Neno Belan: “Dom sportova je produkt nekakve upornosti, rada i dugovječnosti”

Zadnju subotu ove veljače u velikoj dvorani Doma sportova Neno Belan i Fiumens održat će obljetnički, samostalni koncert koji nosi naziv ‘Ljubav i moda – 30 godina‘.

Ovim posebnim koncertom, zamišljenim kroz kazališni koncept, Belan će obilježiti 30 godina karijere, 30 godina od prvog albuma Đavola i 30 godina od prvog koncerta Đavola u Kulušiću.Povodom te važne večeri, Neno nam je otkrio sve pojedinosti…

Obljetnički koncert u Domu sportova zamišljen je kroz kazališni koncept u tri čina…
Prvo da naglasim da sam ovu godinu proglasio 30. godišnjicom svoje profesionalne karijere. Zbog toga što je prije 30 godina snimljen prvi nosač zvuka koji sam objavio, “Ljubav i moda”, s ondašnjom grupom Đavoli. I od tog momenta računam da mi je počela profesionalna karijera, jer od tog momenta živim isključivo samo od glazbe, svih ovih 30 godina. Isto tako u to doba je bio i prvi naš zagrebački koncert koji nam je bio vrlo bitan u karijeri jer smo prvi put svirali van Splita i tu se onda skupila krema showbiznisa, znači kritičari, urednici i tako dalje. Koncert je bio vrlo uspješan i to nam je poslužilo kao odskočna daska za karijeru koja je uslijedila, a koja je onda išla munjevitom brzinom. Onda smo u kratkom roku postali vrlo popularni na području čitave bivše države. To su sve neki događaji koji su obilježili moju karijeru, odnosno moj život uopće i zato to obilježavam ove godine kao jednu godišnjicu.Zbog toga sam pripremio jedan specifičan koncert kakav nisam nikad dosad, znači koncert će biti u tri čina, ajmo tako to reć, zato je kazališni koncept. A pomaže mi prijateljica Nina Kleflin, inače kazališna redateljica. Pod njezinom dirigentskom palicom je sve. Prvi čin se zove “Ljubav i moda” i bit će upravo izvedba isključivo tih pjesama s prve ploče “Ljubav i moda”, znači njoj u čast. Odsvirat ćemo na originalnim instrumentima na kojima smo snimili tu ploču. Bit ćemo obučeni u kostime, u odijela, kakva smo nekada kao grupa Đavoli nosili u stilu ’60-ih godina. Imat ćemo posebne video-projekcije koje će pratiti svaku pjesmu ponaosob. Tako da vjerujem da će publici to biti jako interesantno i da ćemo ih na neki način vratiti vremenskom kapsulom 30 godina unazad da osjete kako je to bilo nekad.Onda ide drugi čin koji mi zovemo Mediteranski orkestar, to je u stvari akustični ili ‘unplugged’ svirka ili što bi rekli Parni valjak – ‘bez struje’. To smo opet ja i moj bend, ali prošireni s dosta naših kolega na bini, bit će nas čak do 17 u nekim momentima, zato ga zovemo orkestar. Mediteranski zbog instrumentarija jer tu su nekakve mandoline, pa gudački kvartet, pa klapa… Pa idemo kroz daljnje dekade moga stvaralaštva, kroz sve poznate pjesme, ali u jednom novom ruhu, maniru, ‘unplugged’. Pa će pretpostavljam to ljudima biti zanimljivo, čuti te poznate pjesme u jednom novom zvuku, koje stvarno izvrsno zvuče na takav način odsvirane. I onda dolazimo do završnog čina, trećeg, koji će biti ujedno i najduži. To je moderni, električni način sviranja, kakav ja i moj bend Fiumens radimo kroz 20-ak godina koliko smo zajedno. U tom dijelu ćemo imati i posebne goste, većinom gošće, tri gracije, tako ih zovem (smijeh). Tri generacije. Imamo Maju Posavec s kojom imam aktualni singl “Tvoj glas”, to ćemo otpjevat naravno. Onda imamo Zoricu Kondžu s kojom sam također imao jedan lijepi duet prije 20-ak godina, to ćemo izvesti. I imamo Josipu Lisac, koja je prvi put ikada na mojim koncertima gost, pa sam posebno ponosan i sretan zbog toga jer je jako volim i cijenim.Kako ste dobili Josipu za gošću?
Nazvao sam ju i zamolio “Josipa, imamo jubilarni koncert, biste li nam učinili čast da nam budete gost“. Na moje veliko zadovoljstvo je pristala. Dogovorili smo se da ona pjeva jednu moju pjesmu. Neću otkriti koju, neka to bude za publiku malo iznenađenje. I to smo već probali, odlično zvuči, tako da će to biti stvarno jedan lijepi trenutak, sasvim sam siguran u to. To će sve jako dugo trajati, možda čak i tri i pol sata. Preporučam onima koji će doći da budu točni, mi ćemo početi točno u 21. A što vas pojedinačno gledano impresionira kod ove tri glazbenice?
Svaka je posebna, svaka je vrhunska pjevačica, umjetnica. Vrlo originalna, prepoznatljiva. Predstavnice su tri generacije, to me isto veseli, da surađujem s mlađima, svojim vršnjacima, pa i sa starijima. Poveznica je to da sam imao suradnju s njima. Recimo Josipi sam jednom bio gost na koncertima za Karla Metikoša, pa sam pjevao “O jednoj mladosti”. Ali to je isto davno prije, više od 20 godina. Kad je razgovarala sa mnom rekla mi je da ona to pamti i da me želi vratiti u taj moment. Stvarno sam joj zahvalan. Lijepo je čuti da ona to pamti i da je ostavilo nekakav dojam. Stvarno je lijepo bilo za čuti da će ona meni uzvratiti gostovanje, baš sad u ovom momentu koji je meni vrlo bitan.

