Nina Romić: “Živjeti na par pjesama i vrtiti ih nema smisla”

Kantautorica Nina Romić imat će zagrebačku promociju aktualnog albuma “Stablo” u MM centru 19. svibnja.

Nakon izdanja trećeg albuma, vrijeme je za promoviranje i sviranje diljem Hrvatske, a nadamo se i regije.

Nina
Romić nekoć je bila sama s akustičnom gitarom i svojim vokalom na
pozornici, a sada nastupa s pratećim bendom kojeg čine Fred Lanz
na klavijaurama i harmonici, Naranča na bass gitari i Petar Cvahte na
bubnju.Prije same promocije Nina, Naranča, Fred i Petar raspričali su se u kafiću na Trešnjevci blizu kojeg imaju probe, toliko da im je ovo najduži intervju ikad. Čitajte ga dok vam u pozadini lagano svira “Stablo” i uživajte…

Što nam možeš reći o albumu “Stablo”?
Snimali smo ga većim dijelom uživo u MM centru. Manji dio materijala snimljen je prethodne godine u studiju Marka Mrakovčića koji je producent albuma. Album je poseban jer je u cijelosti snimljen s bendom, imam bendovski zvuk što nisam imala na prva dva albuma. Imala sam stalne suradnike na prva dva, no nikad nije bio ovako kompletan bend. Ovaj album je rezultat dvogodišnjeg rada s bendom.Kako ste se odlučili da snimate uživo u MM centru?
Naranča: Ispalo je slučajno, ali je odlično upalo. Ovo je onaj dio priče u kojoj nešto pođe krivo, pa ispadne dobro. Trebali smo snimati u Markovom studiju, ali nažalost tu su bile neke komplikacije i on je morao izaći iz prostora. Bili smo u paničnoj situaciji kako ćemo završiti album, pola ga je bilo gotovo. Sjetili smo se da je Antenat snimao u MM centru koji ima super akustiku i koji je odličan prostor. Usvirali smo se kao bend i odlučili to odguliti uživo.

Nina: Kroz jedan period smo razmišljali kako to izvesti najbolje, da se svi čujemo live, i za to nam je trebao prostor. Čak smo radili neke kombinacije u Markovom bivšem studiju, ali spletom okolnosti ispalo je da je MM jako dobar prostor, da je akustika super i drago mi je što je tako ispalo. Live snimka ne može se mjeriti s nečim što je snimano traku po traku u studiju. Mislim da ovdje postoji onaj element koji se dobije samo svirkom uživo i da će ljudi to moći osjetiti. Vidim da su svi koji su komentirali album uživali u tom i komentirali da je svirka živa i da je osjećaju. Mislim da smo uspjeli dobiti nešto ekstra s tim, pogotovo i sa zvukom pravog klavira.Zašto se zove baš “Stablo”?
Kad sam napisala pjesmu “Stablo”, znala sam da će mi se idući album zvati “Stablo”. Stablo je metafora onog što sada radim trenutno, kako se osjećam. Stablo gledam kao živo biće, nešto što čvrsto stoji u zemlji, vezano je uz nju korjenima, ali nastavlja rasti prema gore i granati se u puno smjerova. Smatram da je album takav, kao i svako stablo pored kojeg svakodnevno prolazimo na cesti. I svoju glazbu doživljavam vrlo organskom i prirodnom, sa svim motivima koji me okružuju svakodnevno, i stablo je definitivno jedno od njih.

Što su ti najčešći motivi, osim ljubavi?
Pa ljubav uvijek vječna tema, u svim svojim nijansama, u svim dimenzijama, veselim i manje veselim. Tu pronalazim najveću inspiraciju.

