Ni nakon 40 godina Chuck Berry još nije čuo Bijelo dugme

4022

Što ima novo s Bijelim dugmetom sada, 2014., kada slave 40 godina od izdavanja svog prvog LP-a “Kad bi’ bio Bijelo dugme”?

Ima fantastično dizajniran box-set koji zvuči briljantno, sa svim njihovim LP-albumima koji su usto i friško remasterirani u studijima Abbey Road, ima i luksuzna monografija i singl “Top/Ove ću noći naći blues”, i… i…
Chuck Berry još nije čuo “Ne spavaj mala moja muzika dok svira” (da jest, pisalo bi nešto drugo ispod imena autora). Kao što ni Rod Argent nije čuo “Šta bi dao da si na mom mjestu” (“I Am the Dance of the Ages”), ni Van Halen “Padaju zvijezde” (“Jump”), Peppersi “Zamisli” (“Jungle Man”)…

Kao i kod Led Zeppelina, bila bi velika pogreška svesti Dugme i Bregovića (poznatog i kao Bregu) na vrhunskog privatizatora i baš je “Ne spavaj mala moja muzika dok svira” odličan primjer za to. Pjesmu je napisao Chuck Berry (sorry, Brega) još 1957. i imao hit s njom, pjevali su je mnogi (između ostalih i The Beatles), ali ponovni hit s njom su imali Bregović 1974. u tadašnjoj Jugoslaviji, i The Beach Boys 1976. u SAD, što će reći da je Brega imao odličan njuh prepoznati pjesmu koja će dobro opisati duh vremena i postati hit. Desetak godina poslije je Brega namirisao kapacitet tada mlade i ne do kraja realizirane grupe Red Hot Chilli Peppers i posudio koji takt iz “Jungle Man”. Za to treba imati malo i menadžerskog talenta, a Brega s time nije oskudijevao, naročito u fazi svoje karijere nakon što je Bijelo dugme završilo.

Bijelo dugme se medijski proslavilo 1974. godine, kad su prkosili svim ili gotovo svim kanonima tadašnje popularne kulture. Bili su obučeni poput glam rockera, svirali su poput progresivnih sastava, u pjesmama su povremeno uzvikivali “Hej!” (gotovo zaštitni znak sarajevske popularnoglazbene škole), a pjesme su im bile nadahnute podjednako rockom i folklornom ostavštinom s većine prostora nekadašnje Jugoslavije. Rani singl “Da sam pekar” ima elemente gluhog glamočkog kola, a kasnija djela su inspirirana (nećemo upotrebljavati teže riječi) romskim, međimurskim i dalmatinskim melosom.Također, za razliku od većine antologijskih rock bendova u tadašnjoj državi, nisu bili poznati po koncertima. Odnosno, bili su poznati po koncertima, ali na krivi način – nikad se nije znalo kako će biti, no kad bi se sat i pol-dva pjevali gotovo isključivo evergreeni, malo tko bi u publici mario za zvuk i ukupni dojam.

I nakon 40 godina Bijelo dugme imaju nešto novo ponuditi: u vrijeme kada radijskim eterom dominiraju stihovi iz ženskih usta: “Isteklo ti vrijeme, pao si kod mene, baš si sladak kad si ljut više sreće drugi put“, a iz muških je većinom: “Stani mi na prste, odgrizi mi usne“, javlja se želja za jednakosti spolova, pa da i neki muškić ispali ‘odjebo. A ako nečeg ima u pjesmarici Bijelog dugmeta, onda ima – toga: kako ekspresno otpiliti partnericu bez nekih pretjeranih emocija. Tog motiva kod domaćih modernih muških rock izvođača nema.

Muziku podržava

Od “Bosanca”, preko “Bitange i princeze”, “Zažmiri i broj”, “Kad zaboraviš juli”, “Ovaj ples dame biraju”, “Lipe cvatu”, “Ružica”, “Nakon svih ovih godina” Bregović (uglavnom) kao tekstopisac na manje ili više politički korektan način zahvaljivao je svojim partnericama za poneki lijep trenutak. U “Ovaj ples dame biraju” glavni junak se odlučuje preoteti lijepu partnericu nekom šonji, da bi mu već usred te ‘operacije’ postalo dosadno.

