Negdje 1995. godine, kada je ekspanzija death metala u Švedskoj bila pri vrhuncu, Björn ‘Speed’ Strid i Peter Wichers osnovali su sastav Inferior Breed, koji je pod tim imenom živio tek oko godinu dana, nakon čega dobiva novo – Soilwork.
Tada nadirućem melodic death metalu nije se uspio ‘othrvati’ ni Soilwork, pa se i njegov sound bazira na kombinaciji tzv. ‘Gothenburg stila’ i NWOBHM-a, no bilo je tu i elemenata powera, groovea i thrasha. To ih jednim dijelom ipak odvajalo od ostalih bendova i činilo bar malo drukčijim, što je pokazao i demo “In Dreams We Fall into the Eternal Lake”.
Prvih godina postojanja bend je bio podložan čestim promjenama članova, a konstanta su bili Björn i Peter. 
Nastupni albumi “Steelbath Suicide” (1998.) i “The Chainheart Machine” (2000.), oba za Listenable Records, digli su na noge veći dio metalne publike i Soilwork je svrstan uz bok najboljih melo-death metal bendova tog vremena – Dark Tranquillitya, In Flamesa, Arch Enemya ili Gardeniana. Stigao je i ugovor s Nuclear Blastom, a 2001. i prekretnica u karijeri, album “A Predator’s Portrait”, za koji će vam mnogi fanovi benda reći da je najbolje ostvarenje benda i ostvarenje koje je Soilwork, zajedno s In Flames, uzdiglo na sam tron melodičnog death metala. Nastupi na velikom Wacken Open Airu, zatim sa zvijezdama thrasha Nevermoreom, potvrdili su da je Soilwork u velikom naletu.
Sljedeći album bila je mini-evolucija, thrash-groove soundom obogaćeni “Natural Born Chaos” (2002.), sniman s Devinom Townsendom i Fredrikom Nordströmom, bio je još jedan od vrhunaca karijere benda. Dobar dio poznavatelja njegove glazbe naznačit će ga i posljednjim velikim izdanjem. Naime, “Figure Number Five” (2003.) ‘sklepan’ je nekako na brzinu, a i modernizirano-amerikanizirani sound, nastao vrlo vjerojatno pod utjecajem američke turneje s, uglavnom, američkim bendovima, bio je peti ukupno, a prvi album Soilworka koji je duboko podijelio fanove. I ne samo njih.
“Stabbing The Drama” (2005.) bio je najava pokušaja povratka korijenima, a nakon njegova izlaska bend je napustio Peter Wichers. Službeno je bilo objavljeno da odlazi zbog drugih obveza i privatnih razloga, no neslužbeno se govorkalo da mu se ne dopada (glazbeni) pravac kojim se Soilwork počeo kretati. Sedmi i osmi Soilworkovi albumi, “Sworn To A Great Divide” (2007.) i “The Panic Broadcast” (2010.), potonji s povratnikom Wichersom, u najvećem su dijelu odmakli od sounda koji je proslavio bend, no priskrbili su im oveći broj mlađahnije publike.
Uslijedila je duža pauza između dva studijska izdanja, u kojoj se Peter Wichers drugi put odlučio na odlazak iz benda, a ekipa pripremala za najveći izazov u životu – objavljivanje dvostrukog studijskog albuma. “The Living Infinite” izašao je na samom početku ožujka 2013. i upravo je on bio glavna tema razgovora s bas gitaristom Olom Flinkom, nakon Björna, najdugovječnijim članom benda, u kojem je od 1998. godine.
Album je energičan, dinamičan, raznolik, kombinira nekoliko stilova. Od death metala, pa gotovo do rocka. Možemo li reći da je “The Living Infinite” presjek karijere Soilworka?
Da, u pravu si. Mislim da ovaj album stvarno pokazuje različite aspekte ovog benda, a možda će neki od njih iznenaditi ljude. Imamo vrlo različite ukuse i kao glazbenici se dosta razlikujemo, tako da smo imali vremena pokušati pomaknuti granice metal glazbe.
Temeljem toga, što fanovi mogu očekivati od albuma? Neka iznenađenja ili uglavnom Soilwork kakvog poznaju?