Čitala sam prije da moraš biti tužna da bi dobila inspiraciju. Je li to još uvijek tako ili možeš i sretna napisati pjesmu?
(smijeh) Pa bome nije, da. Uspjela sam čak napisati neke pjesme iz osjećaja sreće i zadovoljstva. To je bio veliki uspjeh za mene. Nedavno sam baš napisala jednu pjesmu koja nije ljubavna, tako da je to mala pobjeda za mene! (smijeh)Kako si se odlučila na snimanje s bendom?
“Ptice” sam snimila s Fredom i Damjanom. Damjan je nažalost zbog obveza napustio bend, uzeo pauzu i u međuvremenu su u bend došli Petar i Naranča. Po prvi put pjesme koje sam imala prije u akustičnijim aranžmanima s dečkima su dobile veliku dimenziju, uz ritam sekcijom. Vrlo brzo smo se našli kao ekipa i posložili aranžmane u pjesmama, bila sam zadovoljna kako napredujemo brzo. Sad smo već oko dvije godine skupa. Uspjeli smo vrlo brzo skupa napraviti kostur albuma i dovršiti ga.

Ali i dalje ste samo Nina Romić, bez Nininih (smijeh)?
Da, i dalje smo Nina Romić, bez Nininih. Ovo su moji stihovi i moja glazba, a dečki su tu kao vid potpore – i glazbene i prijateljske. Zajedno smo napravili ove pjesme kako sad zvuče na albumu. Svaka pjesma koja je na albumu, mogu je izvesti uživo sama, a s njima sam nadogradila pjesme u nešto veće, drugačije. Nastupam pod svojim imenom, ali sada imamo bendovski zvuk.

Fred: Nina ima dva albuma prije s drugim sastavom ljudi na njemu. Mi smo treći. Tko zna koji će biti četvrti (smijeh)! Ona uvijek hoće promjene. Već se nešto priča, probali smo nešto s nekim violončelistom… Tko zna tko će biti na sljedećem albumu! Možda će neki drugi, ali nadamo se da ćemo i mi (smijeh)!
Nina: To ću vam javiti uskoro (smijeh)!
Naranča: Stvar je u tome da su nama njene pjesme super i mi smo htjeli sudjelovati u tome. Čuo sam njene “Ptice” i album je bio toliko dobar da sam htio sudjelovati! Ne samo što mi je bio dobar nego sam osjetio da mogu doprinijeti nečim pa sam joj se javio i rekao: “Gle, ako ti treba bas, tu sam, imam ideje.” Mi pokušavamo nadograditi njene pjesme. Kad je Nina sama svirala pratio sam je iz publike. U toj fazi sam osjećao da je to dobro tako kako je, ogoljeno, i da ne treba dirati ništa. Ali, kako je i ona rasla, tako smo i mi. Njena publika je postala njen prateći bend.

Koja je još razlika u zadnjem albumu, osim što imate bend?
Prvenstveno je to taj jedan konkreniji, snažniji, dinamičniji zvuk. Možda je glavna razlika da je i raznolikiji, ali i tečniji album nego prva dva. “Daljine” su bile jedna konceptualna priča, zatvoren krug sa sjetnim emocijama. Tada sam bila u takvoj fazi. Sad se to promijenilo, i s bendom i s godinama i iskustvom. Naravno, svi se mijenjamo.

Ivana Lulić pjeva back vokale na četiri pjesme na “Stablu”…
S Ivanom sam se znala par godina, dolazila je na koncerte, jednostavno smo se povezale. Pozvala sam je na probu i bila je kroz jedan period s nama. Jako sam sretna da je sudjelovala u cijeloj priči, barem na te četiri pjesme.

Hoće li i ona nastupati s vama?
Doći će na promociju, da. Te večeri ćemo imati posebne goste koji će otvoriti koncert, a to su glazbenici koje jako cijenim, grupa Seine.

Promijenili ste producenta, sad vam je Mark prodcent…
Marka znam već par godina, kad smo odlučili snimati našao se na pravom mjestu u pravo vrijeme jer smo se odlučivali za producenta. Odmah je pristao jer je pratio što radim, svidjelo mu se i to je bilo to. Dogovoreno u momentu.

Što još možemo očekivati na promociji?
Piće dobrodošlice (smijeh). Odsvirat ćemo cijeli album, predstaviti ljudima što smo radili i odsvirati par pjesama s prethodna dva albuma u novim verzijama, kao neki bonus.