Također, ovaj box-set odgovara na pitanje je li s Dugmetom propao jugoslavenski rock and roll. I odgovor je velikim slovima: NE. Kao što s Elvisovim odlaskom u vojsku nije propao rock’n’roll, tako ni s Dugmetova zadnja tri albuma nije se dogodilo ništa tragično. Da, mnogi revatori hrapavog glasa su probali pjevati, a neki čak i danas pune dvorane unatoč nedostatku umjetničkog integriteta. I posljednja tri albuma Dugmeta nisu ni približno tragično loša, samo su drugačija od faze kad je vokal bio Bebek.

Možda su se, u trenutku kad je došao Tifa, trebali preimenovati u Bili botun ili Beli gumb, jer je kompletna optika rada grupe doživjela pomak u fazi. Gostovanja drugih muzičara bila su česta i poželjna, a pojedini članovi grupe su gotovo bili na nivou session-muzičara. I Bebek i Tifa uspjeli su se nametnuti kao vrhunski rock interpretatori, prvi kao bosanski Jagger koji frajerski provocira sve što pogleda te bez milosti upire prstom, a drugi kao hipersenzibilni pali anđeo goleme vokalne snage i fascinantnog osjećaja za interpretaciju. Izvedbe Alena Islamovića ipak ostavljaju dojam da je došao onda kada grupa ni Bregović kao glavni autor nisu imali snage napraviti još jednu prilagodbu na drugačiji senzibilitet.

I još nešto. Ima jedna stvar koju je Dušan Vesić u neslužbenoj biografiji grupe (koju sam proglasio službenom, ovom prilikom mu se ispričavam) “Šta bi dao da si na mom mjestu” ispravno spomenuo, a to je da su zadnja tri albuma Dugmeta krcata hrvatskim narodnim melosom, od Međimurja, preko Zagorja i Dalmacije. Ta ista tri albuma neki domaći kritičari spominju kao ‘albumi s kojima je Dugme otišlo u narodnjake’. Molske melodije Dugmeta iz kasnije faze mnogo duguju Međimurju, a megahit “Hajdemo u planine” s okolicom Varaždina. Što će reći – očito su onda narodnjaci hrvatski proizvod.

Kriviti Dugme za to što se pojavila horda muzičkih antitalenata je glupo, jer nakon svakog komercijalno isplativog utiranja žanra naći će se hrpa epigona koji će tražiti svoj dio kolača. Niti je Bob Dylan kriv što se pojavila vojska netalentiranih proroka, niti je Nirvana kriva što su se nakon nje pojavili nedaroviti bukači, pa tako ni Bregović nije kriv što je neki žabac vidio da konja potkivaju pa je i on digao nogu.

Osim toga, u godinama kad je Dugme posustajalo, početne note u svoje instrumente zasvirali su i/ili snimili Majke, Hladno pivo, Let3, Obojeni program, Atheist Rap, Darkwood Dub, Laufer, Daleka obala, Dino Dvornik, Rambo Amadeus, koji vjerojatno nisu mogli doseći tiraže najprodavanijih Dugmetovih albuma, ali su dostojno nastavili štafetu.

Goran Bregović i Branimir Štulić su u osamdesetima bili marni istraživači hrvatskog muzičkog naslijeđa i paradoksalno je da su obojica veći dio vremena, naročito u prvoj polovici devedesetih provela na crnoj listi tadašnjih glazbenih urednika.

Bez obzira na to, barem 20 pjesama Bijelog dugmeta bez problema je nadživjelo vrijeme, ukotvilo se u nacionalnoj svijesti te će jednog dana završiti u nekom bosanskom muzeju kao reprezent popularne kulture sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, a ne bih se začudio da jednog dana “Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac” postane službena himna Bosne i Hercegovine. Ionako je značajan dio njenih građana već doživljava kao obiteljsko naslijeđe, koje osim briljantne melodije te aranžmana isijava nepatvorenim humorom, još jednim nematerijalnim blagom naše susjedne zemlje.

A Bijelo dugme će kao i dosad živjeti svoj toplo-hladni život: čas će biti osporavani, čas hvaljeni, i za razliku od drugih kultnih bendova neupitnog statusa kod kritike, Dugmetove pjesme će se mnogo više slušati nego one od razvikanijih izvođača miljenika glazbenih kritičara.

Muziku podržava
Stisni