Kada bi se kvaliteta glazbe mjerila time koliko često izvođači vuku diskografske ‘face’ za rukav, grupa Mika Male bi bila pri kraju.
Od bilo kakvih PR strategija važnija im je vjernost svom teškom, tmastom, masnom, depresivnom zvuku, nego hoće li im lovac na talente mahnuti repićem. Snimljeni album “Vremenom” odaje njegove autore kao muzičare profinjenog senzibiliteta te velike zaljubljenike u glazbu. Rekli bismo, amatere. Bez obzira na podmukle igre riječima, svojoj muzici pristupaju profesionalno i vole je sve ove godine. 
O bendovih prvih 10 (mršavijih) godina, govori pjevač i glavni autor Orlan Tus. 
Otkud ime Mika Male?
Dobro pitanje.
Hvala na komplimentu. S obzirom da je tako dobro, postavit ću ga opet. Otkud ime Mika Male?
Mika Male smo odabrali po zvučnosti više nego po značenju. U pitanju je talijanski sleng pa neka ljudi potraže na Internetu, koga zanima.
Mika Male postoji već 10 godina, sada izdaje svoj album prvijenac. Prije toga ste 2006. izdali album “Bijelo”. Koju razliku vidite između albuma samizdata i ovako konvencionalnog načina distribucije muzike?
U našem slučaju je razlika u tome što je jedini, skoro isključivi medij koji nam je bio dostupan u promociji albuma “Bijelo” Internet, a pretpostaviti da se svi mogući slušatelji naših pjesama koriste Internetom nije posve točno ni pametno.
Glazba koju mi stvaramo nije isključivo orijentirana na određenu životnu dob, no dok se mlađi ljudi snalaze na Internetu k’o riba u vodi, tim načinom promocije zanemarujemo cijeli jedan spektar slušatelja do kojih glazba dolazi drugim medijima, kao što su radio i televizija. Uz pomoć izdavačke kuće olakšan nam je put do tih slušatelja do kojih sami vjerojatno nikad ne bismo uspjeli doći.
Koliko vam je Internet pomogao u traženju publike i nalaženju gaža?
Internet je bio velika pomoć, omogućio nam je da ljudi dođu do naše glazbe. Sada općepoznate stranice kao MySpace, Last.fm, Facebook i YouTube su bile nevjerojatno korisne za promociju naše glazbe. I što se koncerata tiče, uspjeli smo doći do nekih kontakata putem Interneta, iako je još uvijek najbolje kad nas netko preporuči ili uspijemo naći adekvatan prostor za koncert preko drugih glazbenika koji su tamo već svirali. Poznanstva i prijateljstva su i dalje važan faktor.
Kako jedan bend uopće izdrži 10 godina bez izdavača, svirajući samo ‘za dušu’?
Deset godina je samo okvirna brojka, izdržali bismo mi i duže. Mislim da je jedna određena doza nedostatka ambicije, u smislu prevelike želje da od glazbe napravimo nešto što možemo nazvati karijerom, u našem slučaju bila vrlo pozitivna stvar. Nama je kreativni proces stvaranja glazbe, uživanje u zajedničkom sviranju i radu na pjesmama, čak i bez samog prezentiranja glazbe publici, bila uvijek najvažnija stvar. Mi bismo i dalje snimali albume i svirali ‘za dušu’ i da nismo dobili mogućnost suradnje s izdavačem.
Zašto s albumom “Bijelo” niste tražili izdavača?
Kao što sam rekao ranije, vjerojatno je jedan od uzroka bio nedostatak ambicije, a s druge strane, jednostavno nismo vjerovali da bi itko od izdavača bio zainteresiran. Mislili smo da smo ipak malo preneobičan bend s obzirom na glazbu koju smo tada mogli čuti na radiju ili televiziji u Hrvatskoj. Nije to bilo nisko samopouzdanje, već više neko razočaranje u smjer u kojem glazba u Hrvatskoj ide, i nismo se mogli zamisliti kao dio tog glazbenog posla.
Što je s pjesmama s albuma “Bijelo”? Koliko ih izvodite i imate li potrebu dalje ih aranžirati?
Izvodimo ih s obzirom na prostor u kojem nastupamo i kad se zaželimo izvoditi neku od pjesama s albuma. Taj album je akustičniji od albuma “Vremenom” i neke pjesme s njega je teško svirati u klupskim prostorima, jer ne uspiju doći do izražaja. Zahtijevaju više tišine i lakše ih je izvoditi u intimnijim ambijentima. Dolaskom gitarista Ivana Žige prearanžirali smo skoro sve pjesme do neke mjere, samim time što je jedan novi instrument ušao u naš zvuk.