Što je sa Začaranom Močvarom?
Nina: U petom mjesecu puni dvije godine i baš sam ponosna što se program održao. Svakih mjesec dana ugošćujemo mlade glazbenike, kantautore koji glazbu doživljavaju na jedan intiman, osjećajan način. Glazbenike koji je tako žele prezentirati ljudima, a da ju nemaju često priliku izvoditi u nekim normalnim i ok uvjetima. Krenuli smo i iz te ideje da mladi dobiju poticaj za dalje, da sviraju u dobrom klubu s dobrim tehničkim uvjetima. Svaka večer je zamišljena kao nastup par bendova/glazbenika. Svi su oni slični, ali ipak različiti jer svatko ima svoje viđenje i svoju glazbu. Ideja je i da se proširi krug ljudi koji će slušati muzičare. Sljedeća Začarana Močvara je u 6. mjesecu, u vrijeme proslave rođendana Močvare i to će biti mali kantautorski festival na kojem će nastupiti 10-ak kantautora na travi izvan Močvare, tako da ćemo sve to spojiti zajedno.

Znam da te svi to pitaju, ali kako sve to stigneš?
Mislim da kada je nešto ljubav i kada nešto živiš i želiš, tada uspijevaš naći vremena za te stvari koje te ispunjavaju i vesele i daju ti energiju za dalje.
Fred: Sjećam se da sam i ja jednom to na probi pitao Ninu, Ivana je tada bila na probi, pa mi je rekla: “Nina ne pije kavu, znaš!” (smijeh)

Imaš li godišnji od muzike ikad (smijeh)?
Evo nedavno sam bila u Dalmaciji tjedan dana, u selu moga oca, u Ruminu blizu Sinja, ‘djevojka iz Hrvaca’ (smijeh)’. Uzela sam 2 gitare, pojačalo i efekte, bio je pravi odmor za dušu, i skupila sam energiju za ovaj brutalan period koji me očekuje u iduća dva, tri mjeseca do godišnjeg. To su bili zadnji trzaji odmora.

Našla si se i na kompilaciji “Bistro na rubu šume“…
Cijelu priču je pokrenula Zvonka Obajdin iz grupe Svemir zajedno s par ljudi oko nje. Svi smo bili u Facebook grupi Bistro na rubu šume, koja se zove po pjesmi moje drage kolegice Ivane Picek. Pala je ideja da se povežemo na regionalnom nivou jer trenutačno se događa nešto veliko na ovim prostorima, jedan cijeli novi pokret istomišljenika, koji su različiti, a ipak imaju neke poveznice. Zvonka je to super napravila i povezala ljude, svatko je dao pjesmu koju želi za kompilaciju. Ispod površine se događaju dobre stvari i super je što je to uspjela sustavno ujediniti.

Što se sve događa ispod površine?
Fred: Svašta se događa. Samo fali način da to dopre do publike.
Nina: Fali veća otvorenost medija, veći interes glazbenih urednika, neki njihov entuzijazam, želja za kopanjem ispod površine. Puštaju se mainstream hitovi, nema više istraživanja šta se zapravo zbiva na sceni. A zbiva se hrpa stvari. Jasno mi je da je publika zasićena, ali mislim da je glavni problem zatvorenost radija i televizije.
Petar: Možda bi bilo dobro da postoji ozbiljnija i masovnija glazbena kritika, koja bi tu masu koja se događa malo profiltrirala. Bitno je da ljudi traže nešto što će ih odbiti ili privući.

Imate li u planu ići van regije?
Regija svakako, ali mislim da zbog jezične barijere ne bih išla dalje, niti sam imala neke prevelike želje za tim.

Kakva iskustva imaš sa svirkama?
Nina: Imam dobra iskustva. Shvaćam da je jako nepovoljno razdoblje za muzičare, organizatore, puno je troškova oko koncerata, i to svima otežava. Mi sviramo već par godina i ne mogu pristati na uvjete koji su ispod svih očekivanja. Ali ipak uspjevamo dogovoriti koncerte na ok mjestima, gdje su svi zadovoljni. Nastupala sam i u Sloveniji par puta i jako sam zadovoljna s nastupima tamo. Baš imaju senzibilitet i kulturu slušanja.