Što vas je inspiriralo prije 30 godina da prvi album Đavola nazovete “Ljubav i moda”? Je li ime došlo prvenstveno po uzoru na film Ljubomira Radičevića iz ’60-ih?
Je, to je po uzoru na film, ali nam se i uklapa u koncept. Bili smo bend koji je isključivo pjevao ljubavne pjesme, a htjeli smo vratiti taj stil života ’60-ih, ali onaj ljepši dio ’60-ih. Svako vrijeme ima neke pozitivne i negativne strane. Ona moda ’60-ih, Vespe, moda, odijela i tako dalje. I naziv tog filma nam je upravo to dočaravao što smo mi htjeli, i koju smo poruku ljudima htjeli poslati. Tako da nam se taj naziv “Ljubav i moda” svakako idealno uklopio u naziv prve ploče. A to je koliko znam i prvi film koji se na takav ležeran način bavio tom tematikom u ono doba. Znači da su bili ili partizanski ili ne znam što. Ali to je baš prvi film koji je prikazivao građanski život tog doba sa stilom i glazbom koja je išla uz to. I to je nama bilo super jer smo mi na taj film u stvari i pucali sa svojim nastupima i glazbom.

Na početku ste spomenuli i prvi koncert Đavola, koliko je bilo važno nastupiti u Kulušiću u to vrijeme i što primjerice danas glazbeniku predstavlja koncert u zagrebačkom Domu sportova?
Da bi ti uopće došao do Doma sportova trebaš puno toga odraditi u životu. Ne možeš sad krenuti, imati jednu hit pjesmu i napuniti Dom sportova. To ne ide jedno s drugim nikako. Dom sportova je produkt nekakve upornosti, rada i dugovječnosti. I konstante. A kad se počinje, počinje se, sad u nekim stvarima na sličan način, a u nekima na različit jer se dosta toga ipak promjenilo. Način komunikacije, glazbenika s publikom i mediji. Sada je tu internet, kompjuter. Svatko tko ima malo bolji kompjuter ima tako reći studio u kojem može snimiti pjesmu koja može otići na radio postaju.

