Parni valjak između akustike i struje

Bijelo dugme i Buldožer nisu jedini bendovi koji ove godine slave 40 godina rada.

Jubilarku za ovu okruglu obljetnicu zaslužuje i vjerojatno najjači hrvatski koncertni sastav svih vremena, grupa Parni valjak.Nedavno su se pojavila i dva box-seta s kompletnom studijskom diskografijom u periodu od 1984. do 2004. te dva live-albuma, električnog “E=mc2” i akustičnog “Live in ZKM“. Oba albuma su na neki način podvukla crtu na njihove umjetničke faze. Uz ova dva albuma, Parni valjak je još izdao sljedeće kolekcije snimaka uživo: 1982. album “Koncert“, 1991. “Svih 15 godina” i 2001. “Kao nekada“.Električni “E=mc2” iz 1986. (snimljen u zagrebačkom Domu sportova) pokazuje Valjak prije kao pop-metal bend, nego kao rock bend. Dovoljno je čuti uvodnu “Ajde igraj” (ča je pusti Faith No More kraj našeg Valjka?), zagubljeni dragulj “Kao prije” s propulzivnom bas-dionicom, te “Uhvati ritam” koja je u samo godinu dana izgubila svoj lagani opušteni reggae štih i pretvorila se točno u pop-metal komad. Na “Pokreni se” Aki Rahimovski malo će se probati poigrati Briana Johnsona iz AC/DC. Srećom po njega, publiku, bend i karijeru, nije ga dugo držalo, a iz današnje perspektive Akijevo izvođačko vrludanje izgleda simpatično koliko i energično. Cijeli bend je držalo samopouzdanje stečeno niskom hitova s tada recentnih albuma “Uhvati ritam” (“Samo ona zna”, “Pusti nek’ traje” i naslovna pjesma kao možda najveći hit Valjka ikad) i “Pokreni se” (“Ugasi me”, “Gledam je dok spava”, “Malena”) i u skladu s time su svirali poput mornara friško stiglih u luku i naglo oslobođenih obaveze celibata. Iako dvoranski koncert, svojim ‘vrenjem’ “E=mc2” ostavlja dojam da je riječ o klupskom koncertu, što dovoljno govori o pristupu ‘bez zaštitne mrežice’ članova benda. Iako nisu najoriginalniji sastav na svijetu, Parni valjak ima rijetku konstantu u kvaliteti svojih nastupa. Podnaslov albuma “E=mc2” bio bi: “Samopouzdanje rađa novo samopouzdanje“. Iako je za današnje kriterije kvalitete riječ o ‘bootleg’ snimci, uraganska energija svih članova pokriva povremeno mutan i ‘prljav’ zvuk. Članovi grupe sviraju i pjevaju kao da su cijeli život trpjeli batine na Golom otoku samo zato jer su slušali rock and roll, a publika ih bezrezervno prihvaća kao prave rock and roll proroke, stoga nije ni čudo što album ima ovakav atomski naziv. Atomska energija je utjecala na gitarista Huseina Hasanefendića kao skladatelja, pa će nakon ovog albuma u kratkom vremenu popularni Hus dati “Jesen u meni”, “Sjaj u očima”, “Prokletu nedjelju”, “Suzama se vatre ne gase”, “Moja je pjesma lagana” i druge, prije zalaska u hibernaciju 1991.

Drugi live-album,”Live in ZKM” nije revitalizirao karijeru Valjka (to je učinio album prethodnik “Buđenje” izdan krajem 1993.), ali ju je suvereno proširio. Poneseni u to doba popularnim ‘unplugged’ svirkama, Parni valjak je svojim izdanjem nadišao sva očekivanja: iako nije teško vidjeti paralelu Claptonovog “Unpluggeda” i Valjkovog “Live In ZKM”, sličnosti u tretmanu Claptonove “Layle” i Valjkove “Nede” (originalni oštriji, žešći zvuk ustupa mjesto mirnijem, ali bogatijem i nijansiranijem aranžmanu), to je tek manje značajan dio priče.

Orgulje Nevena Frangeša, Zagrebački gudački ansambl i sami bend su doslovno nanovo napisali pjesme: “Ljubavna” je na refrenu dobila prizvuk staroslavenskih romanci, “Uhvati ritam” je pogođena u sredinu ravnoteže samopouzdanja i opuštenosti, a balade “Vrijeme ljubavi“, “Dođi“, “Povratak ratnika” i “Kada me dotakne” krhkost i neposrednost kakvu je teško postići u artificijelnim studijskim uvjetima.

Možda je Aki imao neku realnu osobu u publici kome je to pjevao, jer na CD-u zvuči kao da pjeva samo i jedino slušatelju. Možda je jednostavno imao više vremena razraditi te pjesme. A možda ga je inspirirala fantastična predstava Valjkovog solo-gitarista Marijana Brkića.

Od sredine devedesetih, posebno električni i posebno akustični koncerti postaju normalan dio ponude Parnog valjka. Paralelnom vožnjom na dva fronta Valjak je stvorio sijaset trikova u kojima pjesme prebacuju iz jednog konteksta u drugi. No, i jedan i drugi pristup vuku korijene iz ranih Valjkovih dana. Ključno je bilo: biti dobri na sceni.

“Ako su nas zvali opet u neko mjesto, onda smo znali da smo bili dobri” kratko je Hus sažeo svoj izvođački credo i dao mlađim generacijama muzičara više nego solidnu pouku. Sve ostalo bila je nadogradnja pristupa u kojem daju sve od sebe, a stečena kvaliteta je kumulirana usmjerena motivacija uz uloženi rad.

Valjak je imao periode pauze, ali nikad nije stagnirao i nikakvi ‘ekološki’ propisi ga nisu mogli izbaciti. Uz nastupe Olivera Dragojevića te povremeno Majki (kad je Bare dobre volje), Parni valjak je jedan od rijetkih umjetnika čiji koncerti redovito ostavljaju dojam kao da se prisustvuje izvedbi nekog svjetskog izvođača i to treba naglasiti, bez obzira koliko to bila notorna činjenica.