Kakva je kod nas kultura slušanja?
Ovisi o mjestu gdje nastupaš. Doživjela sam stvarno super koncerte gdje su ljudi bili fokusirani. To je isto jedna od stvari koju promičem u Začaranoj Močvari, da ljudi dolaze slušati muzičare i da razvijaju kulturu slušanja. Kad sam 2007. krenula s organizacijom koncerata, pokušala sam upravo to promicati. To je stvar do koje se neće doći nakon par mjeseci organiziranja koncerata. Na tome se treba raditi sustavno, organizirati takve koncerte i razmišljati o puno stvari da se ti uvjeti postignu. Tu bih stvarno izdvojila MMC Koprivu gdje sam organizirala jedne od prvih Kantautorskih večeri. U to vrijeme nije bilo kritične mase, ali se vremenom puno toga promijenilo do sada. Hoće li te ljudi slušati ovisi o puno faktora, prvenstveno o tvojoj muzici – imaš li šta za reći kroz svoju glazbu, a ovisi djelom i o klubu gdje nastupaš.

Rekla bih da je Nina uspjela na kantautorskoj sceni. Što mislite po čemu je Nina drugačija, čemu bi najviše pripisali uspjeh na toj sceni? Zašto ste se odlučili javiti baš Nini i s njom raditi?
Naranča: Ajmo reći da je vrlo lako naći kantautoricu koja voli Fionu Apple. Recimo Dunja je primjer toga, kod nje se baš osjeti ta sjeverno-američka škola. Kod Nine recimo više čujem neke stvari koje su autohtone za ovaj prostor, čujem dosta te stare jugoslavenske tradicije.
Petar: Ja mogu reći zašto uživam raditi u ovom projektu. Zato što osjetim da to što Nina radi je to što ona je. Kad ona govori što hoće i kako hoće da mi sviramo, onda znam da to stvarno misli i želi. Nema nekog konstruiranja kako bi to bolje zvučalo pa da to uspije. Uspjeh je više posljedica iskrenosti. Ono o čemu ona pjeva je to što ona misli i što ona osjeća.
Nina: (pjeva) Suza će mi krenuti iz okaaaaa (smijeh)!

Fred: Ja sam Francuz. Došao sam iz Francuske i kad sam došao ovdje, pristao bi na sve, samo da sviram. Nina mi se javila i moram priznati da prvo kad sam je slušao, to su tada bile pjesme koje mi prvi put nisu bile ništa posebno, ali reko: “Ajde, idem vidjeti!“. Na prvoj probi sam odmah skužio. Sjediš, slušaš i odmah osjetiš da je glas poseban! Posebna je. Poslije sam skužio da su njezine pjesme neobične. Kad je samo njezin glas i gitara, šta, zvuči kao svaka druga pjesma. Ali kada čuješ uživo, shvaćaš da su posebne i neobične melodije kao prvo, a kao drugo, glas je jako točan, nikad ne falša. Muzika joj je pitka, slušljiva, ne znam točnu riječ (smijeh). Nije hermetična! Dok me hoće, ja sam tu!

Naranča: Možda Nina sutra napiše neki set pjesama koji se nama neće svidjeti pa će raditi s nekim drugim, ili da mi osjetimo da više nikako ne možemo doprinijeti, ali srećom, to se još ne događa. Svaki put nam je “Wow!” Još nijednom nismo rekli: “E, Nina, nije nam ovo baš nešto“.
Fred: Nekad ona dođe i kaže: “Dečki, imam novu pjesmu!” Još šteta što ovo nije televizija pa ti ne mogu glumiti, morat ću riječima. Ona se okreće i stane i kaže: “Užasno mi je neugodno, joooj, imam novu pjesmu.” (smijeh). Okrene nam leđa i svira i pjeva sramežljivo. Nije svaki put da nam bude: “Joooooj kako ti je super ova pjesma!“. Nekad treba par probi da zavoliš pjesmu. Ali, ne slažem se s Narančom, ja ću je pratiti i ako mi se nešto ne bude sviđalo. Pokušat ću je skužiti. Ima zapravo kredita cijeli jedan album napisati koji mi se ne sviđa i ja ću je i dalje pratiti (smijeh)! Bitno je povjerenje, kada znaš pjevačicu i kakva je, i ako ti se ne sviđa, pratiš je. Idemo, pa i ako ne ispadne dobro, nema veze.

