Peter Lovšin: “U moju rock kulturu nitko nikada nije ništa uložio”

Leonora Bedić
564

Slovenske punk legende Pankrti jedna su od prvih grupa u istočnoj Europi i jedna od najutjecajnijih punk grupa jugoslavenskog novog vala.

S provokativnim i žestokim filozofsko-sociološkim komentarima Gregora Tomca, ideologa grupe i danas doktora sociologije te Petera Lovšina, autora najvećeg broja tekstova, Pankrti su ostavili neizbrisiv trag, a njihova glazba bila je prava revolucija.

Ove godine bend će proslaviti 40. obljetnicu postojanja koju će obilježiti koncertom u sklopu četvrte sezone Ljeta u MSU u Zagrebu, 10. lipnja, kada će nastupiti u punoj i originalnoj postavi.

Muziku podržava

Pankrti

Savršena je to prilika za novi razgovor sa slovenskom punk ikonom, Peterom “Perom” Lovšinom.

Da krenemo s jako ranim sjećanjima, kako pamtite vaš prvi nastup 1977. u ljubljanskoj gimnaziji Moste?
Pomalo maglovito. Ali znam da je sve išlo vrlo brzo s puno punkerskog entuzijazma i strasti. Bili smo jako napaljeni, ali i sigurni da je to naš prvi i zadnji koncert jer ćemo biti zabranjeni. No već  sljedećeg dana svirali smo pred radiom Študent, a kritike i odaziv publike poslije koncerta u Mostama su bile tako dobre, da smo ipak krenuli dalje.

Album “Dolgcajt” 1980. je dobio nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”, “Državni ljubimci” 1982. u bivšoj državi je proglašen rock albumom godine, a najuspješnijim se smatra “Rdeči album”. Na koji ste vi najponosniji i zašto baš taj?
Pa meni je svaki album svoja priča. Ali prvi je uvijek prvi pa je možda i zbog toga najznačajniji. No moram reći da su najveći hitovi u Sloveniji bili na četvrtom albumu “Pesmi sprave” (Osmi dan…), a da su mi osobno vrlo drage i neke pjesme kao “Zadnja ljubezenska pesem” i “Adijo Ljubljana” sa zadnjeg albuma “Sexpok”.

Prošlo je 10 godina od reuniona benda, a ove godine slavite 40. godišnjicu u sklopu Ljeta u MSU. Što se u tom periodu događalo s bendom, ali i postavom?
U ekipu se vratio naš gitarista iz perioda zadnjih albuma, Marc Kavaš. Nismo nastupali baš često jer sam imao puno solo projekata, ali smo si mogli priuštiti da se koncentriramo baš tamo gdje smo željeli. Dobro smo se zabavljali i poslije 30 godina snimili i novi singl “(To ni več) Slovenija”.

Snimali ste albume na Jamajci, družili se s velikim imenima kao što su Sex Pistols The Ramones, The Vibrators, Angelic Upstarts… Koja vam je zgoda ostala u najintenzivnijem sjećanju iz ovih nekoliko desetljeća postojanja benda?
Pa svirati sa Sex Pistolsima u Ljubljani sigurno je bilo nešto posebno. Poslije koncerta su nas pozvali u svoju garderobu, puno smo pričali. Ispali su kao totalno normalni momci, ok malo zajebantski, ali takvi smo i mi. S Joeyem Ramoneom sam krajem osamdesetih radio intervju u New Yorku, ali smo se onda tamo družili gotovo cijeli tjedan i žurirali s drugim ljudima sa scene. Poslije sam se na jednom koncertu popeo s  njima i na binu, samo da bi još više doživio njihovu mlaznu energiju.

Slično je bilo i s grupom The Stranglers, ali u tom slučaju zbog toga jer me tada kao ludog punkera nisu puštali u ljubljansku dvoranu Tivoli, a oni nisu htjeli svirati bez mene pa su me uzeli na binu i pronašli stolac posebno za mene, da me slučajno zaštitari ne bi izbacili iz dvorane…

Je li Ljubljana danas jednako dosadna kao i krajem ’70-ih kako je i opisano u “LP film Pankrti – Dolgcajt” s izjavom “Krajem ’70-ih Ljubljana je bila ekstremno mrtav grad, prazna i siva, a vikendi su bili najgori”?
Ljubljana je sada totalno promijenjena, turista ima kao u Veneciji. Kako smo se nekad svi znali i svi zajedno dosadjivali, sada više nikoga ne sretneš, da bi se s njim barem dosađivao.

Kakve osjećaje sada kod vas pobuđuje izvođenje pjesme “Bandiera rossa”, a kakva je atmosfera među publikom u usporedbi s prošlim vremenima?
Pa pjesma ima strašnu melodiju i golemi naboj, ali ju više shvaćam kao čin nekog jakog rituala nego kao provokaciju ili politički akt.

Iako je općepoznato da ste tekstovima provocirali mnoge, jeste li ikada imali nezgodnih situacija s jugoslavenim vlastima?
S jugoslavenskima nikada. Imali smo problema s cenzurom, pratili su nas policajci u civilu, bilo je provokacija i znali smo da ne možemo do kakvog prestižnog posla, ali većih poteškoća nije bilo.

Poznato nam je da ste se posvetili i solo karijeri. Kakva iskustva vam je to donijelo i je li u pitanju veća doza zadovoljstva nego što je to slučaj s bendom?
Ne, ne. Samo je puno praktičnije i imam puno širi izbor glazbenih stilova na raspolaganju. Ali uvijek se fino vratiti u bend  i osjetiti atmosferu momčadi.

Pjesme Pankrta i dan danas u live okruženju zvuče itekako svježe i važno kao i prije, kako glazbeno tako i tekstualno. Što nastojite poručiti u današnjem vremenu u kojem živimo?
Da život prolazi, mijenjaju se društveni poretci, ali problemi ostaju isti ili vrlo slični.

Iako ste diplomirani novinar i ne radite više u struci, kako vam je sada živjeti isključivo od muzike? Doživljavate li ikada zasićenje ili neki neugodni osjećaj kada vam je nešto što volite kao hobi, ujedno i posao?
Zasitio sam se novinarstva jer je to sada kod nas manje-više nestimulativan poklič. Muzika mi nikad nije bila samo posao već više i način života.

Ulaže li se po vama na ovim prostorima dovoljno u rock kulturu? Što biste voljeli da se promijeni konkretno?
U moju rock kulturu nitko nije nikada ništa uložio. Tako da bih ja promijenio sve.

Koji je ključni faktor za opstanak jednog anarho-punk benda u vremenu u kojem živimo? Što savjetujete klincima koji danas sviraju punk?
Prvo da ga sviraju za sebe. Za sve druge ih boli k…

I za kraj, planirate li u nekoj skorijoj budućnosti objaviti ili raditi na novom materijalu s Pankrtima?
Ne. Ali napravili smo singl poslije 30 godina i možda bi sad mogli biti malo brži.

Muziku podržava
Stisni