Nakon snimljenog albuma “Vremenom” grupu je napustila basistica Jelena Radošević, a došli su gitarist Ivan Žigo i basistica Lucija Potočnik. Koliko će izvedbe vaših pjesama odstupati od studijskih i što ste dobili dolaskom novih članova?
Teško je pričati općenito o svim pjesmama, radi se o detaljima. Neke izvedbe će ostati vjerne izvedbama na albumu, a neke će se promijeniti odnosno već su se i promijenile do neke mjere. Lucija nam je dala jednu veliku sigurnost i ima sjajan osjećaj za ritam tako da se bubnjar Igor i ona izvrsno nadopunjuju. Jako nam odgovara kao basistica, iako ima još skrivenih glazbenih talenata koji bi mogli doći do izražaja u nekim novim pjesmama. Ivanova uloga solo gitarista nije klasična. On i Majda, naša violinistica, se nadopunjavaju u izvedbama i zajedno grade atmosferu pjesme. I Lucija i Ivan su veliki entuzijasti oko svega što je vezano uz bend, i tu su nam velika podrška.
Album “Vremenom” je sniman u studiju Kramasonik. Koliko ti je trebalo da se snađeš u studiju kako bi note koje vi svirate adekvatno bile zabilježene?
Rad u studiju nema veze sa sviranjem uživo, niti sa sviranjem na probama. Tamo se svašta može dogoditi. I uvijek se treba pripremiti da ćeš provesti duže vremena u studiju nego što to stvarno misliš. Možeš doći skroz pripremljen i dva dana raditi na nekoliko dionica jedne pjesme. Trebalo je vremena da se naviknemo na rad u studiju, ali s Hrvojem Nikšićem-Nikšom je sve teklo vrlo glatko. On je divan čovjek i slušatelj, s pregršt ideja koje će rado podijeliti s bendom, ali apsolutno ništa ne nameće i razumije da je ideja koju bend ima za pjesme na prvom mjestu.
Za snimanje albuma “Vremenom” bio sam spremniji nego za album “Bijelo”. Shvatio sam da u studio treba ući dobro pripremljen i da ga treba tretirati kao poseban instrument, iskoristiti njegove mogućnosti bez obzira na to hoćeš li moći izvesti pjesme i uživo na način kako si ih nasnimio u studiju. Barem ja to tako vidim.
Na pjesmi “1000 ždralova” gostuje Nina Romić čiji je album “Daljine” pobudio dosta pažnje među publikom. Manje je poznato da si ti svirao na Nininom albumu nekoliko instrumenata. Kako bi opisao i usporedio snimanje albuma s Ninom i sa svojim bendom?
Vjerojatno je još manje poznato da sam svirao u jednom bendu koji se zvao Undo i to prije sviranja s Ninom. U tom sam se bendu zapravo naučio postaviti u poziciju aranžera, znači isključivo sam svirao tuđe pjesme i radio na njima s instrumentima koji su mi bili na raspolaganju. Kad radiš aranžmane za druge glazbenike istovremeno imaš veliku slobodu, ali i ograničenje vezano uz ideju samog autora pjesme. Znači, nikad ne bih inzistirao na sviranju nekog instrumenta ili dionice koja ne bi odgovarala Nini zbog bilo kojeg razloga. Na kraju krajeva, to je njena pjesma i osjećaj koji ona želi prenijeti publici. A ako tako pristupiš sviranju i autoru s kojim radiš, onda i on stekne povjerenje u tebe i prostor slobode u kojem si se prije nalazio postaje još veći.
U Mika Male isto očekujem i od članova benda, s tom razlikom da je moje povjerenje u njih već vrlo veliko pa intuitivno razvijamo pjesme, bez puno razgovora. Što ne znači da ne razgovaramo o pjesmama, ali trudimo se da se ne trudimo, da se pjesme prvo oblikuju kao cjeline, a kasnije radimo na detaljima. Pitao si me zapravo za snimanje albuma. Nije bilo neke velike razlike u samom snimanju Nininog albuma ili albuma Mika Male. Snimanje je uvijek jedan neprirodan proces, osim ako uspiješ skupiti sve glazbenike u jedan prostor i da svi sviraju uživo. To je najidealnija situacija, a nju još nisam doživio.