S ovim smo albumom stvarno htjeli pomaknuti granice naše glazbe, kako sam rekao, a u isto vrijeme vratiti neke od bržih stvari stare škole death metala, ali s nekim novim idejama u njima.
Koliko ste radili na novom albumu?
Na snimanju smo proveli dva mjeseca, od rujna do studenog, a miks i mastering završili smo oko Božića.
Jeste li odahnuli kada je sve bilo gotovo?
Pa zapravo, sam proces snimanja prošao je prilično glatko. Naravno, bilo je tu puno posla, ali smo se jako dobro provodili u studiju, a kada smo završili stvarno je bio dobar osjećaj da smo nešto postigli.
Što vam je bila najveća motivacija i inspiracija dok ste snimali album?
Naša najveća motivacija bila je ta da pokušamo dokazati sebi da možemo uspjeti, da možemo stvoriti dvostruki epski album, a da on ne bude dosadan i zamoran. Lirski, inspiracija dolazi uglavnom iz osobnih iskustva iz proteklih nekoliko godina, puno je tu egzistencijalnih pitanja, kao i misli s nekom vrstom vodenih tema. Nešto kao da je more u suštini simbol za prijelom, za preobražaj u životu.
Puno je dobrih pjesama. Npr. “Spectrum of Eternity” je zanimljiva, s lijepim ambijentalnim uvodom i zvuči dosta kompleksno. Općenito, ima dosta pjesama s ambijentalno/epskim ugođajem, s emotivnijim akustikama…
Da, ima različitih pjesama. Željeli smo zadržati da pjesme budu raznolike i zanimljive, što je potrebno ako ste se odlučili za stvaranje dvostrukog albuma. Slušanje 20 pjesama koje imaju isti sound bilo bi prilično dosadno, pa smo dali sve od sebe kako bi doživljaj kod preslušavanja albuma bio istinsko putovanje za slušatelja.
Na drugom CD-u je “Long Live the Misanthrope”, mislim da je i ona jedna od kompleksnijih vaših pjesama. Ima brutalnih, žestokih dijelova, ali i onih s lijepim melodijama. A tu je i “Antidotes in Passing”, pjesma laganijeg ritma…
Da, baš to. “Long Live the Misanthrope” dobar je primjer onoga na što smo bili usmjereni na albumu, miks brutalnosti s melodijom, ali pokušavali smo to učiniti na malo drukčiji način nego ranije. “Antidotes In Passing” jedan je od brojnih primjera pjesama s tipičnim skandinavskim melankoličnim osjećajem, što mislim da je očito, da se može osjetiti i u laganijim, mekšim, ali i u brutalnim pjesmama.
Nećete puno odmarati jer odmah nakon izlaska albuma idete na američku turneju.
Imamo dosta datuma na američkoj turneji, a tamo stvarno zna biti dobro. Dvomjesečni obilazak sigurno mora imati neke uspone i padove, ali američki fanovi obično su jako dobri, tako da ćemo sve učiniti za njih. Nakon toga se vraćamo u Europu.
Gdje su vaši najodaniji i najvatreniji fanovi? Gdje biste voljeli svirati, a još niste bili?
Rekao bih da imamo vjerne obožavatelje svugdje u svijetu, ali europski ljetni festivali, Australija i neka mjesta u SAD-u i Kanadi često su mjesta na kojima imamo jako ugodna iskustva. Još uvijek nismo svirali u Južnoj Americi, Kini, Indiji ili Africi, ali se nadamo da će se to promijeniti u budućnosti.
Nakon pet godina vraćate se u Tolmin. Svirali ste tamo dva puta, reci mi nešto o uspomenama s tog festivala.
To je zaista bio jedinstven doživljaj, mjesto sa starim hotelom i puno vode koja prolazi kroz njega. Gužva je bila velika, ali bilo je lijepo i drago mi je da ćemo se vratiti.
Nadam se da ćete uskoro posjetiti i Hrvatsku, tu isto imate vjernih fanova.
I mi se nadamo da ćemo doći svirati u Hrvatsku. Nisam još siguran gdje ćemo točno svirati u ljeto i kasnije, tako da ne znam hoćemo li doći do vas.
Čime se još baviš osim glazbom?
Osim glazbe, moje su strasti ptice i degustacija vina.
