Pankrti u sklopu nove turneje po regiji dolaze i u Zagreb 1. ožujka gdje će održati koncert u KSET-u u kojem do sada nisu svirali.
Bend koji je imao velikog značaja za Novi val i koji, kako i u Sloveniji, tako i kod nas, ima kultni status, svirao je 10 godina, od 1977. do 1987. Tada su napravili ‘malu’ pauzu od 20 godina i 2007. povodom 30 godina benda odlučili su opet nastupati i rasprodali ljubljansku Halu Tivoli, zagrebačku Tvornicu i beogradski Studentski centar. Na toj turneji pridružio im se poznati gitarist Ivan Kral. Godinu kasnije izdali su CD s vlastitim izborom hitova i DVD sa snimkom koncerta u Hali Tivoli “Nc se ne premakne” (Ništa se ne pomiče).
Planirate li možda snimiti još koju ploču s Pankrtima?
Nikad ne reci nikad, ali mislim da Pankrti imaju jedno značenje i ne bi htio da nešto novo radimo samo da uradimo, ako nismo sigurni da je to to. Svi imamo distancu od toga. Kad osobno pravim ploču, sigurno su neke pjesme u duhu Pankrta, a neke idu u neku drugu krajnost. A Pankrti imaju jedno značenje u vremenu i ne bi htio da se to promijeni.
Kad pogledate unazad, je li vam možda sada žao što ste prestali svirati ’87.?
Nije, jer sam poslije Pankrta napravio neke puno komercijalnije stvari, Pankrti nikad nisu bili toliko komercijalni da bih mogao živjeti samo od muzike, a sada evo mogu, pod stare dane živim samo od muzike. Mislim da smo tada uradili sve što smo htjeli, osjećaj još sada postoji isti kao što je tada postojao, s tim da to što idemo svirati nam je jako kao što je tada bilo. Mi čak nemamo pjesme koje su pogodne za ovo doba i rekli smo što smo htjeli reći, ali to ne vrijedi za ova vremena.
Smatrali ste se anarhističkim bendom. Živite li tako i dalje, kako danas na to gledate, utopija ili stvarnost?
Moja žena kaže da ja još uvijek živim anarhiju i da je to glavni problem u našoj obitelji i odnosima! Nije to lako, da. Uvijek kući dobivamo ljubljanske anarhističke novine, i makar u političkom smislu nisam toliko klasični anarhist, nego više konzervativac u nekoj mjeri. U principu anarhistička fora mi je da su neki tragovi konzervativizma čak više anarhistički nego išta drugo. Kada je anarhizam pogled na život, možeš imati sigurno problema u svakidašnjem životu. Ali to je s rock’n’roll životom tako, previše svega, previše sexa, droge i r’n’r, previše života u našim godinama nije najzdravije (smijeh).
Mislite li da je danas moguće živjeti anarhiju i biti anarho-punk bend?
Pa sigurno je to teško, zato ja i živim od svoje solo karijere. Ako su samo Pankrti u igri, onda je publika sigurno više probrana. Mi kao Pankrti imamo najjače značenje u Sloveniji kao anarho-punk bend. Kad smo se opet skupili rasprodali smo Tivoli, bilo je preko 8000 ljudi. Ali to ne bi mogli ponavljati kao Parni valjak svakih pola godine. To je muzika koja je isto malo naporna, nije samo za ugođaj, nego je ipak malo žešća, normalno da to uvijek ne prolazi. Teško je takvim bendovima opstati, punkerskim još teže.
Svi znamo Štulićeve stihove “Brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte“, vi ste se družili s njim…
Dobra zajebancija, dobro zvuči, pjesma je odlična. Tada u tom dobu kad smo se upoznali i prvi put svirali skupa, Pankrti i Azra u Ljubljani, postali smo vrlo dobri prijatelji, puno puta je dolazio na naše koncerte. Imam puno ploča od njega koje sam dobio s potpisom, to bi sigurno sada puno vrijedilo na hrvatskom tržištu. Do ’81.-’82. smo puno puta bili skupa… Sjećam se jedne turneje – pet manjih gradova oko Zagreba, mislim da je Štulić bio na svim koncertima tada u prvom redu, a na nekima je bilo jedva 50 ljudi. Poslije smo nekako svi išli svojim putem. Mislim da je on poslije prekinuo veze sa svima. Rat je puno toga uništio. Prije smo recimo mogli pjevati na slovenskom, a sada mislim da smo jedini koji i dalje pjevamo na slovenskom. U Sloveniji je danas više hrvatske muzike, nego slovenske, ali više je komercijalna.
Vaš koncert u zagrebačkom SC-u ’77. smatra se početkom Novog vala. Jesu li ljudi i u Sloveniji još zapeli na tom Novom valu ili ne?
Na neki način da. Kad smo slavili 30 godina benda 2007., to je bilo zbilja jako popraćeno u svim medijima. Imali smo super turneju, izdala se knjiga “Punk je bio prije” koju smo uredili Pero Mlakar, Igor Vidmar i ja. Knjiga je vrlo značajna i imala je dosta odaziva u Sloveniji. Bili smo na naslovnicama svih novina u Sloveniji, snimali su naš koncert… U ovom novinarskom smislu, Zagreb je uvijek bio prvi u bivšoj Jugi. Odaziv publike i medija je jak. Najjači je zapravo bio za Štulića. A Zagreb je recimo bio pravi grad za našu zadnju ploču, tamo smo je snimili.
Kod nas ovdje ima nekih rock bendova starih 10–15 godina koji su jako jaki. U Zagrebu je tada nastala hrpa jakih bendova – prvo Azra, pa Prljavo kazalište… dok su u Sloveniji bili jaki samo Pankrti. Laibach je recimo uvijek bio više svjetski bend nego slovenski. U Sloveniji je bilo uvijek nostalgije za tim vremenima, kao i u Zagrebu, ali mislim da nije više toliko danas.