Što čini dobrog aranžera i koji ti se aranžmani inače sviđaju?
Dobrog aranžera čini slušanje, slušanje i slušanje. Ako ne slušaš što drugi sviraju, nećeš moći biti dobar aranžer, koji god instrument svirao. Trebaš razumjeti ulogu svog instrumenta u aranžmanu i prilagoditi njegov glas onome što se već zbiva u pjesmi. Nisam baš stručan za kompleksniji razgovor o aranžmanima, jer im pristupam više kroz samo sviranje, kroz pokušaje i pogreške.
Aranžman je uvijek u skladu s početnom idejom pjesme, značenjem pjesme. On pjesmi pridaje atmosferu potrebnu da zajedno kaže to što riječi same polovično izražavaju. Na primjer, u našim pjesmama violina ima poseban značaj i ulogu. Ona je drugi glas koji oblikuje izraz našeg benda.
Kako je došlo do suradnje s Ninom?
Pjesma je pisana u ženskom licu, i trebao ju je otpjevati ženski glas. A i bilo je zanimljivo čuti Ninu kako pjeva izvan okvira svojih pjesama. Jako me zanimalo kako će to zvučati. Zapravo, moja početna ideja o tome kako bih htio da pjesma bude otpjevana nije korespondirala s Nininim izrazom. Probali smo nekoliko verzija i na kraju je najbolje ispala verzija u kojoj se Nina posve opustila i otpjevala je na način koji je njoj najviše odgovarao. I postala je Ninina. A i ja sam ponešto naučio iz te suradnje.
Pjesme su relativno benevolentne osim “1000 ždralova” koja je vrlo agresivna – pojavljuje se slika kako ždralovi kljuju oči. Otkud inspiracija za riječi?
Možda je nešto bilo i u Nininom načinu pjevanja pa je pjesma dobila jedan agresivniji ton, uz riječi koje su neminovno vrlo slikovite. “1000 ždralova” je jedna od pjesama koja je napisana vrlo brzo i bila mi je vrlo jasna. Ali ne želim naknadno interpretirati svoje pjesme, mislim da je to pogubno za doživljaj slušatelja. Važno je bilo da je pjeva žena, jer je pisana iz njene perspektive.
Na albumu “Vremenom” kao glavna preokupacija se našao problem komunikacije. Jesi li svjesno išao na to ili se to slučajno nametnulo?
Nismo svi najbolje socijalno prilagođeni. Zapravo, siguran sam da većina nas nije. I moje bavljenje glazbom i poezijom je ples na margini društva. Komunikacija je sve. Gdjegod se dvije osobe nađu, nastane potreba za komunikacijom. Može biti uspješna ili neuspješna, možemo se s nekim odmah razumjeti kao da se znamo sto godina, a s nekim ljudima nikad nećemo naći zajednički jezik. Iz te dinamike koju komunikacija pruža nastaje inspiracija. Ali nisam u album ulazio svjesno ni konceptualno, neke pjesme su bile već starije pjesme koje nisu ušle na naš samoobjavljeni album “Bijelo”, a ostale su nastajale u periodu od tog albuma do albuma “Vremenom“. Pretpostavljam da je problem komunikacije jedna od mojih preokupacija pa tako dolazi do izražaja u pjesmama.
Pjesma “Sanjaj, zaroni” ima apokaliptičnu perspektivu. Čega se osobno najviše užasavaš od svih katastrofa?
Kada sam bio dijete, često sam imao noćne more u kojima su se redovito zbivale razne katastrofe, i to uvijek globalnih razmjera. Sjećam se da sam se jako zabrinuo kad sam prvi put čuo za postojanje ozonskih rupa pa sam čak napisao i pismo u Smib ili Modru lastu, ne sjećam se više gdje, u kojem pišem apel nekom apstraktnom društvu da prekinemo s uništavanjem ozonskog omotača.
“Sanjaj, zaroni” je, na neki način, moja posveta tim snovima koji su me dobro isprepadali. Intrigiraju me i knjige i filmovi s tematikom apokalipse. Ne mogu baš najbolje objasniti zašto je to tako. Pronašao sam u tim slikama samotnosti i pustoši neku zanimljivu estetsku komponentu kojoj se u ciklusima vraćam.
“To što si” je minimalistička pjesma. Kada si je pisao, koji ti se izvođač najviše vrtio po glavi?