Ali u ono doba je postojalo svega pet-šest velikih profesionalnih studija u čitavoj bivšoj državi i ti si se trebao truditi i truditi da bi došao uopće do momenta kad ti glazbeni urednik jedne diskografske kuće da ugovor, da možeš ući uopće u taj studio. Ali kad si jednom ušao u taj studio to je značilo da si već polu uspio. A danas svi snimaju i nastala je hiper-produkcija jer svi kući snimaju pjesme, svi ih plasiraju i onda je došlo do nekakve gužve u eteru. Ti likovi se onda izmjenjuju kao na vrpci, on zabljesne u nekom momentu, sutra su ga već zaboravili i dolaze tri nova, i tako dalje. Ali to nije recept za dugovječnost, treba proći garažu, treba vježbati, vjerojatno ne treba biti talentiran, i treba na terenu raditi puno koncerata i tako dalje. To je po meni jedini pravi put za dugovječnu karijeru.

Znači, treba proći mukotrpan proces…
Da, bez daljnjeg.

Osim toga, interesantno je i da ste radili glazbu za dječji mjuzikl “Matilda”. Možete nam reći nešto više o tome…
U stvari sam već radio na dva dječja mjuzikla s Ninom Kleflin koju sam prije spomenuo, a koja nam pomaže oko koncerta. To je bilo za potrebe Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku. HNK Šibenik stoji kao naručitelj posla u oba slučaja. Prije je bio “Buratino”, to je bilo 2010. I prošlo ljeto smo radili “Matildu”, to je već napravljena predstava, ona je bila na otvaranju tog Međunarodnog dječjeg festivala. Pošto je predstava super ispala, stvarno je genijalna, a s glazbom sam bio jako zadovoljan, odlučio sam napraviti ‘sountrack’, znači CD s pjesmama iz te predstave. I pala mi je na pamet ideja da zamolim svoje kolege da mi pjevaju. Jer u predstavi svaki glumac pjeva po jednu svoju pjesmu, a ja sam zamislio da mi na ‘soundtracku’ te iste pjesme otpjevaju profesionalci, znači moji kolege, pjevači.

Zamolio sam neke od njih i svi su pristali, zahvaljujem im se ovim putem. Mogu ih i nabrojiti koji su to: Oliver, Ban, Kondža, Rozga, Vanna, Gobac, Luka Nižetić, Maja Posavec i ja pjevam jednu pjesmu. I to je sad pri kraju, uskoro će biti gotovo. Odlično zvuči, jako sam zadovoljan s tim. To su u stvari dječje pjesme, ali za odrasle, s ozbiljnim porukama u tekstovima. S ozbiljnim aranžmanima i s ozbiljnim zvukom. Znači bez problema će ih moći slušati i odrasli. Premijera tog CD-a će biti uz zagrebačku premijeru “Matilde”, jer “Matilda” će uskoro ići i na gostovanje van Šibenika. Ona tamo igra i već je bilo puno predstava u kazalištu, odlično ide. Djeca to vole, zabavljaju se vrište na predstavi i tako dalje (smijeh). Doći će u travnju predstava u Zagreb i onda ću uz nju promovirati i taj CD.

I za kraj, imate još nešto za poručiti oko koncerta?
Znači u vezi koncerta postoji čitav jedan tim ljudi koji na tome rade jer je sve to dosta kompleksno napravljeno. Pa bih htio samo zahvaliti ovim putem Vinku Periniću za njegovu produkciju i tehniku, Ivanu Faktoru, naš priznati video umjetnik iz Osijeka, čija djela stoje u Muzeju suvremene umjetnosti, a koja se izlažu i po Europi. On nam je radio te posebne videiće za svaku pjesmu od Đavola. I Nina Kleflin, kao redateljica koncerta, Saša Lovrić za kostime te Nenad Zubak za zvuk.