Naranča: Stvar kao stvar može te ne impresionirati, ali opet ti kao glazbenik daješ sve od sebe da probaš naći nešto što će doprinijeti tome da se finalni rezultat svidi i tebi i svima. Recimo stvar “Možda” kad sam prvi put čuo, nisam bio siguran hoće li mi se svidjeti. Ne samo da nije tipična Nina Romić, nego nisam vidio da može ići u nekom smjeru da meni može biti uzbudljiva. Međutim na kraju kad smo je toliko ižvakali i sažvakali, našli smo način da se svima sviđa. Došao sam do nečeg što mi je bilo super od nečeg što mi je bilo tako-tako.

Nina, gdje nalaziš inspiraciju za melodije?
Čin pisanja pjesme za mene je dosta mističan i ne mogu uvijek shvatiti kako se sve to desi. Nema pravila. Nekad dođe prvo tekst, nekad glazba. Sve skupa je inspirirano mojim doživljajem nekih stvari. To je jedna cjelina koja funkcionira na meni dosta nepoznat način, a ipak funkcionira. Ne mogu odrediti pravilo za pisanje pjesme. Toga nema, stvar je pravog momenta, kada će se to desiti, hoću li ga prepoznati i hoću li imati gitaru u ruci tada. Živim na rubu (smijeh)! Od forsiranja nema ništa.

Razlika nastupanja s bendom i solo?
To su dvije različite priče. Nastupala sam solo u svojim raznim fazama stvaranja i viđenja muzike. Nastupanje s bendom je prirodan razvoj priče, to je stvar na čemu radim godinama i sada mi je to najprirodnije. Naravno, uvijek mogu nastupati solo s gitarom, to su moje pjesme, ja sam ih napisala, odatle sve kreće zapravo. Trenutno, u ovoj fazi stvaranja osjećam da pjesme mogu dobiti maksimalnu širinu i ljepotu ako ih izvodim s bendom. Mislim da moja suradnja s dečkima ima smisla i da moje pjesme trenutno s njima imaju smisla najviše. Osjećam da je sada vrijeme za zvuk s bendom.

Hoćete li uvoditi neke nove članove i instrumente?
Ne bih puno o tome, ali to je moj plan za dalje. Osjećam da je prirodno rasti i surađivati s drugima, učiti od drugih ljudi, mijenjati se… Ne bi imalo smisla da sam ostala na razini na kojoj sam bila kad sam snimila prvi album. Svakako imam u planu uvesti neke promjene i definitivno sam za neku nadogradnju zvuka pa ćemo vidjeti.

Ženska kantautorska scena kod nas…
Naranča: Meni to kao ‘autsajderu’ izgleda kao neka siva zona (smijeh). Ljudi s akustičnim gitarama, pjevaju svoje pjesme, ali kada ih se prati i kad ideš na koncerte… Dosta njih pratim. Sjećam se kada sam gledao Dunju u Močvari, baš sam se onako ježio. Bio je to super nastup. Svaki put su kantautori, ali ne zvuče isto. Je to uvijek jedan te isti instrument i ljudski glas, ali uvijek je pjesma ono što želiš reći glazbi. Super mi je promatrati sve te kantautore kako se razvijaju i njihov glazbeni izričaj koji je međusobno različit, i kako svi kad tad udare u zid i kažu: “E, sad mi treba bend!” Onda s bendom izrastu u nešto sasvim deseto. Manje više svi dođu do tog nivoa i svi rastu.
Nina: Mislim da je prirodno pustiti drugim ljudima da otkriju tvoju glazbu i da je malo promijene na obostrano zadovoljstvo. Njih troje, svatko ima drugačije shvaćanje glazbe i vole dosta različitu glazbu. Dobro je kada daš odriješene ruke ljudima, tada tvoja glazba može otići u neku nenadanu stranu. Kod suradnje s ljudima je super što pjesma stvarno može narasti.
Naranča: Sve se svodi na to da prateći bend naglasi to što kantautor jest ako skuži ideju. Mislim da smo nas trojica jako dobro skužili što Nina jest.
Petar: Možda čak Nini i otkrijemo što sve može biti. Ja volim svašta, volim dobru muziku, a ovo je dobra muzika. Tu ima supstance na kojoj se može napraviti super pjesma.

