremena – niti kao umjetnika i erudita čije iskustvo vrijedi sâmo po sebi. Dugo vremena izgledalo je kao da među nama Arsen i njegovo djelo jedva da i postoje.

Netko će kazati da je i sam maestro tome pridonio svojom ‘politikom izolacionizma’, distanciranjem od medijske reality halabuke, nesudjelovanjem u popularnim emisijama i urođenom tvrdoglavošću. To bi, dakako, bilo točno, kad premisa ne bi bila kriva. Jer, Arsen nije trebao nas, mi smo trebali Arsena! Drugim riječima, ideja da je Dedić, sa svojim golemim i raznovrsnim glazbeno-poetsko-slikarskim djelom, zapravo naše nacionalno blago par exellance nikome nije padala na pamet. Sudbina “Broda u boci” to neporecivo p(r)okazuje – ali i ne samo njega: činjenica je kako je tek u posljednje vrijeme, nakon čitave padovljanske epopeje, matična diskografska kuća objavila nešto parcijalnih ‘best of’ izdanja, ali to je uglavnom sve. Želite li, međutim, na bilo koji način sakupiti sve Arsenove službene albume, a niste rođeni na vrijeme da ste ih mogli kupiti netom po objavljivanju – to nećete moći napraviti. Nigdje. Jednostavno ih nema, svih zajedno, na jednom mjestu. Za ilustraciju veličine ovog paradoksa – možemo li zamisliti Talijane bez uređenog i reizdanog cjelokupnog Modugnova opusa? Ili Francuze bez Brelovog, da posegnemo za Dedićevim ‘bratom po oruđu’?

Muziku podržava

S Dedićevom poezijom, međutim, stvari stoje još zanemarenije. Jedino djelo koje se, prije Padove i s njome povezane buke, iole sustavno bavilo ranijim Dedićevim opusom bilo je lijepo “Konzorovo” izdanje “Stihova”, zbirka izabranih pjesama, s Vejzovićevim ilustracijama i komentarom akademika Tonka Maroevića. Nakon toga i prije toga – muk.

Ako se sve ovo ima na umu, pojava integralnog “Broda u boci” (a to znači: izdanja po svemu jednakom originalnom prvom iz 1971., s izvornim predgovorom priređivača-pobratima po pjesništvu i šansoni Zvonimira Goloba, te autentičnim Arsenovim ilustracijama i likovnim rješenjem naslovne stranice, uz poetski ciklus “Brod s mojim imenom”) nadaje se važnijom izdavačkom i kulturnom činjenicom nego što se isprva čini. Prvo, time je na najtemeljitiji mogući način otvoren put da se cjelokupnom Dedićevu poetskom djelu pristupi sustavno i kvalitetno, pa nije bez osnove ni nada da ćemo kroz neko vrijeme ipak ugledati i preostale njegove zbirke poezije u novim, jednako detaljno priređenim izdanjima.

Drugo, i još važnije, nakon gotovo trideset godina zaboravu je oteto temeljno poetsko djelo jednog od naših najvažnijih autora, te prikazano najširoj javnosti u njegovu izvornom obliku, otvarajući mogućnosti njegove nove i osvježene recepcije. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li i u kojoj mjeri kulturna kritika vrednovati Dedićev poetski miljokaz, koji zacijelo predstavlja najvažniju pojedinačnu zbirku poezije objavljenu u našoj književnosti u posljednjih četrdesetak godina. I to ne samo zbog njene provjerene popularnosti i dosegnutih tiraža. Ako je u njegovim estradnim počecima postojala dvojba što on autorski predstavlja (zabavljača, šlager-pjevača, vrsnog šansonjera koji je tada iza sebe već imao i “Moderato cantabile” i “Kuću pored mora”…), Arsena je ova zbirka neprijeporno etablirala (i) kao izvrsnog pjesnika, čija pjesnička osobnost nema mnogo parnjaka u ovdašnjem kreativnom kozmosu. Jer, iako se u ovoj zbirci na prvi pogled ljubavništvo nameće kao središnja tema (dovoljno je spomenuti “Ne daj se, Ines” – čijih par stihova zna valjda devedeset posto stanovnika bivše Jugoslavije – te “Koru Potočnik”, ali i sjajnu “Naći ću utjehu”), kojem uz bok stoje iznimna autorefleksivna pjesnička propitivanja (“Počinjem pisati”, Kome to ja pjevam”), sa strahovito snažnim portretom vlastite pjesničke sudbine (“Brod s mojim imenom”), “Brod u boci” ustanovit će Arsena Dedića kao zacijelo najvećeg poetu svakodnevnice što su ga ovi prostori ikad imali.