Slušao sam album “Tilt” Scotta Walkera i prostranost koju on dopušta u pojedinim aranžmanima, tišina koja se mogla naći u nekim pjesmama, inspirirala me da napravim pjesmu koja će reći mnogo s malo nota. Ali probranih.
Na albumu “Bijelo” svirao si u više pjesama flautu, a na albumu “Vremenom” nje nema. Planiraš li je više koristiti u budućnosti?
Zapravo sam flautu svirao samo na jednoj pjesmi na albumu “Bijelo”, i to na posljednjoj “Večeras smo sami”. Na “Vremenom” je nema, dobro si primijetio. Planiram je koristiti kad je moguće. Flauta ima jedan specifičan pastoralni zvuk i nije ju uvijek lako ubaciti u pjesmu. Ponekad jednostavno zna biti preromantična. A i nisam Ian Anderson, da mi se cijeli zvuk benda vrti oko flaute pa mi ju je teško svirati dok pjevam i sviram gitaru ili klavir. Imam samo određeni broj ruku na raspolaganju. U studijskim uvjetima ju je lakše upotrijebiti, ali tko će je onda svirati uživo? U svakom slučaju, siguran sam da ću ju još koristiti, ali ne znam u kojoj mjeri.
Pjevač si i glavni autor u bendu. Kada odsviraš pjesmu sebi doma na gitari ili klaviru, i kad usporediš snimku te iste pjesme s bendom, u kojim segmentima najviše vidiš razliku?
Ono što je najljepše je da ne znam kako će pjesma zaživjeti s bendom. Često dobije neke neočekivane boje i energiju koju nije imala dok sam je samostalno izvodio, dok je još bila u nekoj kućnoj demo verziji, u nastajanju. Razlika je u samom bogatstvu teksture koju ostali članovi benda svojim instrumentima unesu u pjesmu. Dinamika pjesme se puno jasnije oblikuje. Dubine postaju još dublje, a vrhunci još viši.
Nekad odustanem od gitare pa pređem na klavir ili obrnuto, ako to bolje funkcionira u novoj verziji koju je bend odsvirao. Ponekad odustanem od sviranja pa samo pjevam, dok netko drugi preuzme instrument na kojem sam započeo pjesmu. Sve je moguće. Treba samo pustiti stvari da se događaju unutar benda, ne kočiti ih na samom početku. Kasnije uvijek ima vremena za intervencije.
Često je prva verzija koju odsviramo kad dođem s novom pjesmom na probu i najbolja verzija. Nekad ju je teško ponoviti. Ono što je važno reći jest da ja pjesme uvijek radim s bendom na umu, nikad ne aranžiram stvari unaprijed, tako da ostavljam veliki prostor ostalim članovima benda da samostalno kreiraju svoje dionice.
Opiši svoj idealan prostor za nastupanje i izvođenje glazbe kakvu ti stvaraš. Je li to kazalište, kafić, klub, dvorana, ili nešto treće?
Kultura slušanja još uvijek nije jako razvijena u našoj zemlji. Ljudi uglavnom izlaze da se zabave, što bi značilo da vide prijatelje, popričaju s njima, nešto popiju itd. A nedostatak pravih klupskih prostora za sviranje tjera mlade bendove da sviraju po kafićima i nekim mjestima koja zapravo nemaju ni opremu ni mogućnosti ugostiti pravi bend sa svim njihovim zahtjevima. Znači, kafiće sigurno ne preferiram, jer te nitko ne sluša, a oni koji su te došli poslušati te ne čuju dobro jer ostali pričaju, a ne možeš sad hodati okolo i utišavati ljude oko sebe. To je jedan začarani krug.
Dosad smo nekoliko puta svirali u kazališnim prostorima i bilo je vrlo neobično, zato što te tamo ljudi zaista i slušaju pa se zna dogoditi da ti i ta tišina koju kao izvođač za neke pjesme naprosto trebaš, postaje strana i počinje ti smetati, jer si već naviknut na žamor i galamu. Treba biti spreman na sve prostore. Zasad su nam bili najdraži klupski prostori poput npr. KSET-a u Zagrebu. Tu smo se uvijek dobro osjećali. A meni je poseban osjećaj svirati i na otvorenom.
Što bi volio da ljudi u tvojoj muzici najviše prepoznaju?
Kompleksno pitanje si postavio. Vjerojatno isto ono što ja prepoznajem u muzici koju slušam. Da su te pjesme morale nastati, da nije bilo izbora. Da su oduvijek tu bile i da će ostati u ušima ljudi do kraja vremena.