O projektu Pridjevi…
Pridjevi su jedna lijepa glazbena suradnja i priča. Drago mi je i sretna sam što sam dio toga. U tom projektu sam s dvoje prekrasnih i talentiranih muzičara – s Ivanom Picek i Dinom Santalezom iz Labina. Poznanstvo s Dinom traje oko dvije godine. Upoznali smo se preko interneta. Prije godinu dana smo došli na ideju da moramo nešto skupa napraviti. Oboje smo fanovi psihodelične glazbe. Tu je i Ivana došla u cijelu priču. Tekstovi i muzika su nastajali kroz godinu dana, i Dino je sve to doma slagao na kompjuteru. Zapičile smo se jedan snježni vikend u veljači u Labin. U Istri je bilo proljeće. Snimili smo vokale u 14 sati. Dino je vrlo brzo napravio mix, i imali smo album. Pričala sam baš s Dinom neki dan i kaže: “Spremaju se pridjevi 2 i 3.” Tako da će se suradnja i dalje nastaviti.

Mislite li i uživo to izovditi?
Pa ja se nadam. Još nemamo cijeli bend, ali dobili smo nekoliko ponuda kada je album izašao, pa ćemo vidjeti.

Koja vam je najdraža Ninina pjesma?
Naranča: “Ptica”.
Fred: Isto. Ali mogu ih još 10 reći.
Petar: “Stablo”.
Nina: Meni su sve jednako, ne mogu tako lako to odijeliti. Na pjesme gledam kao na dio sebe, ali nisam ih nikad međusobno uspoređivala.

Vi imate i druge bendove osim Nine…
Naranča: Prije sam imao Hemendex, sada imam Escape Life, to je indie punk bend. Volio bih da imam vremena za još jedan projekt, ali na žalost, ostat će na ova dva.
Petar: Imam jedan funk bend. Počelo je kao nakupina ljudi koji su htjeli istraživati kako se svira s opakim grooveom. Nakon par godina smo to naučili i sada radimo nešto svoje. Istražujem glazbu i primjenjujem je kako gdje stignem. Završio sam osnovnu muzičku klarinet, i onda sam prešao na bubanj jer u trećem srednje nisam mogao ništa s klarinetom, a saksofon je bio skup. Upisao sam Rock akademiju i za svirati bas je trebalo kupiti bas, a bubanj nije trebalo kupiti, pa sam završio na bubnju (smijeh). Instrument je samo medij na kojem se izražavaš i ako si muzikalan, snaći ćeš se i na kanti.
Fred: Ja imam još jedan bend – Drvored. Sviram harmoniku u tom bendu, inače sam pijanist. Pjevam svoje pjesme na francuskom, a drugi lik u bendu svira gitaru i pjeva na hrvatskom. Bilingualan bend. Uživam s njima. Ima nas 9. Muzika je plesna i stalno se nešto događa u tom bendu.

Planovi za dalje?
Imamo 19. svibnja promociju u MM centru (SC), tome se jako veselimo. Odsvirat ćemo jednu pjesmu s prvog albuma koju nisam odsvirala godinama. Sad smo našli rješenje za tu pjesmu i veselim se izvođenju. Nakon toga plan je promovirati album do jeseni i početi raditi na novim materijalima.

Kod vas nema stajanja!
Sada kad smo snimili te pjesme, nemam što više po njima čeprkati, te pjesme će s vremenom dobiti novi život i druge oblike. Kada završiš jednu cjelinu najviše smisla mi ima da kreneš na drugu. Živjeti na par pjesama i vrtiti ih nema smisla. Treba uvijek ići dalje, tražiti nešto novo, istraživati i učiti.