Ima već skoro dva tjedna kako je grupa Silente preko Facebooka objavila vijest o vlastitom raspadu. Komentari na toj društvenoj mreži su, gotovo po običaju varirali između šoka i cinizma. Moji podrugljiviji poznanici s viškom želje za izražavanjem bezobrazluka su došli na svoje.
Malo ranije, prije 8 mjeseci, drugi perspektivan sastav s drugog kraja Hrvatske, Vlasta Popić je također preko Facebooka objavila da uzima neodređenu stanku.
Osim što ‘show must go on’, muzika je postala business, svako otkazivanje turneje ili koncerata znači otkaz za šofere koji voze tehniku i ljude, menadžere koji dogovaraju svirke, majstore svjetla i tona, pa do momka koji viče “Kikiriki, koštice!”. Svi se oni moraju snaći i iskemijati način kako prehraniti svoje obitelji. A kako kvaliteta i konstantnost idu ruku pod ruku, stabilni rasporedi koncerata, njihov veliki broj i pouzdano odrađivanje za bend znači da će moći primamiti u svoj tabor bolje tehničko osoblje, što će u konačnici rezultirati – boljim koncertima. Naravno da će bolji tehničar ići za ponudom “100 garantiranih koncerata u godini ili dvije”, nego za “20 koncerata u godini-dvije, a možda i manje”. U takvoj konstelaciji stvari, kad se od muzičara traži pouzdanost i lojalnost, rockeri više ne mogu niti ludovati k’o inače, a i svoje povrijeđene taštine moraju staviti sa strane. I kad smo već kod konstantnosti – za to se vole vezati i sponzori.
Što se taština tiče, legendarne su priče o Pink Floydima, koji su na koncerte dolazili svaki u svojoj limuzini, okrenute tako da se međusobno što manje gledaju, ili pak o Eaglesima, koji su na svom albumu “Eagles Live” zahvalili svojim odvjetnicima. No, posao je posao, a ljubav je ljubav, a kad si u bendu, onda je i ljubav i posao. I tolerancija – kako drugačije podnijeti tisuće kilometara u kombiju, loše pive nakon koncerta, pretjerivanje bilo koje vrste nakon koncerta, noćne vožnje, doručke na benzinskim crpkama, povremeno lošu hranu po lokalnim zalogajnicama, pregovore oko svirki koji nekad zahtijevaju kompromise, da ne spominjem nesporazume oko novaca… i to ide u rok službe koja se zove ‘biti u bendu’. A tu su negdje i glazbeni novinari, ali oni su priča za sebe.
Što se tiče objave delikatnih informacija, glazbenici su vremenom postali diplomate poput pravih političara. “Odlazimo da bismo napunili baterije”, “Uzimamo pauzu jer ćemo zasigurno zasvirati zajedno”, “Mi smo muzička braća i sestre i muzika će nas uvijek povezivati” su počele izazivati zbljuv od patetike. Objave Vlaste Popić i grupe Silente ipak nisu u toj domeni.
I Vlasta i Silente su uložili ogromnu energiju u svoje sviranje – što god vi mislili o noise-rocku Vlaste Popić, odnosno pop-rocku Silentea, svaku gažu koju su imali, a imali su ih bar 60 godišnje, ako ne i više, oni su zaradili svojim sviranjem i svojim pjesmama. Ni Vlasta ni Silente nisu išli s kalkulacijama – ako ne upali ovo, imamo još 34214 glazbena projekta na lageru, a osim toga, sjena poznatog i priznatog benda je vrlo duga u solo-karijerama muzičara, neću spominjati primjere, znate ih i sami.
No, kako kaže pjesma, show must go on i nakon nekog vremena, ili će doći do preslagivanja (ne, ne onakvog preslagivanja), ili solo-karijera, ili će se članovi opet okupiti i dati si novu šansu. Sve mogućnosti su dozvoljene, samo da prije novih okupljanja oproste jedni drugima i sebi samima.