Snimljen je i dokumentarni film o Pankrtima “Dolgcajt”…
Mislim da je sasvim solidan, dobio je i neku nagradu. Bio je značajan čak i zato jer smo se ponovo sastali i probudio je Sloveniju tada. A film “Sretno dijete“, u kojem je riječ i o Pakrtima, jako je značio za reunion Pankrta. Počeli smo se i družiti zbog tog filma, ponovo smo vidjeli stare snimke, preslušavali našu muziku… Ponovno se susreli zbog tog filma. A i naš reunion su drugi više htjeli nego mi sami.
Kako je došlo do toga da gitarist Patti Smith i Iggya Popa, Ivan Kral, počne s vama svirati?
On je jedan od najznačajnijih gitarista punka i Novog vala. A inače u Ljubljani živi nekoliko amerikanaca muzičara, s dosta njih sam surađivao, s vođom The Walkaboutsa, Chrisom Eckmanom, recimo. Družili smo se puno i tako jednom kad smo pričali o problemima s gitaristima kaže on meni “Pa imam ja jednog prijatelja koji je živio sa mnom u Seattleu, jako prijatan momak, došao je iz Češke, svirao je s Patti Smith, Iggyem Popom…” I tako je Ivan Kral došao svirati s nama. I to je jedno super iskustvo i turneja, super je bilo.
Kakva je sada ljubljanska scena?
Mislim da su nama u Ljubljani, kao i vama u Zagrebu, najdosadniji Novi fosili. I komercijalna muzika koja nam dolazi iz Hrvatske, a i onaj turbo folk iz Srbije. Znači hrvatski pop i srpski turbo folk – to se ovdje najviše može čuti i vidjeti. Ali naravno, na Metelkovoj, koja je vrlo alternativna, možeš čuti jako dobre svjetske bendove i super bendove s naših prostora. Nova scena je Kino Šiška koji je najbolji uređeni prostor. Tamo možeš vidjeti svjetske bendove različitih stilova. Često idem tamo. Fali sigurno neki klub za ovaj mainstream rock za našu generaciju gdje se možeš i družiti uz svirku. To je najveći problem, ali nije stvar tako grozna, možeš naći nešto za sebe.
Što je s punkom?
Punk postoji kao dio alternative, izvan svih medija, totalno na rubu. To je muzika koju sviraju mladi, i imaš osjećaj da je to samo još jedna od grana muzike.
Svirali sa Sex Pistolsima ’96. koncert u Ljubljani…
Bila je to jedna jako ugodna večer, nismo svirali dugo i nije bio dug koncert. Sala je bila rasprodana, puno fanova je došlo od svugdje, nije bilo lako dobiti ulaznicu. Super je ugođaj bio, a posebno nam je ostavilo utisak da su se Pistolsi ponašali drugačije, ne kao klasične rock zvijezde kad su saznali tko smo mi, jer su odmah vidjeli što značimo za publiku i odmah nas pozvali u svoj backstage gdje smo cijelu večer pili zajedno. Svi organizatori koncerta su vidjeli da je to nešto drugačije nego u klasičnom rocku kad predgrupe uopće ne dođu u kontakt s glavnim bendom. To je bio dokaz za sve o čemu je punk pričao. Nije bila samo zajebancija i poziranje nego je duh punka bio tu – duh zajedništva i slobode i da možeš što hoćeš! Nije bilo nikakve hijerarhije. Pistolsi su bili glavne zvijezde punka.
Upoznali ste i The Ramonese…
Da, slična iskustva sam imao i s The Ramones. Radio sam intervju s njima u New Yourku krajem osamdesetih. Radio sam intervju s Joeyom Ramoneom tjedan dana, tjedan dana! Prvi dan smo samo pili, njegovo društvo, on i ja. Bio je vrlo vrlo topao čovjek. Ugostili su me kao da se poznajemo cijeli život. Pa je bilo “Ajde sutra ćemo raditi taj intervju“, pa dođem drugi dan, pa se opet nešto zezamo, pa opet pijemo, pa ćemo opet sutra i tako tjedan dana (smijeh). Baš je bilo zabavno tamo. Kad su The Ramones došli svirati u Ljubljanu, bio sam stalno s njima, njihov koncert sam gledao metar ispod bine.
Imate li još s nekim tako pozitivna iskustva?
Slično je bilo i kada su The Stranglers došli u Ljubljanu ’78. Tada sam bio punker kojeg redari nisu previše poštivali, došao sam s njima autobusom pred Tivoli i nisu me htjeli pustiti unutra jer sam uvijek pravio neke pizdarije (smijeh). Sasvim neko drugo vrijeme nego sada, to morate znati (smijeh). Uglavnom, nisu me puštali u Tivoli, a tri godine poslije smo je sami napunili, smiješno. ’78. su me poznavali kao punkera i kada su bili koncerti pravili smo uvijek pizdarije i ludovali. Kada su The Stranglers vidjeli da me neće pustiti na njihov koncert, rekli su da ni oni neće svirati ako mene ne puste i svi smo se vratili nazad u autobus dok nije došao menadžer i sredio to. I ja sam morao cijeli koncert sjediti s njima na bini (smijeh)! To je jedna od boljih anegdota. Puno je bilo tih anegdota koje su pokazale da punk nije imao samo značaj nego i srce i dušu!
Kakvu publiku očekujete na ovoj turneji?
Kada je puno reklame, onda dolazi pola naše generacije i pola mlađe, a kada je više običan koncert, onda 75% bude mlađe populacije, a 25% naše generacije. Našu je generaciju teško izvaditi iz njihovih fotelja ispred televizora (smijeh).
