Još prije masovne ere Interneta, tamo negdje devedeset i neke, u Americi, tijekom NBA utakmice netko iz afroameričke zajednice je izustio komentar na igru Tonija Kukoča: “He plays like a brother“. U prijevodu, Kukoč igra kao jedan od nas, braće crnaca.
Gregg Allman imao je starijeg brata Duanea koji je svirao blues i soul kao crnac, a i sam Gregg je svirao orgulje i pjevao blues kao da je Afroamerikanac. Skupa su Duane i Gregg Allman oformili sastav koji će postati The Allman Brothers Band, kolektiv u kojem svi neće nužno biti braća, ali će se muzički razumjeti poput braće i svirati poput Afroamerikanaca. Svatko tko je ikad svirao u tom sastavu, bio je dovoljno dobar muzičar da ima svoj prateći bend, no The Allman Brothers Band bio je blagoslovljen fantastičnom međusobnom ‘kemijom’ i sposobnošću da se ideje međusobno muzički nadopunjavaju.
Pjesme su na koncertima trajale i po pola sata, gotovo nikad sa suvišnim notama ili pimplanjem jednog ili više muzičara bez kraja i konca dok se okupljeni slušatelji zbunjeno pogledavaju i pitaju kad će pauza za kavu.
The Allman Brothers Band je odsvirao svoje oproštajne koncerte 2014., i njegovi su članovi tiho ostavili odškrinuta vrata da se ponovo okupe. Smrću Gregga Allmana 27.5.2017. i bubnjara Butcha Trucksa 24.1.2017. takve šanse više ne postoje.
Članovi originalne i najpoznatije postave Gregg i Duane Allman, Dickey Betts, Jai Johanny Johanson, Berry Oakley i Butch Trucks svirali su tako distinktivno i prepoznatljivo da je zbog njih skovan naziv ‘southern rock‘ unatoč opće poznatoj činjenici da je rock kao muzički stil nastao na američkom Jugu. Osim rocka, članovi The Allman Brothers Banda sjajno su poznavali blues, soul, country, funk, jazz.
Greggov brat Duane je svirao na pločama Arethe Franklin i Wilsona Picketta, bio je član sastava Derek and the Dominos, a Gregg je bio blagoslovljen sjajnim glasom, autorskim talentom i sviračkom vještinom. Njegov instrument su bile orgulje, povremeno klavir, rjeđe gitara, a pjesme su mu, kao i pjevanje, bile pune nemirnog duha koji je htio živjeti po svojim pravilima, na svoj način, strastveno i potpuno. A takav mu je bio i život: Gregga je, kako to već inače biva s ‘vojnom djecom’, malo toga sputavalo, kako u muzici, tako i van nje.
Osim što je izuzetna pjesma koju krasi izvrsno Greggovo pjevanje, “Whipping Post” će ostati ‘domaća zadaća’ za sve muzičare koji vježbaju perfekciju – hajde, tko može, nek’ uhvati taj jedanaestočetvrtinski (ili osminski?) ritam, neka ga drži 20 minuta u komadu bez prestanka i povrh svega, neka pjeva iz sve snage kako ga je voljena osoba uvalila u nepriliku. Druga fantastična Allmanova pjesma je “Dreams“, molska blues balada s također zahtjevnim dionicama i bolne izravnosti.
Dakle, bilo kompleksno ili jednostavno, Allmani su svirali kao da im život ovisi o tome, kao da su se upravo vremeplovom vratili iz ere početaka bluesa i da su iskusili svaku patnju koja postoji na ovom svijetu i da baš zbog toga, više nego išta, cijene slobodu, drugarstvo i pokret. John Lennon je 1969. pjevao: “Why in the world are we here? Surely not to live in pain and fear”, a kod Gregga su se takve stvari podrazumijevale, on to nije morao posebno naglašavati.
U svojim najboljim danima, Gregg je bio najuvjerljiviji pjevač na svijetu, čovjek koji je u jednom momentu mogao ohrabriti slušatelja, u drugom ga rasplakati. U svojim najgorim danima, Gregg je bio notoran poput Keitha Richardsa, i jedan i drugi su u alkoholnoj izmaglici i narko-ništavilu tražili zaklon od vanjskog svijeta, pohlepnih menadžera, vlastitih slabosti, svojih i tuđih taština kao i prevelikih očekivanja. I jedan i drugi su imali velikih problema sa zakonom, smiješile su im se višegodišnje zatvorske kazne zbog petljanja s drogom, i jednom i drugom su u sedamdesetima brojali dane i birali vijence za ispraćaj. U inat svima, i Allman i Richards su najluđe dane preživjeli i ne samo to, u svojim poznim godinama su stvarali dobru muziku i svirali dobre koncerte.
2011. Gregg je objavio vrlo dobar album – posvetu američkim korijenskim žanrovima “Low Country Blues”, prije dvije godine je internet magazin, koji se bavi promocijom južnjačkog načina života, po imenu Garden and Gun objavio intervju s Greggom koji se pohvalio kako ima moćan blender od 2,3 konjske snage, može zdrobiti pivsku kriglu i kako svako jutro pije ‘smoothie’ od đumbira, kelja, mrkve, celera, Granny Smith jabuke i osjeća se kao da ima 25 godina, jedino što mora uzimati lijekove jer su mu transplantirali novu jetru. Nekako sam slutio da dobri stari Gregg hvata zalet za još jednu veliku turneju i još jedan odličan album, kadli je nadanja početkom ove godine uzdrmala prvo vijest o otkazivanju svih nastupa, a onda je točku na njih stavila vijest o kraju Greggovog putovanja po ovozemaljskoj cesti.
U povijesti rocka će zlatnim slovima ostati zapisani prva dva studijska projekta The Allman Brothers Banda (istoimeni debi i “Idlewild South”), prvi njihov live-album “Live At Fillmore East”, zatim “Eat a Peach” i “Brothers and Sisters”. Greggov epitaf se nalazi u pjesmi “Midnight Rider” i to u stihu “And the road goes on forever”.
Sve ceste negdje završavaju? Ne, ako o njima pjeva Gregg Allman.