U njegovim pjesmama najobičnije sitnice iz svagdanje monotonije i njezinih temeljnih prizora bit će, kao nikad prije u nas, jasnim i neposrednim jezikom uzdignuti na razinu ogledala čitavih naših života. “Košara s lijekovima”, “Dok gledam kuće”, “Lijepe provincijalke”, “Rječnik muzičara”, “Kavana Opera”… neopozivo ocrtavaju pjesnika kadrog da iz onoga što živimo iz dana u dan stvori krajnje očuđenje i ljepotu, ali i razotkrije sveprisutni provincijalni mentalitet (“Stara cura”, “Moji prijatelji pjevaju preko radija”). No, Dedić je pjesnik takvog kalibra da pritom izbjegava zamku u kojoj bi svakodnevno u njegovoj poeziji postalo sinonim za trivijalno, ponajprije zahvaljujući briljantnoj moći zapažanja, ali i zbog silno profinjene, katkad čak i nemilosrdne ironije – krajnje mjere njegova umjetničkog creda, kojom uspješno izbjegava bilo kakav oblik patetike (“Popodnevna pjesma”, “Ako je to taj život”).

Tako je Dedić istovremeno i neposredan, i jasan, i dubok, i duhovit: njegovim čitateljima stalno se čini da su “i oni sve to jednom upravo tako osjetili, samo nisu to tako uspjeli izraziti”, jer je njegova emocija nepatvorena, on je u svakodnevnicu uronjen koliko i svi mi. I on sam to priznaje u finalu možda najljepše moderne “Rodoljubne pjesme” na našem jeziku: “Potrebna mi je modra zagrebačka kiša / sredinom rujna, / moj auto, moje cigarete i rakija, kino Jadran / da se uspostavi kakav takav način. / Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo / more pod nogama i “hvala Bogu stigli smo” / kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti / “Slobodna Dalmacija” i slika u novčaniku / potrebni su mi da nešto kažem…

Sve glavne odrednice Arsenove poezije tako se u ovoj zbirci materijaliziraju u nekim od najboljih njegovih pjesama uopće. Zapravo, sve ono što je Arsen kasnije u poetskom smislu napravio, sve je to na neki način omogućio upravo “Brod u boci”: ovom zbirkom on je vlastitom pjesničkom kredibilitetu, izričaju i tematici udario upravo neporecivo čvrste temelje, na kojima je mogao graditi svoj budući opus bez mnogo osvrtanja. Zato je, možda, i pisao tako mnogo, tako kvalitetno i tako jasno. Možda iz ove pozicije – u ovom strašnom vremenu, u kojem Arsen više nije uz nas da bi svojim pjesništvom činio naše živote oplemenjenijima i podnošljivijima – naposljetku ipak Dedićevu pojavu i ukupni pjesnički opus sustavno kritički sagledamo i vrednujemo onako kako zaslužuje, uz prekid omerte koju o Dediću, osim naše vrle javnosti, uporno njeguje još i književnoteorijska publicistika.

A to je tek posve nejasno: riječ je o najvećem i najpopularnijem hrvatskom pjesniku u posljednjih nekoliko desetljeća, što god vrli akademici mislili o tome. Krunski dokaz za prethodnu tvrdnju, nikako i jedini, ova je knjiga; koja, iz nepoznatih razloga, još nije ušla u lektiru. A trebala je, odavno. Srećom, ta nepravda nije joj ni malo naškodila: gomila poezije koja joj u službenoj kulturi zauzima mjesto, ne znači nam intimno ama baš ništa – za razliku od “Broda u boci“.

Tekst: R.V.

0 Shares
Muziku podržava